Vi ste ovdje: Početna stranica > Proroštvo > Publikacije > Brošure
»Prorok«
 > »Prorok« br. 2

»Prorok« br. 2


Izvadci iz odlomka:

Prorok daje svim ljudima po Božjim zakonima poticaje za razmišljanje i odgovore o zapletajima i lošem stanju u ovom svijetu. Ali on govori i o svojoj zadaći pa prema tome i o sebi samome.

U ovom izdanju jedan Kristov prijatelj postavlja Gabrieli, proročici Božjoj u Univerzalnome životu, nekoliko pitanja s uvodnim oslikavanjem svoje početne skepse:

 

Kristov prijatelj:
Kada sam upoznao proroka - čitaj: proročicu Božju današnjeg vremena, ona je bila za mene najveći izazov, jer sam bio obilježen katolički i istočnjački. O proroštvu, glasu srca, jesam znao, ali bio sam zatečen stojeći pred prorokom, pred jasnoćom i suverenošću koju do tada -također i na istoku - još nisam susreo. Suzdržavanje i skepsa dizali su se protiv čovjeka, čiji pogled se nije križao s mojim, nego mi je jasno gledao u oči. Pred licem njegove jasnoće, suverenosti, mudrosti i dobrote shvatio sam u trenu: stojim sam pred jednim starozavjetnim prorokom koji mi izgleda skoro gorostasno.

U meni se probudio istraživački nagon, i moje cjelokupno nastojanje bilo je, istražiti proročansko kako bih pogledao iza meni još neshvatljivoga. Pri tom sam naletio na knjigu "Proročki mislioci" Ciriškog evangelističkog crkvenog povjesničara, profesora Waltera Nigga ( 2. izdanje, Zurich, 1968.)

Željan znanja čitao sam o fenomenu "Proroštvo - svećenici". Strana 124/125: "Ali nisu sada svi svećenici pravi svećenici. Ima među njima i naravi kojih proždire demonska žudnja za moći i vlasti; svećenici koji u kobnoj zaslijepljenosti svoju službu izjednačavaju s Božjim zahtjevom, i ne trpe ni najmanji prigovor, jer u tome vide sramoćenje svoga autoriteta. Uobraženi svećenik u proroku naslućuje rivala i protivnika koji razotkriva njegov neovlašteno prisvojeni nazor. Svećenik gladan moći ni u kom slučaju nije izuzetak, i što se gleda naviše po hijerarhijskoj ljestvici, sve ga se češće vidi.

Strana 125: "Prorok međutim zastupa nastojanje, načelno različito od svećenikova. Kao vidovit on mora izgovoriti to što Bog u današnjem času kaže ljudima, a ne ono što se jednom, u ranijim stoljećima, zahtijevalo od njih...

Prorokuje dana zadaća, naviještati volju Božju koja odgovara zahtjevu trenutka...

Potrebno je samo ovlaš skicirati različitost obiju funkcija da bi se odmah shvatilo da svećenički i proročki princip ne mogu miroljubivo biti jedan pored drugog...

S unutarnjom konzekventnošću suprotnost vodi ogorčenim međusobnim borbama kakve su se vodile u svim vremenima između svećenika i proroka."

Na strani 126 pročitao sam: "Starozavjetni proroci češće su podizali optužbu protiv svećenika da svojim kultom dovode narod u zabludu."

 

Kristov prijatelj nastavlja:
Kristov prijatelj nastavlja: Uvijek sam smatrao da bi svećenik htio učiti od proroka, jer pravi prorok posreduje volju Božju današnjim ljudima, na kraju krajeva i svećeniku, koji je u svoju službu pozvan od ljudi, a ne kao prorok, izabran od Boga. Moj život je uvijek bio religiozno obilježen, stoga sam češće razgovarao sa svećenicima ali i s istočnjačkim duhovnim učiteljima. Obojica, svećenik i učitelj, polagali su pravo da su vođeni od Boga ili čak - prema istočnjačkom učenju - da su inkarnirani aspekt Božji. Isprva sam povjerovao, ali kad sam proučio život nekih svećenika a isto tako i život učitelja s istoka, došao sam do uvjerenja da oni nisu mogli biti pozvani od Boga ili biti inkarnirani aspekt Božji, jer su mi njihovo ponašanje i njihovi običaji postajali sve više sumnjivi. Zbog svoga katoličkog odgoja stalno sam dolazio u doticaj s kultovima, običajima i dogmama, kakvi su mi bili poznati od djetinjstva, ali i kakve sam susretao i u istočnjačkim tradicijama.

Moja je želja bila, približiti se Bogu. Kad sam dospio u sredinu svoga života, osjetio sam da me običaji, kultovi i rituali ne vode Bogu. Tražio sam dalje i naišao na proroka - čitaj: proročicu - koji ima isti starozavjetni karakter kao proroci Staroga zavjeta. Glas srca, proročki duh u današnjem vremenu, govori isto tako protiv običaja, kultova, rituala, ceremonija i crkvenih titula, kojima se "ekselencije" i "eminencije" postavljaju iznad naroda. Sada sam razumio ono što je Walter Nigg dalje pisao - strana 126: "Bojna fronta između proroka i svećenika seže do kršćanskog računanja vremena, gdje su se ljudi crkve postavili protiv proroka i u njihovom shvaćanju kulta vidjeli oskrvnuće hrama. Svećenik je neprijatelj proroka; htjeti njih međusobno pomiriti, nemoguć je zahtjev."

Sva moja težnja bila je da govorim s proročicom koja živi u sadašnjosti, a ipak je starozavjetnog kova. Imao sam priliku i u Gabrieli, Božjoj proročici, našao sam čovjeka koji ne ističe pravo na apsolutnost, nego kroz kojega govori glas srca, proročki duh, Apsolutni, apsolutni, neoborivi zakon. Prihvatiti ili ne prihvatili njezine prijazno, čvrsto, ali bez naglašavanja izrečene odgovore i primjedbe, ostalo je sasvim prepušteno meni. Proročica je naizgled osjećajnija nego prorok muškarac, jer mi je na sva pitanja dala odgovor, bez ustezanja, ali jasno i nedvojbeno.

Danas ja sam prakršćanin i Gabrieli, Božjoj proročici, postavljam sljedeće pitanje: Zašto i u današnjem vremenu svećenici i crkveni službenici ne mogu pružiti ruku proroku? Što je to između obojice?

 

Odgovor proroka:
Bog je Duh ljubavi, mudrosti i veličine, Bog je sveprisutni bitak. Duh, Bog je u najvećem i u najmanjem i uvijek je cjelina, zakon, nedjeljiv.

Već sam ovaj iskaz odstupa od učenja svećenika. Kako katolički tako i evangelički teolozi, čak znanstvenici imaju višestruko gledište da su životinje, biljke i kamenje bez duše. Bog međutim govori preko proroka: Duh, Bog, je u najvećem i u najmanjem uvijek cjelina, zakon, život i nedjeljiv.

Mi ljudi nazivamo Boga "našim vječnim Ocem", čija su djeca svi ljudi i bića. Bog je ljubav, koja voli svakoga i sve bez izuzetka a i nas ljude, Svoje sinove i kćeri nosi u srcu. Kako ljudsko dijete - sin ili kći - prilazi svom tjelesnom ocu? Ako je odnos između tjelesnoga oca i sina, odnosno kćeri, dobar, tada je to srdačno i neprisiljeno uzajamno prilaženje, bez ikakvog tradicionalnog prenemaganja. Bilo bi apsurdno kad bi Bog, koga nazivamo našim vječnim Ocem, zahtijevao od nas, svoje djece, da Mu, prije nego što smijemo doći k Njemu, prinesemo žrtvu paljenicu i kultove, umjesto da Mu se obratimo s povjerenjem i ljubavi u srcu. Izrodi, kao žrtve paljenice i kultovi, koji su Duhu Božjem već u Starom zavjetu bili odvratni, nisu ništa drugo nego preuzeti poganski običaji. Ljudi svojim bogovima nisu žrtvovali samo životinje nego često i svoje bližnje u vjeri da time mogu ublažiti i odobrovoljiti svoje bogove.

Danas u religijama doduše nema više žrtava paljenica, ali utoliko više ima kultova, koji nam donose sve drugo osim svjesne povezanosti između Boga i Njegove djece. Isus je uvijek naučavao bliskoga Boga, Oca koji se može potražiti i naći u srcu Njegova djeteta. Ali i Božji proroci prije Isusa su to znali i pokušavali su to objasniti narodu. Mnogoboštvo je sadržavalo distancu prema tim idolima, strah od njihove neuračunljivosti i njihova bijesa. Nisu bez razloga starozavjetni proroci grmjeli protiv žrtvenika i žrtava, protiv raskoši s proračunatim djelovanjem, protiv svećenika i svećeničkih odora, protiv svega što grešno oko promatra s užitkom a čovjeka dovodi u vjeru da bi svećenici, običaji, kultovi i još više toga, mogli odobrovoljiti Boga.

Stari zavjet je prožet poganskim običajima. I "vječno prokletstvo" je pogrešna interpretacija u Bibliji, još i u Novome zavjetu, koja ima korijene u praznovjerju u bogove koji kažnjavaju. Tko je imao i tko ima koristi dopustiti da ožive aspekti poganstva u Starome Zavjetu kao i u Novome zavjetu. Ipak samo službeni nosioci svoje religije da bi time ljude učinili ovisnima o svojoj prividnoj religioznoj kompetenciji i držali ih ovisnima.

Bog je Otac sve djece. Najljepša žrtva koju mi, Njegova djeca, možemo prinijeti Njemu, je ako žrtvujemo svoju mržnju, svoju sebičnost, svoje samoljublje, svoju uobraženost, svoje titule i prekomjerna sredstva i sebe vidimo solidarno kao braću i sestre sa svim ljudima u duhovnom smislu. Da se starozavjetna slika svijeta s Bogom koji kažnjava i "vječnim prokletstvom" promijenila ostvarivanjem učenja Isusa, Krista, tada u današnjem vremenu ne bi bilo starozavjetnog Božjeg instrumenta, kroz koji Bog opet govori i ljudima postavlja iste zahtjeve kao preko proroka Staroga zavjeta. Novi zavjet je trebao doći u svijet preko Isusa, Krista, jer On nas je poučavao o realnosti, o Ocu ljubavi. On nam je zapovjedio ljubav prema neprijatelju i pobratimstvo, isto što i posestrimstvo u Njegovom Duhu, Duhu ljubavi. Isus je slavio Svoga i našega vječnog Oca i otkrio da su svi ljudi djeca jednoga vječnog nebeskog Oca.

Isus nas je poučavao pomirenje s našim bližnjima, jednakost, jedinstvo i slobodu, bratstvo i pravednost. On je u Govoru na Gori poučavao nas ljude zakonitosti Nebesa za ovu Zemlju koje su sadržajno život u Kristu i s Kristom. Sto se pak dogodilo u kratkom vremenu nakon Isusa? Aspekti poganskih običaja, kultovi, obredi, ceremonije i žrtvenici pojavili su se ponovno. Za ova zbivanja, kao u poganstvu, bili su potrebni svećenici i župnici a dodatno još i crkvene ekselencije, eminencije sve tamo do "svetog oca na Zemlji".

Što je zapravo bio Isus? Tesar, zanatlija, koji je kao najveći prorok svih vremena o svećenicima i običajima dao iste starozavjetne upute kao proroci Staroga zavjeta. Optuživao je farizeje i pismoznance. On je navalio na trgovce u hramu. Zašto? Jer je On prepoznao dvolično, što ne služi svetome. Što nas je poučavao Isus? "Slijedite Mene, Isusa", što znači: držite se zapovijedi i ispunjavajte zakonitosti Deset zapovijedi i Govora na Gori. On nije govorio o crkvenim visokodostoj anstvenicima: svećenicima, župnicima, biskupima, kardinalima s titulama ekselencije, eminencije i jednom "svetom ocu na Zemlji".

Tko je ili što uskoro nakon Isusove smrti obilježilo prakršćansku sliku svijeta u čijem je središtu djelovao proročki duh? Intelektualni Savao, koji je sigurno jednom postao Pavao. Iako je on govorio za proročko u prakršćanstvu, to je potkopao sljedećim iskazom: "Neka svatko bude podložan poglavarstvu koje nad njim ima vlast. Jer ne postoji poglavarstvo osim od Boga; ali gdje je poglavarstvo, ono je od Boga određeno." Je li time mislio na svjetovno poglavarstvo ili crkveno poglavarstvo ili oboje? U svakom slučaju napuhani duh, ego pojedinca stupio je u prakršcansku sliku Krista Božjeg, protjerao proročki duh i postavio crkvene poglavare.

Dalje je u svezi s poglavarstvom Pavao rekao: "Tko se suprotstavi poglavarstvu, taj se protivi Božjem poretku; a oni koji mu se protive, sami si donose presudu". Ovdje jedno pitanje: Je li to Pavao govorio samo za ondašnje vrijeme, ili to vrijedi za sva vremena? Ako je to Pavao samo govorio, tada taj iskaz nema značenja niti za tadašnje vrijeme niti za današnje. Ako je pak Bog govorio preko Pavla, tada to ima važnost za tadašnje vrijeme i za sva vremena, tako dugo dok ima ljudi na Zemlji. Ili predajom sačuvana Pavlova pisma uopće nisu pisma Pavla, nego su drugdje izmišljena?

Ako bi se to sve smatralo Božjom izrekom preko Pavla, tad bi se svi podređeni morali pokoravati poglavarstvu, bilo da se radi o savjesnom poglavarstvu ili o strahovladi. Može li to biti Božji zakon?

 

Kristov prijatelj:
Bacimo pogled u prošlost. Neki poglavari bili su npr. papa Inoćentije III, koji je uveo inkviziciju koja je tokom kojih 600 godina žrtvovala stotine tisuća "heretika" i "vještica", ili one pape koji su odgovorni za ubijanje milijuna Indijanaca, ili Martin Luter koji je pozivao svoje suvremenike: Ubijajte seljake! Zapalite kuće Židovima! Sjetimo se i svjetovnih poglavara kao Staljina, Hitlera i, i, i... Neka si čitalac stvori svoje mišljenje!

 

[...]

:

Pitanje Kristovog prijatelja:
U knjizi Waltera Nigga, "Proročki mislioci", između ostalog stoji na strani 126: "Općenje između božanstva i čovječanstva za njega - dakle za proroka - nije nošeno ritualom nego riječju." Što nam to hoće reći?

 

Prorok odgovara:
Bog je Riječ, a Riječ je kod Boga i Bog je Riječ. Riječ Božja je istina, a istina ne poznaje razliku između siromašnog i bogatog. Riječ Božja je govor ljubavi, pomirenja, mira, jedinstva, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tko ima Riječ Božju, taj ima glas srca i ne želi biti više ništa drugo nego čovjek koji služi, koji daje Bogu čast a ne dopušta sebe nazivati dostojnim časti.

Pred Božjim očima nijedan čovjek nije dostojan. Dostojanstvo u srcu nosi onaj koji se dokazuje kao brat ili sestra, koji živi bez većih sredstava, koji u svom životu središte ustupa Onomu komu pripada sva čast. Riječ Božja je glas srca. Tko otvori svoje srce za Boga, taj će uz pomoć Krista Božjeg prevladati sve u sebi prepoznate niskosti, koje se mnogostruko odigravaju u rijeci njegovih čuvstava, osjećaja i misli, tako da se on približava glasu srca i time njegova riječ postaje istinom. Tada je Bog Riječ u njemu, u čovjeku, a duša čovjeka je u Bogu, i opet je Riječ Božja, jer oboje, Bog i duša, su postali jedno. Za to nisu potrebni nikakvi rituali, nikakve titule i sredstva, nikakve ceremonije i dogme, nego jedino ispuniti volju Božju. Tko žrtvuje svoj ego, taj u svojoj duši stječe Ja Jesam, koje je Riječ i istina, glas srca.

 

Pitanje Kristovog prijatelja:
Je li i "prorok" titula, koja je povezana sa sredstvima?

 

Odgovor proroka:
Ako bi se instrument, zvučnik Božji titulirao riječju "prorok", tada bi se s pravom reklo: Ovaj čovjek ima titulu. Ali tada on ne bi bio Božji prorok. Božji prorok se ne kiti imenom "prorok", za to je ova zadaća i suviše teška. Instrument, zvučnik Božji, ne bi se usudio isticati čovjeka. Ako bih od nekog od mojih bližnjih bila oslovijena kao proročica, tada bih ili rekla "ja sam tvoja sestra" ili "ja sam samo zvučnik što služi Vječnoga". Ja se sama ne nazivam proročicom. Bog me tako naziva, Svojim instrumentom. Teret i patnja koju mora nositi prorok pozvan od Boga previše je teška a da bi se time kitio.

O "sredstvima" se može reći: Ja živim tako kao i mnoga moja braća i sestre. Što trebam za život, to imam, ali ne više od toga. Palače u kakvima stanuju "visokodostojanstvenici", poznajem samo izvana. Moj dom se sastoji od dvije sobe, koje su mi dovoljne. Što čovjeku treba više? Zar ptice nemaju svoja gnijezda pod nebom i raduju se tome. Što je posjedovao Sin Božji, dok je On kao Isus hodao Zemljom? Ne uvijek ni jastuk pod svojom glavom. Tko hoće drugačije, taj već ima svoju plaću i ne može je više primati od Boga, niti glas srca, jer i to je poklon. Budući da "dostojanstvenici" i "visokodostojanstvenici" ne razabira glas srca, kite se dostojanstvima i žele da ih i drugi vide kao dostojanstvenike. Tko se tako ponaša zaslijepljen je častoljubljem i zabludom.

 

Kristov prijatelj:
Sada sve bolje razumijem riječi Waltera Nigga o svećenicima i prorocima, strana 128: "Povijest proroka vrvi od neshvaćanja i progona. Skoro svi vidovnjaci su bili ismijani i izrugani. Pitanje prvog kršćanskog mučenika Stjepana: ' Kojeg proroka nisu vaši očevi protjerali?' vrijedi za svako vrijeme, pa i za današnje. Ubojstvo proroka je grijeh svih stoljeća. Tu leži razlog zašto čovjek mora nad poviješću kršćanstva osjećati tugu prije svega. Bilo bi neuviđavno, previše se razgnjeviti nad ubojicama proroka. Ne tjera li čovjek na kraju sam sebe među one koji ubijaju proroke?"

Tebi se, Gabriele, ubojstvo proroka, doduše, nije dogodilo, ali tvoje je ime bilo rasjeckano na komadiće, kao da je ubijeno ciljanim klevetama crkvenih institucija pod vodstvom crkvenih "dostojanstvenika".

Walter Nigg piše dalje na strani 128: " Čovjeku se svagda upućuje novozavjetno pitanje, koje pogađa njegovu nutrinu i koje ga istovremeno vuče uvis prema najvišem: ' Vjeruješ li proroku? "- a ja, Kristov prijatelj, želio bih dodati: Ili crkvenim dostojanstvenicima?

 

sljedeća brošura "Prorok" / natrag na pregled

 

© 2014 Univerzalni život • E-mail: info@univerzalni-zivot.hrImpresum