Vi ste ovdje: Početna stranica > Proroštvo > Zašto Bog,
Vječni govori?

Zašto Bog, Vječni govori?


Gabriele, proročica i izaslanica Božja,
odgovorila je na ovo pitanje:

Iz povijesne prošlosti znamo, da je Bog, Vječni, slao proroke nama ljudima preko kojih nas je ne samo ozbiljno opominjao nego i intenzivno upućivao na put, uvijek kad je divljanje naroda raslo dolazeći do izražaja u najnižim ekscesima i ekstazama ljudskog Ja i grubim postupcima protiv temeljnih principa božanskog Reda započinjalo odlučujući preokret u povijesti čovječanstva.

Promotrimo li naš današnji svijet i analiziramo li dnevne događaje i zbivanja tada je jasno zašto u ovom vremenu Bog šalje proroka preko kojega se On objavljuje. Onaj koji je budan prepoznaje da se sada nalazimo na jednoj moćnoj prekretnici zemaljskog života, na prijelomu kakvog još nije bilo u povijesti čovječanstva. U našem vremenu doživljavamo početke i zbivanja što su slikovito opisana u Ivanovom Otkrivenju.

Uzimaju maha katastrofe kako u svijetu tako i one izazvane od Zemlje. Ljudi su u velikoj mjeri razorili Zemlju i njen zaštitni štit, atmosferu. Stratosfera se sve više otvara. Utjecaji iz svemira pogađaju nas ljude na raznorazne načine.

Mora su postala odlagališta smeća ljudske ne-kulture; u njima nalazimo otpadne vode bezbrojnih tvornica i odloženi, zračeći atomski otpad. Tla Zemlje su iscrpljena. Tropske šume koje su pluća Zemlje sijeku se na velikim područjima. Ogromne količine vodenih masa se preusmjeruju podizanjem odgovarajućih brana. Manipulira se biljkama i životinjama; životinje bivaju neizrecivo mučene, također u laboratorijima u pokusne svrhe. Izumiru tisuće i tisuće životinjskih vrsta budući da im Zemlja više ne može nuditi životni prostor s odgovarajućim uvjetima za život zbog zahvaćanja ljudi u aktivnu strukturu prirode.

Ljudi postaju sve okrutniji. Prave se poslovi s ljudskim organima. Znanstvenici u nekim stručnim smjerovima svjesno zahvaćaju u područja i strukture života zloupotrebama ovlaštenja u Red dan od Boga, od kojih je do sada čovjeka zadržavala još samo izvjesna prirodna bojazan. Šire se dosada nepoznate bolesti. Sudbine se gomilaju i stežu. Pojave gladi, bolesti, zvjerski ratni postupci, nasilja prijete ljudima na svim krajevima Zemlje. Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći. Ima sve više skandala, sve više slučajeva korupcije. Neravnoteža, nepravednost, manipulacija, laž i prijevara na veliko i malo kao i nezaposlenost u sve većoj mjeri vode do napetosti. Nezaustavljiva stanja u svijetu naočigled postaju sve oštrija i alarmantnija; događaji već preskaču jedni druge - što je jučer još vrijedilo, danas je već nula i ništavno. To vrijedi i za riječ moćnika na ovoj Zemlji. Već po ovih nekoliko karakterističnih obilježja može se zaključiti da se nalazimo u prvoj fazi prijeloma ogromnih razmjera i s katastrofalnim posljedicama.

Za stanje divljanja naroda karakteristično je da nestaju sve etičke i moralne vrijednosti. Razuzdanost se širi. Očigledno je da institucionalno »kršćanstvo« više ne nudi potporu ljudima. Crkve unatoč svom sjaju i svojoj zlatnoj raskoši postaju sve više prazne - toliko prazne kao i poneka »pobožna« riječ koja je u njima bila i jest izgovorena. Mnogi koji su Boga, svog Oca i putokaz k Njemu tražili u crkvama morali su utvrditi da se On tamo ne nalazi. Bog crkvenog nauka ne pomaže im da razumiju svoju osobnu sudbinu niti da joj iziđu ususret. Budući da ljudi ne mogu uskladiti sa slikom vjere u Boga koji ljubi da taj Bog nije ublažio niti uklonio njihove sudbine, njihove bolesti, njihove nevolje i svu nečistoću što je svijet nosi, oni su izgubili vjeru u Boga. Bogu koji Svoju djecu šalje u vječno prokletstvo teško se može pokloniti povjerenje. Crkveni moćnici sa svojom osobnom velikom raskoši pokazuju samo sebe, umjesto da naučavaju jasno i neiskvareno učenje Isusa, Krista i da ga sami ostvaruju u svijesti da oni sami nisu ništa do sluge Onoga Koji je sve, i da iskazuju čast onome Kojeg nam je Bog poslao: Njegovom Sinu.

Takozvani crkveni dužnosnici vise na državi kako bi preko države ubirali crkveni porez i slično, dakle odgovarajuće povlastice koja jedna službena crkva - takoreći državna crkva - sebi dopušta zahtijevati. Narod crkve i narod plaćaju crkvenim glavarima ne pitajući zašto.

Ako pomislimo na život Isusa, na Njegovo učenje, Radosnu vijest, naviještanje velike Božje ljubavi, i s time usporedimo današnje kršćanstvo, utvrdit ćemo da je jedva što preostalo od Isusovoga jednostavnog i skromnog učenja. Sve je usmjereno na crkvenu moć i crkveni profit. Malo crkvenih kršćana zna da su oni sami hram Božji i da Božji Duh prebiva u njima. Malo njih zna da se prosto i jednostavno mogu okrenuti nutrini k Bogu srca da bi s Njime nasamo razgovarali u molitvi koju nastoje ispuniti u svakodnevnici i došli bliže Njemu ispunjavanjem Božjih zapovijedi i Isusovog Govora na Gori. Za to nisu potrebni crkveni glavari, pozlaćene crkvene građevine, dogme i rituali, već jedino znanje da Bog Koji prebiva u srcu ljudi, njih voli i želi im pomoći ako oni to hoće. Nije nam potrebno ništa više od znanja da je čovjek sam odgovoran za sve što čini, prema smislu Isusovih riječi u Govoru na Gori: Za svaku beskorisnu riječ moraš položiti račun na Sudnji dan. To vrijedi također za zločeste misli, za nečiste osjećaje i niska djela, za postupke po najnižim ljudskim nagonima.

Iz toga proizlazi da će čovjek požeti ono što sije. Ne šalje nam Bog ono što danas imamo nositi i trpjeti; nije Bog onečistio Zemlju i mora; ne zahvaća Bog u atmosferu da bi je otvorio; ne šalje nam Bog glad, bolesti i patnju. Nije nam Bog poslao Svog Sina da bismo naučili kako se djeci trećeg svijeta čupaju organi iz tijela, kako se životinje muče, ubijaju i jedu, kako se sijeku tropske šume i kako se ogromnim branama preusmjeruju vodene žile Zemlje. Bog nam nije poslao Svog Sina da nas nauči kako se pomoću laktaške privrede postaje bogat tako da nastaje jaz siromaštva. Isus nas također nije poučavao zvjerskim ratnim postupcima niti nam je dao savjet da slušamo crkvene moćnike. On je nama ljudima govorio: Slijedite Mene, Isusa, Krista! Kako? On nas je tome poučavao prostim, jednostavnim pravilima za život koja su ujedno i najviše pouke. Masa naroda postala je troma i držana glupom pa je dopustila da teolozi, crkveni moćnici postanu upraviteljima religije koja samo nosi plaštić »kršćanska«.

Treba li Krist Božji šutjeti kad se Njegovo učenje nagrđuje i upotrebljava za provođenje vlasti i skupljanje bogatstva a vjernici crkava se vode u zabludu? Od Unutarnje religije, religije srca, duboke predanosti pravom ostvarivanju učenja, u institucionalnim crkvama ne postoji više ništa.

Da Bog u ovom vremenu ljudima šalje proroka preko kojeg se On objavljuje kako bi ih spasio muka što su ih sami sebi nametnuli, koje će po zakonu sjetve i žetve jednom prići svakome, može razumjeti samo onaj koji je došao do uvjerenja da je Bog ljubav, da On, Bog, naš vječni Otac brine o nama, Svojoj djeci. Dokaz Njegove velike ljubavi je Njegov božanski Sin, suvladar Nebesa, koji je došao k nama ljudima, koji nam je kao Isus iz Nazareta približio našeg vječnog Oca ljubavi, Koji se može naći jedino u svakome čovjeku - u molitvi u tihoj sobici i ispunjavanjem Njegovih Zapovijedi i Govora na Gori.

Ove jednostavne Isusove riječi, ove upute i životne pouke da Boga, našega vječnog Oca iskusimo u svom srcu, bile su namjerno potisnute od crkvenih dužnosnika. Ljudi su bili usmjereni na crkvene službene osobe, na župnike, svećenike, biskupe, kardinale ili onoga koji se dopušta zvati »Svetim ocem«. Sve to Isus nije htio. Sve to nije nam niti potrebno. Isus nas je učio Očenaš i da trebamo svome bližnjem oprostiti i svoga bližnjeg moliti za oproštenje naših grijeha, da nam naš vječni Otac može oprostiti samo ako to činimo od srca. Niti za to nije potrebna crkvena službena osoba niti ispovijed koju se grješnici usuđuju preuzimati od drugih grješnika - navodno po Božjem nalogu.

Ljubi Boga cijelim srcem, cijelom svojom dušom, svim svojim snagama, a svoga bližnjeg kao sebe samog. Ovo je jednostavno i prosto učenje, »naravno« prejednostavno za crkvene službene osobe. Tu i tamo one ga prikazuju s mnogim ograničenjima, ali ne objašnjavaju pravi smisao toga velikog i jedinstvenog učenja i prije svega ne žive ga primjerom. Kada bi predstavnici službenih crkava ostvarivali to jedinstveno učenje ljubiti Boga cijelim srcem, tada više ne bi imali pravo zvati se crkvenim dostojanstvenicima.

Upravo u ovom vremenu kad se najavljuje slom silnih razmjera Bog je opet poslao proroka da bi čovječanstvu rekao: JA SAM prisutan. JA SAM tu i u najtežem vremenu. - Ali Bog neće prisiliti čovjeka da Ga sluša. Bog daje preko proroka i tko prihvati i primi Njegove riječi, dakle ostvaruje ih u svakodnevnom životu, taj doživljava Boga u svom srcu.

Nakon više od 20 godina proročkog djelovanja još uvijek se osjećam nedoraslom za tu silnu zadaću. Nikada nisam htjela biti prorokom. Ali u duši proroka leži proročki nalog Boga što ga prorok mora ispuniti.

Kad sam našla Boga u svom srcu htjela sam biti isključivo Njegovo dijete, njegova kći, i ispuniti Njegovu volju. Proročka služba oduvijek mi je teško padala, a i danas mi teško pada, ali to činim jer Bog to hoće. Napokon ja sam proročica protiv volje.

 

 

 

 

© 2014 Univerzalni život • E-mail: info@univerzalni-zivot.hrImpresum