Vi ste ovdje: Početna stranica > Proroštvo > Publikacije > Brošure
»Prorok«
 > »Prorok« br. 7

Život "kršćana" tijekom godine


Izvadci iz brošure:

Kristov prijatelj:
Kad sam nedavno pogledao kalendar, kod prve nedjelje adventa otkrio sam mali dodatak "Početak crkvene godine". Tada mije prošlo kroz glavu koliko je ritam godine, kojim su vezani više ili manje svi ovdašnji ljudi, obilježen velikim i malim crkvenim praznicima. Bilo Božić, bilo Veliki petak, Uskrs, Duhovi, Svi sveti - to su vrhunci tijekom godine.
Kršćanski praznici! - kako slave kršćani "svoje" praznike? I kako protječe njihov život od praznika do praznika?
Božić na primjer. Valjda nijedan drugi praznik nije postao tako površan kao ovaj. Tko još misli na stvarno značenje Božića, i tko je uopće toga svjestan?

 

Prorok:
Božić je postao zbrka, spektakl ljudske ovisnosti o užicima i taština iz koje se konačno može izvući jedino onaj koji se bavi slijeđenjem Isusa i koji izgrađuje unutarnje vrijednosti. Tek kada postanemo svjesni daje Krist u našem srcu živ i da aktivnim ostvarivanjem Božjih zapovijedi i Isusovog Govora na Gori mijenjamo svoje životne sadr­žaje, promijenit će se i naše božične slike odnosno svijet programa. Onda ćemo se spomenuti i Sina Božjeg čije je rođenje kao čovjeka osnova božičnog praznika. Čim čujem o Isusovom rođenju, srce mi se otvara. Naročito u božič­nom vremenu ponovo postajem svjesna kako je Sin Božji napustio Nebo, divotu, bitak, mir i ne napo­sljetku vječnog Oca, a također i svoje prijestolje koje stoji s desna Vječnoga da bi se rodio u ljudskom tijelu, u dojenčetu. On je kao i sva djeca ove Zemlje prihvatio zemalj­ski, grubi i hladni svijet da bi u njemu živio. Bogataši ovoga svijeta imaju tople stanove namještene skupocjenim stvarima: njihov život prolazi u dobrostojećem društvu, u kojem doduše jedan o drugome često ne misli i ne govori baš prijateljski, ali bogatstvo stalno pokriva mnoge međuljudske grubo­sti prema svjetovnoj maksimi: "Ne čini ti ništa meni, neću ni ja tebi." U toj svijesti žive mnogi bogataši, i ukoliko se može govoriti o "dob­rom", oni žive sasvim dobro. U izvanjskom si mogu priuštiti sve moguće zamislivo, dakle "dobro su situirani".

Ali kako je bilo s imućnikom Nebesa, sa Sinom Svevišnjega koji je došao iz Unutarnjeg kraljevstva u kojem su sva bića bogata jer su nasljednici beskonačnosti, dakle uistinu imućni? Isus je došao u obitelj tesara k Mariji i Josipu. Nije došao u imućnu zemaljsku obitelj, već k ljudima koji su svojim bogo-svjesnim životom bili po volji Vječnome, koji im je preko svojih anđela najavio radosnu vijest. Marija i Josip su dakle bili ljudi odani Bogu, koji su u svojoj duši nosili nalog što su i ispunili, da Sina Svevišnjega prihvate kao čovjeka u svojoj sredini. On je došao u njihovu sredinu okružen pastirima, ovcama i drugim životinjama koje su bile prisutne na mjestu rođenja, u štali koja je primila na konak svjetlo Nebesa.

Iako sam u svome zemaljskom životu morala doživjeti poneka odricanja zahvalna sam i sretna što izvanjski nisam bogata. Posjed, moć i milijunski težak ugled tlačile bi me pred licem Boga koji je Svoga Sina dao da se rodi u niskost ovoga svijeta, koji Ga je povjerio ljudima što su posjedovali samo malu ku­ćicu, a za jelo nisu imali ništa više od onoga stoje Josip zaradio svojim rukama.

 

Kristov prijatelj:  
Da je Bog bio za bogatstvo bogatih tada bi dao Svoga Sina da se rodi u bogatoj obitelji ili bi Mariji i Josipu pomogao da dođu do blagostanja. Upravo mi Božić sim­bolizira Božju ljubav. Upravo mi Božić pokazuje da sam sa svojom skromnom imovinom na pravom putu. Upravo za Božić osjećam da se radi jedino o tome da činimo ono što nas je suvladar Nebesa u Isusu učio i primjerom živio. Upravo za Božić osjećam da ja, svjetlašce mogu slijediti Njega, veliko svjetlo, tako što se uvijek iznova zapalim na velikom svjetlu, na Kristu Božjem, da bi moj plamičak ljubavi postao veći.
Božić za mene više nije ono što susrećem na adventskim ili božič­nim sajmovima, u trgovačkim ulica­ma gradova, u ponudama kataloga robnih kuća ali adventski tjedni i sam Božić su za mene danas sasvim osobito vrijeme.
Za Božić kao da se u mojoj nutrini otvaraju brane, oslobađaju snage koje mi ne približavaju Isusa - djetešca, nego Krista Božjeg koji nam je došao kao Isus, koji je ušao u tamu ovoga svijeta i donio nam svjetlo Nebesa, obećanje Božje ljubavi i otkupljenje svih duša i ljudi.

 

Odgovor proroka:
U pravu si, itekako! Božić je posebno vrijeme. Ono može omek­šati ljudska srca onda, ako su tijekom godine izvršavali i primje­njivali ono što otapa tvrde kore sebičnosti i profiterskog mišljenja, ono što ljude čini pomirljivima i miroljubivima: čišćenje suviše ljudskoga kako bi slijedili Isusa, Krista. Tada nam duša postaje svjetlija jer osjećamo da nam se zemaljska godina što se primiče kraju, isplatila. Život nam tada protječe svjesno sve više i više jer je Krist postao središtem našeg života. Učinili smo korake koji su nas odveli našem bližnjem da budemo za njega. Povećava se pozitivna komunikacija s ljudima oko nas, sa životinjama, biljkama, kamenjem, zvijezdama, elementarnim snagama, sa svime što živi.
To nam donosi zahvalno čuv­stvo ispunjenosti, što znači unu­tarnju sreću i što nas obogaćuje, neovisno o tome kakvo nam je izvanjsko materijalno stanje. Tko otvori unutarnje bogatstvo, taj se raduje i malim životnim stvarima: postaje svjestan i blizak životu. On u svemu potvrđuje pozitivno i onda kad vidi negativno. Protivnome neće davati snagu, nego će se s pozitiv­nim spojiti odnosno komunicirati. Mi smo dakle na Zemlji da bismo ponajprije pohađali zemaljsku školu, znači, da bismo dan za danom učeći činili korake tako što prepo­znamo, okajemo i očistimo aspekte svoga grješnog koje nam zrači dan, tako da s pomoću Krista Božjeg i pod Njegovim vodstvom dolazimo bliže Bogu, našem Ocu. Na ovom putu spoznaje i čišćenja postajemo senzibilniji, otvoreniji za ljude oko sebe, jer nam se duša uvijek iznova pali na svjetlu Krista Božjeg.

Pogleda li se u ovaj svijet, tada se u svom tom katastrofalnom, vlastohlepnom, izrabljivačkom i gramzivom metežu uvijek iznova vidi jedno svjetlašce, čovjeka koji se odvratio od toga vampirskog opstanka i obratio Kristu, jer je postao razboritiji, koji svoje mišlje­nje i življenje mjeri prema Deset Božjih zapovijedi i Isusovom uče­nju. Da ova svjetla postaju brojnija, da se spajaju u svjetlosnu mrežu oko Zemlje koja privlači druge koji svjetlo svog srca žele upaliti pozi­tivnim životom okrenutim Bogu- u tome leži nada ujedan bolji, uistinu kršćanski svijet u čijem je središtu Krist, život u Bogu.

Takvi su ljudi blagi, dakle meka srca jer se tijekom godine bore sa svojim greškama i slabostima, sa svojim egoističnim mišljenjem i ponašanjem, da bi se s pomoću našeg Otkupitelja oslobodili toga. To su ljudi koji su se na razne načine odvratilili od besmisla glinene, voštane ili drvene figurice koja bi trebala simbolizirati djetešce u Betlehemu, da bi se obratili uskrslome čija otkupiteljska snaga živi u njima - kao i u svakome od nas. To su oni koji su se latili reda hrama kod sebe samih, što znači da hram Božji, dušu i tijelo čiste od grijeha, tako da veliko svjetlo - o kojem si upravo govorio - može sve više uskrsavati u hramu, u duši i u tijelu čovjeka. Ti ljudi okrenuti Bogu znaju za Božju svesnagu i svemoć koja prebiva u svakom čovjeku i u svim životnim oblicima prirode. Za njih vrijedi: podigni kamen i osjetit ćeš Boga. Uživi se u kap vode, u poto­čić, u moćni morski val i doživjet ćeš Njega. Promatraj životinjicu i opazit ćeš božanski život. Gledaj cvijet i gledat ćeš svjetlo Neba. Pogledaj u nebeski svod, promatraj zvijezde i ususret će ti svjetliti Božja svemoć. Prihvati svoga bližnjeg i iskusit ćeš da u njemu prebiva ljubav Božja.
Takvim je ljudima božični praz­nik veliki praznik zahvalnosti za godinu koja završava. Oni žive u unutarnjem promatranju i znaju da su i oni djeca Svevišnjega koja za vrijeme svoga zemaljskog postoja­nja ponovo duhovno sazrijevaju u sina, u kćer Božju, kako bi ušli u vječnost, u Boga, dakle vratili se Onome koji je Svoga Sina Isusa, Krista poslao k nama ljudima.
U vrijeme Božića troše se ogrom­ne svote da se u ulicama gradova, u kućama, a ponegdje i u vrtovima, u vanjštini proizvede svjetlo, koje u nutrini mnogih ljudi nije razvijeno. Dakako, iskra božanskog svjetla, Božja i Otkupiteljska iskra leži neugasivo u dubini naše duše, dakako da u ponekome ona biva dodirnuta - naročito u vrijeme Božića. Međutim tamo gdje se tijekom godine led srca nije otopio, iz čežnjivog osjećaja iz dubine duše odnosno srca jedva da će moći procvasti nešto više od raspršene tuge, od ganutljivosti - sentimen­talnosti. Sentimentalnost se kao takva može prepoznati po tome što ostaje neplodna, dakle bez poslje­dica za mišljenje i život pojedinca. Ganutljivost znači, miješanje u loncu nejasnih čuvstava tuge i nepriznate krivnje, uvećane samosažaljenjem, žaljenjem za nečim pro­puštenim. Tko se preda ganutljivosti teško da će od toga postati blažen, naprotiv, upućivanja krivice na adresu bližnjega, predbacivanje, optužba i nerijetko agresije neće pustiti da ih se dugo čeka. Katkad se za takozvane "svete noći" mnogo svađa; eventualno se pričeka sa svađama dok maleni ne odu u krevet. Mnogi svoje masivne i agresivne emocije dave u vinu ili šampanjcu. "Tiha noć, sveta noć". Sljedećeg dana ide dalje kao i prije. Kada bi ponetko pogledao u svoje božične napade sentimen­talnosti i pustio da čuvstvo dođe, tada bi iz toga stekao samospoznaju i snagu za pokajanje za nešto što je počinio ili krivicom propustio i tako bi mogao sa snagom svoga, našega Otkupitelja Krista mnogo toga popraviti i započeti preokret u svojem životu.

Kao što sunce u jednom jedinom danu ne može pretvoriti veliki ledeni blok u živu tekuću vodu, tako neće za Božić omekšati ni srce ponekog "kršćanina" koji je energije svojih dana upotrijebio da ljude oko sebe smekša gnječeći ih ili iz njih istisne što od njih može izvući u svoju korist i dobit. Mnogi su već davno ušutkali svoju savjest tako da su jedva svjesni da su tijekom cijele godine omalovažavali svoje bližnje, zloupotrebljavali ih u svoje svrhe, iskorištavali ih, tražili im posjede, vršili pritisak na njih da im učine ono što neće učiniti oni sami koji su se laktovima progurali uvis po ljestvama uspjeha. To je bilo i jest smekšavanje ljudi oko sebe kleve­tanjem, diskriminiranjem, širenjem neistina i još mnogo toga. Mnogi su ljudi došli na rub minimuma egzi­stencije, milijuni su bez posla. A tisuće njih su milijunaši koji dalje pune svoja bankovna konta da im bude dobro na Zemlji. Svi oni, bogataš i siromah, izrabljivao, huškač, zlostavljač djece, vlasnik bordela, mučitelj životinja, ucje­njivač i mnogi drugi nazivaju se "kršćanima"; mnogi od njih su katolici ili luterani. Sjede u obitelj­skom krugu kao dragi očevi i majke obitelji oko svježe odrezanog bora koji mirišući izdiše svoju životnu snagu, "uljudno" jedu raka živoga bačenog u kipuću vodu ili šopanjem utovljenu, sada već pečenu gusku, pjevaju "tiha noć, sveta noć", eventualno potisnu koju suzu sjete jer obuzeti božičnim raspoloženjem moraju misliti na svoje djetinjstvo gdje su im otac i majka makar u trenutke Božića u dnevnoj sobi darivali malo "bijeloga svijeta".
Božični praznik, "najveći praznik godine" postao je kruna ismijavanja Isusa, Krista. Osvijetlimo u nastavku s nekoliko zraka obmanu "svijet" koja se vrši u ime kršćanstva. U vrijeme Božića godina se primiče kraju. Osvrnimo se na godinu. Nekoliko dana poslije blagdana Božića počinje novogo­dišnji metež u kojem "kršćani" bacaju u zrak nekoliko stotina milijuna za vatrometne rakete kao blistavi efekt za početak nove go­dine. Kolikim bi se ljudima moglo pomoći s tim milijunima - djeci koja bijedno vegetiraju u sirotištima, ljudima koji borave pod mostovima, djeci u nerazvijenim zemljama s velikim trbusima napuhnim glađu što ih muči. Djeca umiru na prsima majke jer ona nema hrane i zbog toga tijelo ne može proizvesti mlijeko da hrani dijete. Ljudima koji na desetine tisuća umiru od gladi, ljudima koji vegetiraju u bijednim četvrtima ili izbjegličkim logorima, čija su tijela prepuna bolesti, koji moraju čekati svoju smrt, jer kršća­nin koji treba prakticirati ljubav prema bližnjemu ne donese neop­hodne ljekove, često ni šaku riže, šaku žita, komad kruha. "Kršćanin" to baca u zrak. Sretna Nova godina! Alkohol teče i tako je poneki "kršćanin" pijan. Drugi opet pokazuju svoje dobro uhranjeno tijelo i često od preobilja više ne znaju kojim bi još kulinarskim poslasticama napunili trbuh. To se nastavlja: Sretnoj Novoj godini priključuje se karneval. Raskošna i opojna slavlja u noćnim klubovima, diskotekama, u bogato ukrašenim plesnim lokalima pružaju priliku muškarcu da uzme ženu i ženi da uzme muškarca. Upravo se nude. Što je još vjernost kad čovjek ima želju da želje pojačava? Imućni i bogati u cijelom svijetu okupljaju se na gala-svečanostima i gala-večerima. Tko stoji pred vrati­ma? Siromašan, odrpan dječak koji simbolizira glad mnogih ljudi, mlada žena, mršava i ojađena koja na prsima nosi svoje mrtvo dijete. Oni utjelovljuju ulice bijede. Siromašni dječak i mršava mlada žena sa svojim mrtvim djetetom simboliziraju Isusove riječi: "Bio sam gladan, a niste Me nahranili. Bio sam žedan, a niste Me napojili. Bio sam gost, a niste Me ukonačili. Bio sam gol, a niste Me obukli. Bio sam bolestan i zatočen, a niste me posjetili". Tu će mu oni odgovoriti i reći: "Gospodine, kada smo te vidjeli gladnog ili žednog ili kao gosta, ili golog, ili bolesnog ili zatočenog i nismo Ti služili? Tada će im On odgovoriti i reći: "Uistinu, Ja vam kažem: To što niste učinili jednome među ovim najmanjima, to niste ni Meni učinili." Svi oni koji stoje pred portama gala-lokala, pred klubovima, otmje­nim hotelima simboliziraju također i traženje utočišta Marije i Josipa. Marija, žena u visokoj trudnoći i Josip išli su od kuće do kuće i kucali na porte ljudi jer je Marija bila pred porođajem. Vrata su ostajala zatvo­rena. Jedan čovjek koji jedva daje i sam imao dom, koji jedva daje imao hrane, pružio je Mariji i Josipu utočište; mi ga zovemo štala u Betlehemu. Tamo je Marija rodila, tamo je dijete ležalo u jaslama na slami. Danas stoji dijete u prnjama, mlada žena sa svojim mrtvim izglanjelim djetešcem pred gala-lokalom. Gdje? U Londonu? U Delhiju? U Riu? U New Yorku? - Među nama, ovdje i danas. Među onima koji se nazivaju "kršćanima". Čujte vi "kršćani", prije nekoliko tjedana odjekivalo je iz iste svečane dvo­rane: "Sretan Božić, posvuda". I: "Dječice amo, o dođite sva..." Sada neki sentimentalno nadahnuti na­puštaju svečanost kroz jarko osvijetljenu ulaznu dvoranu, trbuha punih vina i biranih jela, ribe, puretine, špikanog srnećeg buta, dobro pripremljenog zečjeg hrpta, dakle meso divljači za "kršćane"; ne smije manjkati ni fino goveđe pečenje, treba biti i komad svinjetine, lijep kokošji, pačji ili guščji batak sve­čano priređen, naravno u pravom umaku. U ručice mršavoga odrpa­nog dječaka visoki gosti bacaju nekoliko novčića. Pred mršavom ženom široko otvorenih očiju zas­taju zapanjeni jer ih pogled na mrtvo dijete duboko preplaši. Oni odma­huju svojom dobro njegovanom glavom i misle: Kakvo bezobzirno ponašanje? I tako nešto pred našim klubom! Ogorčeni idu dalje. Njiho­va razbuktana sentimentalnost ne­staje u blagom zibanju luksuzne limuzine koja ih nosi u njihovu zagrijanu kuću, u njihov topli stan, u njihov bijeli, lijepi svijet.
Karneval se bliži kraju, pepelnica dolazi - pepeo na cijenjenu glavu. Kaže se: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se opet u prah vratiti. No tko još razmišlja o prahu koji će on, čovjek, biti. Za nekoga on leži samo na ulici. Ili su to za njega ljudi koji siromašni i bijedni leže na ulicama ovoga svijeta ili stoje prošeci pred otmjenim lokalima. Sve dok se "prah" može oblačiti u skupocjenu odjeću, prah su mu "oni drugi".
Sada je vrijeme posta! O ne, za poneke - u Bavarskoj - je vrijeme jakog piva! Sada teče više jako pivo, manje vino; od nečega se "kršćanin" mora opiti. Vani ispred šatora s jakim pivom stoji dijete, jedna stara žena s djetetom koje zebe. U ruci ona nosi košaru i nudi cvjetiće, također i jakom pivopiji. U djetetu i u staroj ženi pred vratima stoji Isus.

0 kršćanine, kako postupaš,
što dijete svijeta si i bogataš?
Imaš li sad osjećaj za Krista,
ispred pivske šatre što se blista?
Gospodin je u bližnjem sada tu,
Učitelj zove: "Učenice čuj,
jedno malo dijete kruha moli,
lice starice je puno boli!"
Što ti činiš, o kršćaninepjan?
Tko si ti, to tvoja savjest zna,
ali par novčića ti im baciš
i već samilost svoju ugasiš.

Čim se vrijeme posta i jakog piva primakne kraju, navješćuje se uskrsni tjedan. Tjednima prije tih blagdana mnogi kršćani razmišljaju gdje će i kako provesti te blagdane. Netko si doda još jedan, dva ili više dana dopusta kako bi se mogao odvesti u brda ili u toplije predjele, na more. Stoje briga mnoge "kršća­ne" za veliki petak? Ponetko će reći: Župnikova propovijed za veliki petak ili Uskrs ionako je već deset­ljećima ista. Veliki petak za mnoge kršćane znači: Mi se sjećamo Isusovog umiranja na križu. Za Uskrs se kaže: Sjećamo se Isusovog uskrsnuća. Dakle, sjeća se čovjek. Je li kršćanin u svih ovih dvije tisuće godina razmislio zašto usprkos Isusovom uskrsnuću mrtvi muž još uvijek visi na križu - jučer, danas i sutra? Spomen-dani, Veliki petak, i dani Uskrsa za mnoge su kršćane samo podsjećanja da se zapamti događaj od prije 2 000 godina, što ga propo­vjednici uvijek iznova osvježavaju. Uskrsnuće znači: Krist je pre­vladao smrt.
Zašto se - naglašavam: zašto, dakle i iz kojeg se razloga i u koju svrhu - iz godine u godinu na taj način poništava Njegovo uskrsnuće. Slikovito rečeno: Zašto Ga se iznova ubija? Tako se izruguje vjernika koji preko "Svršeno je" Isusa, Krista, nosi Otkupljenje i želi ići putom oslobođenja od svojih grijeha slije­deći Krista, Uskrsloga. To je prezi­ranje i izrugivanje Krista, preziranje i izrugivanje svih onih koji prihva­ćaju svoj križ kako bi se s pomoću Krista Božjeg i zahvaljujući Njego­vom uskrsnuću oslobodili svoga grješnog opterećenja, podigli se i došli u kraljevstvo mira i ljubavi. Pri pogledu na mrtvog muža koji još uvijek visi na križu, mnogi se pitaju: Što nam je donio mrtvac, Nazarećanin? Svijet nije postao bolji. Mnoge dobronamjerne riječi župnika i svećenika nisu iz ovog svijeta napravile raj. Čemu dakle Veliki petak i Uskršnji blagdan? Možda, misli si ponetko, sve je to još samo za stare ljude i za sve one što trebaju malo sentimentalnosti. Možda na način kako je filozof Nitzsche pisao kritički o Bogu "koji nas u pravo vrijeme izliječi od prehlade ili nas pusti da uđemo u kočiju upravo u trenutku kad se spusti jaka kiša", upravo onako kako si čovjek po svom čuvstvu želi. Drugi su se oprostili sasvim od vjere i potajno drže kao i sam Nietzsche, za koga crkve nisu ništa drugo do "grobnice i nadgrobni spomenici Boga". I kao znak da bi filozof mogao imati pravo, i u njima nepo­mično visi mrtav muž na križu, dok - kaže Nietzsche - "gavran propo­vjedaonice" vrši tamo svoju duž­nost. Poneki kršćanin ne ide tako daleko u svom odmaku kao filozof, ali također i on ne pridaje veliko značenje župnikovim riječima. Ipak on hoće zadržati još samo makar privid. Da ne bi izgledao potpuno nesavjesno, on upravo usput sudje­luje u običaju Velikog petka i Uskrsa. Na Veliki petak, dan posta, jede se riba. Naravno, to treba biti svježi šaran, svježe ubijena pastrva ili bakalar. Još jučer se čovjek šetao uz potok i radovao se veselim sko­kovima pastrve i ljupkim pokretima pripadnika njene vrste. Sutra one leže eventualno već kao leševi, ukusno pripremljeni, na stolu s ruč­kom. Ne mareći za pastrvu s njenim, sada ukočenim pogledom, održava se "objed". Više se ne misli na to da su još jučer ovo bile ribe koje su živahne i vesele plivale u vodi i radovale se svom postojanju. Živo­tinjskom kanibalu - čovjeku sve je pravo, bilo pastrva ili štuka. Njemu je važan ukus bez nezadovoljstva, vjerojatno i onda, kada mu čovjek kao ja oslovljava savjest. Mnogi su mišljenja daje čovjek postao životinja. Molim, ne vrije­đajte životinju! Ona je često umno­gome plemenitija i tankoćutnija od nezgrapnog, kanibalskog čovjeka.

Ono što si priušti gornjih deset tisuća, uključivo i crkvene glavare, to žele i platiše poreza, odnosno crkvenog poreza. Upravo bi crkveni glavari morali to znati - tako misli oponašatelj - i on sudjeluje u svakom narodnom običaju bio on poganski ili kanibalski. Pa on, jednostavni kršćanin ne ubija i ne kolje sam. On ostavlja da krvavi posao obave drugi. Jučer je kršćanin šetajući vidio janješce kako se veselo igra na pašnjaku, zečića kako skakuće po livadi, srnicu kako je brzo šmugnula u grmlje. On je uživao u životu životinja, njihovoj ljepoti, njihovoj ljupkosti i njihovoj životnoj radosti. Sutradan, na Uskrsnu nedjelju kršćanin jede janjeći but, zeca u sosu ili špikani srneći hrbat. Seljak, također kršćanin, ubio je malo janje. Lovac - opet kršćanin - lovio je veselog zeca i ljupku srnu i ubio. Čemu to? Nečim se ipak treba prehraniti! Janje, zec i srna, rasko­madani, dobro začinjeni, znalački našpikani, odlaze u tavu, a potom na stol crkvenih dostojanstvenika i crkvenih kršćana koji ih oponašaju. Našim subližnjima, koje naziva­mo svinjama, nije ništa bolje. Jučer je odojak bio još živahan i raspo­ložen, danas je zaklan i rasko­madan. Komade njegovog mrtvog trupa mesar suši na dimu, dakle priređuje ih za uživanje i nudi na prodaju. Tako poneki crkveni kršćanin koji zna što dolikuje, umota dimlje­nu šunku u fin i čist ubrus kako bije zatim u košari odnio u crkvu sveće­niku. Ovaj dijeli svoj blagoslov "darovima prirode". Šunka je sada posvećena i spremna za jelo; neka bude blagoslovljeno -preko posve­ćene šunke - životinjsko - kani-balsko tijelo. Ipak je čovjek usput bio još "kršćanin". Kršćanska savjest, koja se orijen­tira manje na Deset zapovijedi i Isusovo učenje nego na uzor na teologa, je fleksibilna. Na Veliki petak bila je napokon riba, na Uskrs - na potpuno tradicionalno-uskrsni način - nedjeljom ujutro jede se komad posvećene šunke, za ručak, špikani srneći ili zečji hrbat ili pak komad pečene govedine ili janjeći but, jer "konačno je i Isus jeo janjetinu". Tko još posjećuje crkvu na Uskrsnu nedjelju kod službe Božje pjevat će snažnim i sigurnim glasom poznatu pjesmu uskrsnuća: "Isus živi, a s Njime i ja. Smrti, gdje su sada tvoje strahote?" Krist Božji je uistinu uskrsnuo. Njegov Duh živi u nama - no živimo li mi u Njemu i s Njim? Čini li kršćanin ono što je poučavao i primjerom živio Isus? Ili kao da su mnogi ljudi postali strašne sablasti za životinje u šumi, u polju, u zraku, u vodi i u štalama? Nisu li mnogi postali strašne sablasti za cijelokupnu prirodu? "Kršćanin" siječe stabla, svejedno je li proljeće, ljeto, jesen ili zima, slično kao što životinje maltretira, tuče i ubija. Kršćani su postali koljači i mesari prirodnih carstava. Životinje bježe pred neobuzdanim životinjskim kanibalom, čovjekom. Mnogi kršćani prihvaćaju sve to kao sasvim razumljivo - osjećaju se kao gospodari Zemlje i društva. Kojeg društva? Društva koljača, lopova, ubojica, ucjenjivača, razboj­nika, prevaranata, nasilnika, lazova, klevetnika, diskriminatora, brakolomaca, oskvrnitelja djece, nasilnika nad prirodom, mučitelja životinja, oskvrnitelja bilja i minerala i, i, i, -dakle uništavatelja cijeloga planeta Zemlja! Netko će sada ozlojeđen primi­jetiti: "Ali ja nisam"! On mora dopustiti da mu se suprotstavi: "Dokaži to!" Kako se ponašaš svojim riječima i djelima prema ljudima oko sebe, a kamoli tek svojim mislima? Kako govoriš o ljudima oko sebe? Što su tvoji postupci i djela? Koliko je velika tvoja ljubav prema Bogu i bliž­njemu? Blago onome koji cijelim srcem dobro osjeća, dobro želi, dobro hoće, misli dobro i prema tome se ponaša. On će imati dobru i spokojnu savjest, dakle srce ispu­njeno mirom.

 

Kristov prijatelj:
Stani, sad mi je dosta! Imao sam konačno još uvijek lijepu sliku o blagdanima. Bio sam lud što sam kao crkveni kršćanin sudjelovao u tako nečemu! Sramim se što sam uopće kršćanin, jer kod ovoga što si upravo iznijela morao sam se neko­liko puta udarati u prsa. Ali Isus je za blagdan Pashe također pojeo komad janjetine. A osim toga on je umnožio i ribe. Nije li nam time pokazao da - barem ponekad -možemo jesti meso?

 

Odgovor proroka:

 

[...]

Kristov prijatelj:
A on mora međutim govoriti indirektno i posredno samo još preko propovjednika kao biskupi, župnici i svećenici. Jer oni za Njega, velikog Duha nisu predvidjeli slobodan govor Krista Božjeg. Prema II. vatikanskom koncilu (1965) kaže se: "Božja objava i djelo spasenja ispunila se i dovršila u Isusu Kristu. U njemu je okončana objava u vremenu,". "Zbog toga kršćanski poredak spasenja kao novi i konačni savez nikada neće minuti i nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist".

 

Odgovor proroka:
Ne vjeruješ valjda da se Bog ravna prema crkvenim glavarima i daje tek 1965 godina poslije Isusa objavio nešto takvo? On poštuje slobodnu volju - tako i samovolju crkvenih glavara. Zbog toga On više ne govori u njihovim crkvama, makar su oltari tako pozlaćeni i takozvani Božji zastupnici sjaje u purpuru. Isus nije ležao u kolijevci od zlata, niti je nosio purpur. To nam hoće nešto reći, ali samo onome što razmišlja.
Sveti Duh, Duh Krista Božjeg je u svakome od nas. U praosnovi naše duše kuca veliki život i zove nas da ponovno postanemo sinovi i kćeri Neba, dakle bića svjetla iz Njegovog svjetla.
Sveti Duh kuca i zove nas da držimo Njegove zapovijedi i slijedimo Isusa, Krista koji ne samo daje navješćivao Očevu ljubav, već je On sam bio objava Božje ljubavi. Isus je ljubio ljude i uvijek je iznova govorio o Božjoj ljubavi i ljubavi za bližnjega. Isus je volio životinje, biljke, čak svaki kamen. Priroda je za Njega bila veliki Božji vrt u kojem je On živio, kojeg je On cijenio, kojeg je On njegovao svojim čuvstvima i mislima i skrbio za životinje onoliko koliko Mu je bilo moguće.
U "Ovo je Moja riječ. Alfa i Omega. Evanđelje Isusovo. Kristova objava koju svijet ne poznaje." o tome piše:

"Dogodi se da se Gospodin povuče iz grada i sa Svojim učenicima pođe preko planine. Kad su stigli na jedno brdo s veoma strmim putovima, sretoše čovjeka s teglećom živo­tinjom.
No konj se bijaše srušio jer je bio pretovaren. Čovjek gaje udarao dok krv nije potekla. A Isus mu priđe i reče: 'Ti sine okrutnosti, zašto tučeš svoju životinju? Zar ne vidiš da je preslab za svoj tovar i zar ne znaš da on pati?'
Ali čovjek odgovori: 'Što Ti brineš o tom? Ja mogu tući svoju životinju koliko mi se sviđa, jer on pripada meni, kupio sam ga za lijepu sumu novaca. Pitaj one koji idu s Tobom, oni su iz mojeg susjedstva i oni to znaju.' I neki od učenika odgovoriše riječima: 'Da Gospodine, tako je kako kaže, mi smo bili prisutni kad je kupovao konja.' A Gospodin odvrati: 'Zar ne vidite kako krvari i zar ne čujete kako stenje i jadikuje?' Ali oni rekoše: 'Ne, Gospodine, mi ne čujemo da stenje i jadikuje!' ...
Čak i ako je čovjek stekao živo­tinju, ona nije njegovo vlasništvo. Onako kao što duhovno tijelo, duša u čovjeku pripada vječnom bitku, jer je Vječni stvorio duhovno tijelo i duhovno biće kroz Vječnog živi u vječnom postojanju, tako je vječni stvaralački Duh stvorio životinju koja pripada životu koji jest i vječno traje - Bogu.
Čitava beskonačnost je služeća ljubav, služeći život: Ja, Krist, poz­vao sam i čovjeka da služi svojem bližnjem na nesebičan način. Tu pripada i subližnji, životinja. Jer i životinja je također obdarena darom nesebičnog služenja te rado i spre­mno služi čovjeku koji je ljubi.
Ako čovjek ne ljubi nesebično svoje bližnje, dakle ljude oko sebe, neće im niti nesebično služiti. Svoju sebičnost on tada prenosi i na svijet životinja, biljaka i minerala.
Životinja ne može govoriti. Ona tiho pati i trpi i jedva da može saopćiti svoju patnju i bol. Samo onaj koji nesebično ljubi ljude, životinje, biljke i kamenje, čuje kakav bol i muku trpi životinja. Samoljubivi, čovjek-gospodar, očekuje da mu ljudi oko njega služe. On zahtijeva i od životinje da mu služi preko njenih mogućnosti i snaga. On sam određuje - no ne služi. Stoga on pričinjava neizrecive muke ljudima i životinjama. Ako čovjek svoje bližnje čini ovisnima o sebi, kao robove, tada će on podjarmiti i životinje. Tko svoju savjest više ne sluša.Postat će nemilosrdan prema čovjeku i živo­tinji. On gleda samo svoje interese i vlastitu korist. On smatra sebe veoma važnim, a pritom zaboravlja da njegovi bližnji i subližnji, živo­tinje, pate pod njegovom samoljubivom dominacijom. On i nema više osjećaja za potrebe svojih bližnjih i životinja. Kad su osjetila čovjeka ogrubjela, tada je čovjek posve siromašan osjećajima. Tim osjetljivije reagira on međutim kad biva oslovljeno njegovo vlastito ja i kada se dovodi u pitanje njegovo ponašanje.

Spoznajte: Tko je samo s ovim svijetom, taj gleda samo svoj mali ograničeni svijet ja. Tako on otupi za zakon života i postaje duhovni mrtvac. Duhovni mrtvaci su nijemi i gluhi za istinski život. Oni će se ponovno rađati u materiju sve dok je to moguće po zakonu utjelov­ljenja, da bi kroz promjenu svojih sudbina iskusili i doživjeli da njihov bližnji, koji je pored njih, a isto tako i životinja, osjeća i pati - tim više što svi imaju život iz Boga.

Krist nam je s ovim objavio svijest velikog jedinstva u Bogu koje nas čini njegovim sinovima i kćerkama. Jer svako biće je kozmički bitak koji je u komunikaciji sa svim čistim snagama beskonačnosti.
Težimo li mi ljudi tome, tada s pomoću Krista Božjeg korak po korak preobražavamo svoje grijehe u svjetlo, što znači da se kajemo za grijehe koje smo prepoznali, očis­timo ih s pomoću Krista Božjeg, našeg Otkupitelja i više ih ne činimo. Tada postupno uranjamo u prauzrok svog bića koje je božansko i u komunikaciji smo sa Svetim Duhom, Duhom Boga Oca-Majke koji je uskrsnuće i život u Kristu.

Ako nastajemo tj. uskrsavamo u Kristu, tada nas prožima moć Duha i mi ćemo misliti, govoriti i činiti što Bog hoće. Tada više ne trebamo čekati hoće li nekada opet jednom doći Duhovi. Duhovi su bili prije gotovo 2000 godina. Duhovi su bili jučer. Duhovi mogu biti danas i sutra, onda kad smo spremni primiti Svetog Duha.

Dragi brate, draga sestro, uskrsnimo u Kristu da opet budemo svjesni sinovi i kćeri Božje koji međusobno žive u miru, koji cijene Zemlju i sve što je na njoj i u njoj, i tako od nje primamo sve što nam je potrebno za naše zemaljsko opstojanje.

 

Kristov prijatelj:
Sigurno je još dug put do toga. Upravo kada si govorila uzvišenim riječima o našem istinskom bitku, došla mi je na pamet zastrašujuća slika. Ako se točno sjećam Duhovi su vrijeme kada se legu mlade životinje. Već se nekoliko godina često vozim kroz jedno selo gdje u rano ljeto na ne prevelikom terenu živi jato mladih gusaka i kako tako produžuje svoj opstanak. One su vesele i zadovoljne su skučenošću u kojoj moraju živjeti. Promatrao sam ih kako odrastaju i pitao se zašto ljudi drže toliko gusaka na parceli koja im je ipak premala. Kada sam ovo pitanje uputio jednom svom prijatelju, on je rekao: "Baš si naivan. Nisi li prošlih godina dozi vio da ih od početka vremena adventa ima sve manje, a nakon 24. prosinca, dakle poslije blagdana Kristovog rođenja, više se ne vidi ni jedna?" Pao mi je veo s očiju: Svake godine isto! Jadne životinje - ne smiju živjeti ni godinu dana - a onda ih pojedu kanibali životinja. Od tada više neću postelju od perja. Tko zna koliko božičnih gusaka mora i za to dati svoje perje.

Moj je prijatelj nastavio. Znaš li kolikim se tuljanovim bebama godišnje skine koža da bi dame iz visokog društva mogle pokazati jedan izuzetno lijepi krzneni kaput? S daljnjim primjerima prijatelj mije upropastio cijeli dan. On je dalje iznosio da se božične guske pretežno ne samo ubijaju već im se ranije nasilno otvara kljun i u jednjak utiskuje specijalna hrana, čak ih se drškom kuhače još "šopa", a jadna životinja mora gutati i gutati kako bi kanibal životinja, čovjek mogao za blagdan "Kristovog rođenja" uživati u finoj guščjoj jetrenoj pašteti; da pilići moraju živjeti na najužem prostoru, slično kao u baterijama za nesenje, i kada pilići imaju pravu veličinu i odgovarajuću težinu odsjecaju im se glave, kako bi završili u loncu za kuhanje ili pečenje, ili se nataknuti na ražnju izlažu u izlog, kako bi kanibal mogao sam izabrati svoje pile. Ispričao mije također što se događa u klaonicama, da životinje riču od straha od smrtnog udarca, jer osje­ćaju kako im se život nasilno oduzima. Životinje već primjećuju da ih vode u klaonicu čim napuste štalu seljaka.

Moj pratilac je dalje objasnio što se sve unosi u tijelo životinja, od medikamenata i hormona koji ubr­zavaju rast sve do kemijski ili genetski unakaženih krava koje svoje preparirano vime još jedva mogu nositi među nogama. Kruna njegovih završnih riječi bila je: "Sve, ali baš sve se muze. Veliki ovoga svijeta muzu male, a veliki i mali muzu cijelu majku Zemlju, dok ona ne bude izmužena, takoreći pojedena od čudovišta koje se naziva čovjekom." Od svega toga što mi je opisao, hvala Bogu, nisam se više oporavio. Postao sam netko drugi, koji sve više i više cijeni ono što nam Bog svakodnevno daje; kojem postaje sve jasnije što znači ljubav prema Bogu i prema bližnjemu; kojem sve više i više sviće tko su institucije crkve.

 

Prorok:

 

[...]

Kristov prijatelj:
Duhovi za mnoge ipak nisu okretanje Duhu Božjem, Svetome Duhu. Mnogi opet idu nekoliko dana na odmor da se okrenu sunčevim zracima. Počinje ljeto, tamnoputost je postala prestiž. Tada se vidi da čovjek još može biti " uz bok drugima."

 

Prorok:
Da, čovjek si može priuštiti upravo još dopust. Čovjek današnjeg vremena već dugo si ne bi mogao priuštiti da se i dalje ogrješuje o Boga, jer ne približavaju nam se sve više samo katastrofe Zemlje, već i nama vrlo bliske katastrofe kao npr. nezaposlenost, nedostatak novca, bolesti i mnoge posljedice zagađenja okoline. Novca za naknadu za bolovanje je sve manje, premda bi ga uskoro morao koristiti svaki drugi jer alergije haraju, a opet se rasplam­savaju određene vrste bolesti za koje se do sada mislilo da su pod kontro­lom zbog poboljšanih mjera zaštite okoline i cjepiva. Ipak što to znači? Misli ponetko i nagrablja posljednju paru za ljetni dopust, pomiren sa sudbinom uočivši mogućnost da si sljedeće godine možda više neće moći još jednom priuštiti odmor. Misli, misli, mirenje sa sudbinom -ograničenja postaju ozbiljnija, gubici bolniji. Malobrojni međutim razmišljaju zastoje to tako. "Danas je danas" misli poneki "kršćanin" i svoj rastegnuti ljetni dopust doživ­ljava kao nekršćanin.

Godina je poodmakla; nastupila je druga polovica. Kako brzo prolazi vrijeme! Ljeto je opet pred vratima. Pred sobom već vidim kolone automobila koji se kotrljaju na jug, između brzih vozila prikolice s kamp kućicama i motornim čam­cima. Tko svojim autom vozi 10 — 20 km/h brže, trubi drugome da se makne. Ako ovaj nije odmah spre­man, već mu se prstom pokazuje "gdje ti je pamet?". Svake godine zastoj na autoputovima, ipak svake se godine iznova mora ponoviti vožnja karavane na jug.
Suvozač, žena ili muž, možda je dobrodošao objekt da se čovjek u satima dugih zastoja oslobodi onoga što mu već tjednima ili mjesecima gori na duši. Počinje svađa; even­tualno se umiješaju i djeca jer postaje dosadno na stražnjem sjedalu. Sada kuha i ključa u malom automobilu. Naprijed i natrag se uz to čuje neprekidno trubljenje. Ide se dalje. Kamo? Naravno na odmor; pa čovjek se hoće oporaviti od stresa i jednoličnosti. U nekim slučajevima oporavak je u tome da se žena osmjehuje drugom muškarcu, a muž drugoj ženi. Navečer se nastavlja svađa koja je počela već u autu. Muž misli: "Moja 'sjena odmora', novo poznanstvo, kao da mi je skrojena po mjeri. Ona je umnogome ugod­nija i punija razumijevanja od moje vjenčane žene. Kod sklapanja braka ipak sam se prevario. Kada bih ovog puta mogao birati, bila bi to nova poznanica. Ta je žena baš prava. Ona mi odgovara." Već počinju razmiš­ljanje koliko bi mogao koštati razvod braka. Ili to treba biti samo ljubavnica? Mogu li si nju priuštiti? Kako će to primiti ako joj to nago­vijestim? I kako će reagirati moja žena koja zacijelo isto tako povre­meno ima stalnog pratioca kako bi se jednostavno malo odmorila od braka?
Nije mali broj onih koji poslije odmora kažu: Mi isprežemo, što znači, više ne vučemo zajedno bračna kola. Rastajemo se, ili složili smo se da svatko od nas ima drugog partnera. Nekima je godišnji bio kraj zajedništva, kraj jednog braka. Obiteljske veze pucaju. Ako ima djece iz tog braka ona često puta ne znaju kamo pripadaju, ocu ili majci. Jedan ili drugi - npr. od punice ili svekrve - čuje prigovor da rastava braka prema crkvenom učenju nije dozvoljena. No tko se još na tom mjestu brine za punicu ili svekrvu i crkveni običaj? Svećenik doduše govori o braku po Božjoj volji. Tu je kao i u drugim područjima života: tradicionalni običaji, pravila i zapovijedi više ne vrijede. Čovjek radi što hoće, i prije ili kasnije doživljava tko i što je on i to što mu prilazi. Jer prema zakonu sjetve i žetve on prima i žanje ono što je posijao.

 

Kristov prijatelj:
Ako pogledam u cjelokupno događanje godišnjeg odmora, u tulume, u noćne lokale, u kupanje golaća na omiljenim plažama, u seks turizam i u još dosta toga, tada se stvarno postavlja pitanje ne treba li pokrenuti da se "kršćanin" odrekne svojega licemjernog kršćanstva, da sebe npr. nazove nekršćaninom, ili da smisli nešto bolje. Čovjek kaosa povlači se od Božića do Božića. To je preziranje Krista Božjeg bez premca! To je život s naizmjeničnim tuširanjem i naizmjeničnim kupka­ma, koji nema veze s - biti kršćanin.

 

Prorok:

 

[...]

Kristov prijatelj:
Osim toga katolički svećenik može griješniku preuzeti grijehe, ako ovaj dođe u ispovjedaonicu. Tri "zdravomarije" i s tim je gotovo. Sutra se nastavlja s griješenjem: "Mi smo samo grješnici". To je još jednostavnije u evangeličkoj crkvi u takozvanoj "zajedničkoj ispo­vijedi" gdje se ne mora poimenice navesti niti jedan grijeh. Svi ustaju, a svećenik pita općenito za poka­janje za grijehe i želju za oproštenjem. Tada župnik pita, vjeruju li crkveni polaznici daje oprost kojeg će župnik dodijeliti istoznačan s Božjim oprostom i svi u zboru odgovaraju s "da". Tada im župnik dodjeljuje odrješenje grijeha i oprost, i u određenim danima bogoslužja, glavno na Veliki petak, ceremonija se ponavlja jer i u evangeličkoj vjeri se kaže: "Mi smo i dalje samo grješnici."

 

Prorok:
Ove isprike Isus ne priznaje jer ON je već prije 2000 godina rekao: Trebate postati savršeni kako je savršen vaš Otac u Nebu. O smjelom nastavljanu griješenja nije govorio Isus, nego isključivo Luther koji je smatrao: "Griješi smjelo, ali vjeruj još smjelije."

 

Kristov prijatelj:
Tako to dakle ide iz godine u godinu, i kako se ponavljaju godiš­nja doba i svečanosti, tako se po­navlja i griješenje. Potresen sam tvojim objašnjenjima koja si unijela u tijek godine. S biti kršćaninom sve to nema nikakve veze. Čitava stvar je jedno jedino izrugivanje Boga.

 

Prorok:
I to nije dovoljno! Prije svega vrhunac izrugivanja Isusa Krista, Božić, približava se sasvim pos­tupno.
I to nije dovoljno! Prije svega vrhunac izrugivanja Isusa Krista, Božić, približava se sasvim pos­tupno. Nakon ljetnog dopusta ponajprije opet dolaze prvi radni dani. Ponosno se pokazuje tamnoputost na radnom mjestu i kod rodbine. Stvar prestiža je biti na odmoru. Vremenom se jasno pokazuje čitava veličina "dopusta", onda, kad brak koji je prije dopusta još postojao, poslije je samo još natpis ili postane objekt rastave. Čovjek govori o svom dopustu, predstavlja se i priča kakav je maher i što sije sve priuštio. Tako je netko sebi "priuštio" jako mnogo, također neslavnoga, za stoje narav­no drugi bio kriv. Ali polako postaje dosadno pričati stalno jedno te isto. Svi znanci i rođaci već su se divili dijafilmovima i znaju komentare, viceve i dosjetke. Čovjek ponovo postaje neinteresantan i tone natrag u beznačajnost. Tako se uobičajeni nedostatak energije, dosada, ponovo vraća u svakodnevnicu; mogućnosti da se povisi vlastita cijena postaju rijetke kao uvijek. Dakle, čovjek pogleda u kalendar kada padaju dani Svih svetih. Možda Svi sveti padaju povoljno da se isplanira nekoliko dana dopusta.
Što se sve još događa do Svih svetih radije nećemo razjaš­njavati, jer bi se uvijek iznova moralo citirati Isusa, Krista i napokon Ga još zamoliti da tjelesno uskrsne, kako bi mogao uzeti bič i izagnati nekršćane ili istjerati prekupce i lihvare iz hrama - danas: iz tzv. kuće Božje - u kojoj nekršćanin licemjerno pjeva "svete pjes­me" i ponaša se tako licemjerno kao poneki čovjek crkve koji konačno ni sam ne vjeruje u to što propovijeda.

Sve dok čovjek ne posveti svoj hram od mesa i kosti u svijesti da u njemu stanuje Jedini Sveti, Sveti Duh, on će stalno tražiti crkve od kamena kako bi se tamo ponašao onako kakav uistinu nije. Bilo kad bivaju ponekom s lica skinute naočale "kršćanin". Tada on neće samo vidjeti i spoznati tko je on sam, već i gledati, ujedno prezreti onoga koji mu je godinama pružao licemjerne propovijedi. Od Krista naravno on neće vidjeti ništa jer mu grijesi stoje kao mjesec ispred sunca pri sunče­voj pomrčini.

Svi sveti je praznik svetih. To je katolički blagdan. Zašto se sveci trebaju častiti, kada se jedino Bogu treba iskazati čast? Dušni dan koji se priključuje na blagdan Svih svetih naravno nije blagdan već običan radni dan. Slave se samo "sveci", "duše" ostaju sirote duše. Čemu i jedan blagdan za duše, koje su kao ljudi imale svoje blagdane da ih dovoljno uživaju: vikende, crkvene blagdane kao i ostale osobne slobod­ne dane, npr. na dopustu. Mnogi koji su nekad slavili, danas su duše. Što će one doista vidjeti? Svatko vidi sebe samoga prema zakonu: To što šiješ, to ćeš gledati i također žeti. I poneki "sveci" će gledati svoju"svetost" i morat će spoznati da ih je doduše "njegova svetost" proglasila svetima, ali isto tako pate, dakle otplaćuju kao i sve duše. Bilo da na Zemlji slavimo Sve svete ili se prisjećamo duša - stvarnost će postati vidljiva s one strane: To što čovjek sije, to će on žeti i kao duša gledati i mnogostruko otplaćivati.
Na Svi sveti iznova se kotrlja val onih koji traže oporavak prema jugu. Čovjek se na dopustu ipak mora odmoriti, jer iza sebe već opet ima nekoliko mjeseci posla. Još posla! Možda će već sutra neki u rukama držati otkaz svoga radnog mjesta. Tako ponetko doduše pomisli na to, no odmah ga potisne ili čak smatra da se njemu zapravo ne može ništa dogoditi:"Ja sam dobar kršćanin. Plaćam crkveni porez, tu i tamo idem u crkvu i žrtvujem nekoliko groša. Kada se sakuplja za gladne u Africi ili za obnavljanje crkve, sudjelujem isto tako." Ne tako, dragi "kršćanine!" Isus nije tako mislio. Netko bi sada odgovorio: "Ne Isus, ali institucija crkva kojoj pripadam uči me tako - ona to konačno mora znati."
Četiri tjedna poslije Svih svetih spektakl i metež postupno teži svom vrhuncu. S Adventom počinje najveći praznik godine. "Svakog ljeta opet malo dijete Krist, spušta se na Zemlju gdje ljudi smo mi svi. S blagoslovom svraća tad u svaku kuću, i s nama ide po svakome putu. Pomaže i meni nečujno i blago, vodeći me vjerno svojom rukom dragom."
Koje se "dijete Krist" treba spustiti na Zemlju - Krist, Sin Božji, s bičem, da svrati u svaku kuću? Ili nam je dovoljna prašna drvena ili voštana figurica "djetešca Krista" i prasne jaslice s Marijom i Josipom s volom i magarčićem koje koncem adventskih dana skidamo s tavana i brišemo od prašine, da bi ih kao i svake godine postavili pod okićeni bor? Ništa ne smije nedostajati, niti vol niti magarčić, ni ovca ni kozica. Naravno da će u svetoj noći "sveti par" Marija i Josip i pastiri biti smješteni na posebno mjesto u jaslama. Krpa za prašinu već je crna, jaslice su izglancane i čovjek srčano pjeva: "Svakog ljeta opet malo dijete Krist, spušta se na Zemlju gdje ljudi smo mi svi. S blagoslovom svraća tad u svaku kuću, i sa nama ide po svakome putu. Pomaže i meni nečujno i blago, vodeći me vjerno svojom rukom dragom."
Postavlja se pitanje da li oprašene mini jaslice s obrisanim "djetešcem" Isusom, s Marijom i Josipom, s pastirima i životinjama, stvarno donose blagoslov ljudima. Tko još misli o tome kako bi jednom ko­načno trebao obrisati prašinu sa svojih zločestih čuvstava, misli, riječi, postupaka i niskih sklonosti? Za to se nema vremena niti za Božić i Novu godinu, niti za Uskrs, Duho­ve i Sve svete, a naročito ne u Božićno vrijeme. Razmišlja se o svemu mogućem, npr. tko, kome što pokla-nja; malo njih razmišlja koje su poklone tijekom godine dali Kristu Božjem, svom Otkupitelju. On, Duh Krista Božjeg, Sveti Duh koji svakodnevno kuca na vrata našeg srca i uistinu ide s nama po svim putovima -većini je On nepoželjan, jer Taj koji je prije blizu 2000 godina došao k nama na Zemlju kao dje­tešce i kao Isus, Krist, najveći prorok svih vremena naviještao ljubav Božju i nama pokazivao put k Ocu, postavlao je i postavlja zahtjeve koji su mnogima previsoki.

Isus nas je poučavao ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Poučavao nas je o ljubavi prema neprijatelju i živio ju je nama za primjer. Poučavao nas je o jedna­kosti i bratstvu. Dao nam je uspored­bu o brvnu i iveru. Isus nam je za primjer živio Deset zapovijedi koje je Bog preko Moj šija dao ljudima, i učio nas Govor na Gori, koji je bio i Njegov život. On je rekao: Slijedite Me - dakle Isusa - znači: ispunja­vajte i živite ono što sam vam Ja, Krist Božji ponudio.
Isus nas nije učio da iz godine u godinu postavljamo zaprašene jaslice sa sadržajem.
Isus nas nije učio puštati da svete pjesme tutnje u robnim kućama i tržnicama kako bi poticali raspolo­ženje kupovanja.
Isus nas nije učio da svome bližnjem darujemo skupe poklone, sve do krznenog kaputa od kože mladih tuljana.
Isus nas nije učio da životinje lovimo i ubijamo, da ih koljemo, kako bi ih potom kao lešine pojeli.
Isus nas nije učio da iskorištavamo prirodu, da oskvrnjujemo Zemlju, da razaramo atmosferu.
On nas nije učio da u spomen na Njegov zemaljski rođendan siječemo drveće, da ga okićeno postavljamo u tople prostorije, da bi ga zatim nakon deset dana izbacili na ulicu ovoga svijeta, poput isluženih lešina prirode.
Isus nas nije učio da svoje uho posvetimo crkvenim glavarima.
On nas nije učio da plaćamo crkveni porez kako bi se crkveni glavari obogatili i zadobili na ugledu i moći.
Isus nas nije učio da trebamo posjećivati takozvane "svete mise". On nas je učio da svratimo u svoju nutrinu, i to u tihu sobicu, dakle okrenuti od crkvenog luksuza i sjaja.
On nas nije učio da nakon Njegovog uskrsnuća na križu treba 2000 godina visjeti trup što simbolizira Njegovu smrt, lijepo izrezbaren od drva ili načinjen od gline i porcu­lana.
On nas nije učio da maltretiramo i ubijamo sve što ima svoj opstanak u zemlji i na njoj, u vodama i na vodama i u zraku, a sve što je pogodno za konzumaciju da zako-ljemo, kako bismo ga kao lešinu strpali u trbuh.

On nas nije učio da budemo kanibali životinja, oskvrnitelji djece, ucjenjivači, silovatelji, brakolomci, klevetnici, diskriminatori, lopovi, lazovi i još mnogo drugoga.
On nas je učio visoku etiku, a ne raspad svih običaja vrijednosti.
On nas je učio moral, a ne nemo­ral.
On nas je učio, globalno rečeno, da bismo trebali živjeti u svijesti djece Božje.

Međutim, štoje nastalo od čovje­čanstva? Mnogi misle da žive. U stvarnosti su međutim oni duhovno mrtvi, jer su im srca kao od kamena, onako kako su im duše zasjenjene. U našem zemaljskom postojanju iskristalizirali su se bogataš i siromah. Bogataši su vlastodršci, siromasi su razvlašteni. Budući da i bogataš i siromah u filmskim sce­nama vide kako se može živjeti kao bogataš, siromah teži dohvatiti malo od kolača bogatstva.

Tko u sebi nosi brutalnost kao previše ljudsko nasljedstvo koje je ovisno o okolnostima usvojio u prethodnim inkarnacijama i nije ga još odložio, taj postaje ono što sam već češće izlagala u seriji brošura "Prorok". Postaje licemjer, lopov, silovatelj i još mnogo toga. Opet drugi, koji ne nose prirodnu sklonost prema brutalnosti kao glavnu karak­ternu crtu, vegetiraju, žive pod mos­tovima ovog svijeta, leže na oknima grijanja kako bi dobili nešto topline koja je ispod. Neki drugi leže ili stoje prošeci na ulici ili idu od kuće do kuće, kao Marija i Josip kad su tražili prenoćište, da možda nađu prenoćište u jako hladnoj noći.

 

 

Badnja je večer. Jedan muž i jedna žena u visokoj trudnoći kucaju redom na vrata i mole za prenoćište. Svaki put ih odbiju. Danas skoro 2000 godina nakon prvotnog božič­nog događaja, dvoje ljudi misle: Možda nas neki crkveni dostojan­stvenik, biskup, može primiti u svoju palaču s mnogo prostorija, jer on u svojoj crkvi zastupa kršćanske vrijednosti, vrijednosti Božje ljubavi i ljubavi prema bližnjemu.
Već je kasna večer. Muž i žena stoje pred palačom i gledaju uvis u prozore. Samo kroz nekoliko prozo­ra prodire svjetlo; većina ih je u mraku. Muž kaže: "Ženo, ovdje ćemo sigurno naći smještaj. Palača ima mnogo prostorija od kojih će nam jednu sigurno staviti na raspo­laganje."
Bojažljivo i zabrinuto kucaju na veličanstvena vrata gospodina biskupa, sasvim ponizno pred veli­kim kršćanskim čovjekom koji sigurno ide Isusovim stopama. Njihovo kucanje nisu čuli.
Usprkos svojoj bojažljivosti usuđuju se još jednom, i malo jače kucaju na vrata. Iz unutrašnjosti tople, prostrane kuće čuju se glasovi.
Dvoje ljudi što dršćući šćućureni jedno uz drugo stoje pred vratima velike biskupske kuće, moraju čuti sljedeće riječi koje su izgovorene u unutrašnjosti zgrade: "Nepristojno je ovako kasno na badnju večer kucati na biskupova vrata i smeta­jući upadati u 'svetu' večer. Svi uzvanici sjede za stolom i oko vatre u kaminu. Tko bi to stvarno mogao biti?"
Domaćica ide oprezno na vrata i gleda kroz zurilo na vratima. Vani stoje dvoje ljudi. Ona ne zna tko su i zove natrag u kuću: "Očekujemo li još goste?"
Biskup se približava vratima i kaže: "Već je vrlo kasno. Ne očeku­jemo više goste. Ali ovi što stoje tu vani izgleda da su bezopasni. Počuj­mo što hoće."
Skida se lanac s vrata i vrata se otvaraju koliko lanac dopušta. Biskup pita kroz odškrinuta vrata "Što hoćete?"
Muž odgovara: "Moja je žena u visokoj trudnoći. Molim za preno­ćište jer noć postaje jako hladna, a mi nemamo smještaj."
Biskup se uspravlja, potisnuta srdžba mu je na licu. Njegove misli su: "Dvoje ljudi u neurednoj, otrca­noj odjeći trebao bih smjestiti? Ima dosta gostionica koje će ih primiti."
- "Dragi moji", tako govori on blago i s poniznom vanjštinom, "nije mi moguće smjestiti vas u moju kuću, ali u okolnim gostionicama sigurno ima mjesta za vas."
Čovjek odgovara: "Mi nemamo novaca i jako smo gladni." Osmjelivši se govori dalje: "Molim te gospodine, pusti nas unutra; daj nam prenoćište u svojoj velikoj kući. Daj nam hrane za majku i njeno dijete koje dolazi."
Biskup hitro vadi svoj novčanik, kako bi tim dvoma ljudima dao novac za smještaj i jelo u gostionici. Iznenada se zaustavlja i misli: Nije li ispod moje časti da poklanjam gotovi novac? Jedan biskup pokla­nja svoj blagoslov, a ne prezrivi mamon. Uostalom, ovdje se radi o socijalnoj skrbi. Nije li za to nad­ležna država ili u najboljem slučaju biskupski rizničar koji za karitativne aktivnosti godišnje od države dobiva mnogo novaca? Biskupov novčanik ponovo iščezava u naborima njego­ve kao vino crvene sutane. No gdje je rizničar zadužen za milostinju? Prelat nije u kući. Tu biskupu pada nešto drugo na pamet. Pa jučer je došlo nekoliko znatnih priloga od ljudi dobra srca za popravak jedne kuće Božje. Od toga ću ovim dvoma dati jednu malu svoticu. Već opet oklijeva i misli: Nekoliko kuća dalje je seljačko gospodarstvo. Seljak bi ih mogao primiti na konak u svojoj štali. Tamo će žena izazvati manje neprilika ako joj dođu trudovi i rodi dijete.
Visoki i velikodušni muž, biskup, nudi sada oboma, kao prvo seljačko gospodarstvo, kao drugo, novac za gostionicu.
Obadvoje ljudi žalosno gleda dobro odjevenog i dobro uhranjenog gospodina u toploj biskupskoj palači. Mrvica sažaljenja odražava se na licu ekselencije. "Dakle" kaže on, "ovdje imate nekoliko talira iz kase s prilozima" i pokazuje im put prema seljačkom gospodarstvu.
Dakle, traženje prenoćišta počinje iznova. Ovog puta čovjek i žena u visokoj trudnoći nisu bez nade, jer se mogu pozvati na ekselenciju, biskupa. Ponovo kucaju na vrata. Ovoga puta dolazi seljak i pita. "Tko kuca u taj kasni čas?" Vani se začu jedan glas: "Ponizno za prenoćište molim. Ekselencija, biskup, kvarna posla nas."
Vrata se otvaraju i seljak kaže: "U mojoj kući nema slobodne sobe. Možda biste se mogli smjestiti u pokrajnoj štali. Doduše u štali je još samo slama. Životinje, vola, kravu i ovcu prodao sam mesaru da bih dobio odgovarajuću cijenu. Čovjek mora gledati kako da preživi."
Zahvalno prihvaćaju oboje. Ula­ze u hladnu štalu i liježu na slamu. Nema životinja da griju.
Prije 2000 godina slično se dogodilo Mariji i Josipu. Danas, 2000 godina kasnije uznapredovalo je opadanje morala. Za vrijeme Božića kolje se bezbroj životinja, štale se gotovo ispražnjuju, osim onih životinja koje se čuvaju sprem­ne za novogodišnje dane i plesne noći karnevala. Čovjek tada hoće doista iznijeti na stol još i dobro pečenje. U obadvoma ljudima susrećemo Mariju i Josipa i još nerođeno dijete Isus. Tko ih je prepoznao? Tko je razumio simboliku? Niti domaćica biskupa, niti ekselencija, niti seljak.
Samo jedna, žena seljaka, dolazi u štalu i donosi oboma tople deke i nešto za jelo. Ona je jedina koja u sebi misli: "Čudno, čudno! Moram misliti na ono što se dogodilo prije 2000 godina! Paralele su tako očite. Hoće li mi Bog preko ovo dvoje ljudi nešto pokazati?" Žena je nekoliko trenutaka potpuno tiha. Tada kaže sama sebi: "Je li moguće? Nije li On svratio u moju kuću, u moju štalu, veliki Gospod, koji je Otkupitelj svih ljudi i duša? Ilije to samo čuvstvo što me obuzima, jer danas je Božić? Je li to istina? Što mi to hoće reći?" Srce joj kuca sve glasnije. Toplo čuvstvo uzdiže se u seljakovoj ženi i ona misli: "Ne samo da 'svakog ljeta opet malo dijete Krist, spušta se na Zemlju gdje ljudi smo mi svi'. Svakog dana, svakog sata, svakog trenutka, čak u cijelom mojem zemaljskom posto­janju Krist Božji je uz mene i sa mnom ide po svakome putu. Po­maže i meni, nečujno i blago vodeći me vjerno svojom rukom dragom."

Jedan je čovjek probuđen i sada razumije tihu, svetu noć. Posvećivati trebamo svoj život, dan za danom, u svijesti da Krist Božji, veliki Duh stanuje u svakome od nas. Mi smo hramovi Svetoga Duha, i trebamo se međusobno ljubiti i i pomagati, onako kako nas je Isus, Krist ljubio i ljubi i pomaže nam svakog dana, sata i minute. U seljakovoj ženi zbiva se preobrazba. Ona odlazi k ono dvoje ljudi i nudi im pomoć. Jedno dijete dolazi na svijet, dijete kao ti i ja. U njemu je također Sveti Duh, Krist Božji, naš Otkupitelj, kao u tebi, u meni u nama svima.
Jedan je čovjek pretvorio noć u dan. Božični danje drugačiji dan i dolazeća godina bit će drugačija godina. Taj jedan čovjek, seljakova žena, pita se svakodnevno: Što hoće Isus da sada učinim? I taj čovjek, žena, prima riječi Svetoga Duha po smislu: Čini ono što sam ti ponudio kao Isus. Svoja čuvstva, osjećaje, misli, govor i postupke mjeri prema Deset Božjih zapovijedi i prema poukama Govora na Gori, kako bi postala bogata u nutrini, kako bi otvorila kraljevstvo Božje koje je u tvojoj nutrini, da opet postaneš kći Božja koja je u srcu bogata i živi u miru sa svim ljudima i prirodnim carstvima. Tek tada će biti mir.

 

sljedeća brošura "Prorok" / natrag na pregled

 

© 2014 Univerzalni život • E-mail: info@univerzalni-zivot.hrImpresum