Vi ste ovdje: Početna stranica > Tko sjedi na
Petrovoj stolici?
 > 12. dio

Tragovi krvi Crkve


„Nijedna organizacija na svijetu nije
toliko dugo, tako neprekidno i tako grozno
opterećena sa zločinima kao kršćanska crkva.“

Drage čitateljice, dragi čitatelji! Jeste li i vi uvijek duboko potreseni i zgroženi kada saznate iz medija za ubojstva i masakre religiozno motivirane poput onih u New Yorku, Londonu, Madridu, Bagdadu, Izraelu ili negdje drugdje na ovoj zemlji? Držite li da su ta djela prezira vrijedna i za osudu u najjačem smislu? A i zapitate li se od kuda dolaze ti najgori kriminalci ili teroristi?

Prije nego što unaprijed osudite, trebali biste znati što je globalno priznati i nagrađivani pisac i znanstvenik Karlheinz Deschner već 1986 u svojoj knjizi „Uvrijeđena Crkva ili: tko remeti javni mir?“ ustvrdio. Deschner piše: „Nakon opsežnog istraživanja o povijesti kršćanstva, od antike, srednjeg vijeka i modernih vremena, uključujući i naročito 20. stoljeće, ne poznam niti jednu organizaciju na svijetu koja je istodobno toliko dugo, tako neprekidno i tako grozno opterećena sa zločinima kao kršćanska crkva, osobito Rimokatolička crkva.“ (S. 42/43)
S obzirom na sažetost i jasnoću ove procjene, neobično je da ju je Deschner mogao širiti nekažnjeno. To dopušta samo jedan zaključak: ozbiljna izjava Deschnera o kriminalnom karakteru posebno Katoličke crkve se ne može zanijekati niti opovrgnuti. Kako je Karlheinz Deschner ustvrdio te činjenice, možete pročitati u njegovim brojnim knjigama.
Međutim i sljedeće činjenice i obrazlaganja iz serije „Za dobre analitičare – Tko sjedi na Petrovoj stolici“ će vam pokazati trag krvi crkve u nekoliko primjera bezbroj zločina i nevjerojatnih zvjerstava. Mnogi od vas će biti šokirani, drugi naprotiv neće biti iznenađeni, jer oni već znaju iz prethodnih emisija, koja upitna institucija zloupotrebljava ime „Krist“ za svoje spletke. Otkrivanje ove zloupotrebe imena Isusa, Krista za totalitarni kult idolopoklonstva, je razlog zašto mi kao prakršćani širimo istinu o Petrovoj stolici diljem svijeta.

Isus je odbacivao sve nasilje.
Petrova stolica se u povijesti istaknula kao ratni huškač.

Isus je bio pacifist. On je odbacivao bilo kakvo nasilje. On je rekao: „Tko se mača hvata, od mača će i poginuti.“ Prvi prakršćani su također živjeli miroljubivo i nenasilno. Nijedan lovac ili vojnik nije mogao postati članom prakršćanske zajednice – on je prethodno morao odustati od svoje profesije. Pod Konstantinom je odjednom postalo drugačije:
U 314. godini na Sinodi u Arelateu, današnjem Arlesu u južnoj Francuskoj, odlučila je ondašnja crkva da će od sada svatko biti iz nje isključen tko odbije vojnu službu za rimskog cara. Podsjetimo: prije se kod miroljubivih prakršćana nije mogao učlaniti nitko tko bi uzeo oružje u ruke – sada je međutim bio isključen onaj koji je ostavio oružje. Tako je zaokret za 180 stupnjeva udaljen od izvornih učenja. Od tada, Crkva ne huška državu samo protiv disidenata i neistomišljenika, već i čitavih naroda. Tako je trag krvi crkve započeo.

Kratak pogled na povijest pokazuje danji tijek: U 6. stoljeću pozivali su klerici Bizantskog carstva i tadašnji papa u rimu cara Justinijana da vodi rat protiv istočnih Gota. Vandali su živjeli u to vrijeme u Sjevernoj Africi, Istočni Goti u Italiji. Ovdje se već pokazuju težnje Pape da preuzme vlast u Italiji, jer Goti nisu bili katolici, već arijanski kršćani. Crkvi je tada uspjelo cara Justijana nagovoriti da istrijebi ta dva naroda, a Italija je bila opustošena kao Njemačka tijekom tridesetogodišnjeg rata. U 8. stoljeću papa Stjepan II je zatim prešao Alpe i otputovao do franačkog kralja Pipina, zatraživši da ovaj ratuje protiv Langobarda. Ovdje opet imamo istu stvar. Langobardi su vladali u Italiji – Papa je želio preuzeti vlast u Italiji, Langobardi su mu stajali na putu, poraženi su i nestali sa zemljopisne karte. U isto vrijeme papa Stjepan je drskom prijevarom došao do takozvane „Konstantinove darovnice“, gdje je on dobio crkvenu državu: U krivotvorenom dokumentu navedeno je da je car Konstantin prije 400 godina Papi poklonio cijelu Italiju. Tada je dakle započela priča tzv. crkvene države, u kojoj Papa kao svjetovni vladar vodi vojno zaštićenu regimentu.
U 11. stoljeću je papa Grgur VII bio taj koji je pokrenuo građanski rat u Njemačkoj; nije to bilo za Italiju, već za vlast u Njemačkom carstvu. Njemačka je desetljećima devastirana – a krajnji efekt je bio osnažena moć crkve kroz podjelu Njemačke.
Usput, omiljena riječ pape Grgura je bila: „Proklet je onaj koji svoj mač čuva od krvoprolića“ – rečenica iz Starog zavjeta (Jer 48,10). Vidimo na tom mjestu već: Stari zavjet je vrlo često korišten kako bi se opravdali ratovi i nasilje. Zašto? U Starom zavjetu stoji jako puno toga što nije nadahnuto od Boga, već je ljudsko djelo. Više u „Za pametne glave i dobre analitičare: Tko sjedi na Petrovoj stolici?“, Svezak 1.
U 12. stoljeću bilo je tako da je Vatikan prvo podržavao Staufera među Barbarossima protiv Normana. Zatim je promijenio strane i s Normanima je bio protiv Staufera. Uvijek u pravo vrijeme zauzimala se tzv. „Sveta stolica“ za one narode, koji su bili najjači, kako bi ojačali svoju poziciju moći. Tridesetogodišnji rat teško da bi se dogodio bez ratnog huškanja, posebno isusovaca na Habsburškom dvoru.

Neki čitatelji bi mogli prigovoriti: “To je bilo nekad. Danas je sasvim drugačije!“ Međutim, dali je danas stvarno drugačije? Čuvamo li mač od krvoprolića, ili je mač prekriven krvlju više nego ikad?

Predstavnici crkava su se i u 20. stoljeću
zauzimali za bratoubojstva.

Pogled u 20. Stoljeće jasno pokazuje da se Crkva i dalje ne bori protiv krvoprolića, nego ga promiče. U Prvom svjetskom ratu vatikanski veleposlanik u Beču je od tadašnje austrijske vlade zahtijevao tvrdoću – doslovno „oštro postupanje“ protiv Srbije i zazvao time de facto Prvi svjetski rat. I u Drugom svjetskom ratu njemački biskupi su najavili izdržati do kraja slogan. Poslije rata nisu željeli ništa ćuti o tome, naravno, ali tijekom rata njemački biskupi su zaista sve do kraja vojnike tjerali u rat. Jedan od njih, kardinal Graf von Galen iz Münstera, je u međuvremenu proglašen blaženim, i još uvijek se zbog njegovih napora u borbi protiv eutanazije, usmrćenja invalida, slavi kao jedan od glavnih boraca otpora. No životi vojnika su mu se očito činili manje vrijednim. Graf von Galen je još 1942 slavio pale vojnike u pastoralnom pismu: „Oni su htjeli biti davatelji krvi, kako bi od starosti i drugih boljki oboljeli narod opet procvjetao i bio mladenački zdrav. Oni su htjeli u novi ratni pohod s povikom ‚Bog to želi’, uhvatiti se u koštac s boljševizmom, kao što se hvalio prije nekoliko godina španjolski osloboditelj Franco u govoru pred Sevillom s kršćanskim ciljevima.“ (Karlheinz Deschner, „Politika papa u 20. stoljeću“, 2. dio, str. 581)
No nije se samo ovaj crkveni čovjek sa žarom borio za pokolj čovjeka protiv čovjeka, brata protiv brata. Nedugo prije kraja Drugog svjetskog rata, u siječnju 1945, Würzburški biskup Ehrenfried je pozvao vjernike: „Stanite se na stranu državne politike! ... U duhu svetog Brune smijem vas pozvati: Pogotovo u teškim vremenima ispunjavajte svoje dužnosti prema domovini! Sjetite se opomene svetoga Pavla: ‚Svatko podliježe vrhovnoj vlasti’.“ (Karlheinz Deschner, „Stoljeće povijesti spasenja“, Svezak II, Köln 1983, str. 203)
Možemo samo nagađati koliko je milijuna vojnika otišlo u smrt, u bitkama ubili druge i sami bili ubijeni jer su vjerovali ovim crkvenim dostojanstvenicima. Protestantski biskupi su također do kraja rata širili slično i poticali pod krinkom domoljublja mržnju prema neprijatelju.

U genocid u Hrvatskoj (1941-1943) bili su uključeni i klerici, npr. Franjevci. Jedan od njih je bio šef koncentracijskog logora. No najteže je bilo to što je tadašnji zagrebački nadbiskup Stepinac bio na strani fašističkog vođe Pavelića. Nadbiskup Stepinac je bio glavni kapelan fašističke ustaške milicije koja je ubila tri četvrt milijuna pravoslavnih Srba. Vidimo opet ovdje: Život neistomišljenika, drugačijih vjera, pripadnika drugih vjeroispovijesti nije vrijedio ništa, ako je Katolička crkva držala vlast. Ondašnji papa Pio XII., primio je ustaškog vođu Pavelića više puta na audijenciju i svaki put ga otpravio s najboljim željama „za daljnji rad“. Još 1998. navedeni nadbiskup Stepinac je od pape Ivana Pavla II. proglašen blaženim.
Tako nije bilo samo u Jugoslaviji. Vatikan je tada radio sa svim fašističkim režimima u Europi. Prema Dudenu je fažizam, „ po principu vođe organiziran, nacionalni, antidemokratski, antisocijalni i antikomunistički desničarski pokret“, oblik vlasti. Malo je poznato u javnosti kako intenzivno je Vatikan npr. podržavao režim Musolinija u Italiji. To se pokazalo tijekom talijanskog napada na Etiopiju 1935. „Prema jednom znanstveniku Harvardskog sveučilišta najmanje 7 talijanskih kardinala, 29 nadbiskupa i 61 biskup su odmah podržali fašistički napad…“ (Karlheinz Deschner, „Ponovno je zakukurikao pijetao“, str. 598)

Slično je bilo u Španjolskoj, kad je Frankov režim došao na vlast. Tamo je također Crkva – biskupi i klerici – odala počast novom vođi. Tako je npr. Papa Pio XII. 1. travnja 1939 napisao Francu: „Podižući naša srca Bogu, mi se radujemo s EW. Exzellencijom nad od katoličke crkve tako očekivanom pobjedom. Mi gajimo nadu da će vaša zemlja nakon uspostave mira s obnovljenom energijom ponovo preuzeti drevne kršćanske tradicije.“ (Karlheinz Deschner, „Crkva i fašizam“, Wuppertal, 1968, str. 36)

Što je značilo pod „ponovo preuzeti drevne kršćanske tradicije“, Franco je pokazao u sljedećim godinama. One su došle – napominjemo: nakon rata! – više od 100.000 uglavnom republikanaca je završilo u zatvorima i streljano na smrt. Opet će ovaj ili onaj reći: “Što bi me zanimala 1939? Što 1941? Tada se još nisam ni rodio. Danas je sve drugačije.“ – Stvarno
U tom pogledu su interesantne izjave trenutno aktualnog nositelja Petrove stolice, gospodina Ratzingera, kao kardinala. Dana 11. travnja 2003 došla je preko katoliče novinske agencije Katnet vijest na reakciju „Svete stolice“ poslije agresije USA na Irak i zauzimanja Bagdada od strane Amerikanaca. Gospodin Ratzinger doslovno: „Drago nam je što je to učinjeno. Nije se moglo ranije predvidjeti što se moglo dogoditi. S kemijskim oružjem sve je bilo moguće, ali sada se može početi ispočetka.“ Tako je dakle objasnio ondašnji prefekt vjerske Kongregacije, g. Ratzinger; sada je on najviši katolički crkveni dužnosnik. Njegovo objašnjenje se sadržajem oslanjalo na izjave i objašnjenja američke vlade.
Danas su međutim, u ono vrijeme na američkoj strani neki ljudi dobili grižnju savjesti. Čulo se u medijima da se tadašnji državni tajnik Collin Powell, koji je u to vrijeme obrazlagao ovaj agresorski rat svjetskoj javnosti i Ujedinjenim narodima, sada za to ispričao. On je to opisao kao najmračnije poglavlje svog života, jer je obmanuo svjetsku javnost s lažnim činjenicama. Dakle, očito postoje ljudi koji se još uvijek srame takvih stvari i ispričavaju se. Od Vatikana, međutim, do danas nismo čuli ispriku zbog stava koji je izražen u riječima gospodina Ratzingera. Naprotiv, još u studenom 2004, nekoliko mjeseci prije njegova izbora za papu, Josef Ratzinger odbacio je pacifizam kao „nekršćanski“ od (Radio Vatikan, 23.11.2004). Dakle on odbacuje Krista, koji je bio pacifist!

Čak i danas Petrova stolica zagovara ratove.

Papa Ivan Pavao II, koji se do danas slavi kao veliki mirotvorac, zapravo je isto bio zagovornik ratova. On je na primjer 1991. godine, tijekom tadašnjeg rata protiv Iraka, nazvanog Zaljevski rat, javno obznanio: „Mi nismo pacifisti, ne želimo mir pod svaku cijenu, već pravedan mir, mir i pravednost.“ („Abendzeitung - Večernje novine - München“, 18.2.1991)
Vidimo: Drevni nauk Augustinusa o tzv. „pravednom ratu“ je bio duboko ukorijenjen i u pape Ivana Pavla II, a ušao je i u njegov katekizam. Godine 1995, kada je bjesnio rat u Bosni, on je javno izjavio: „Pravo na obranu se mora provesti kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo u nepravednom ratu.“ („Abendzeitung - Večernje novine - München“, 24.7.1995)
Nakon što je Abendzeitung iz Münchena donio veliki naslov: „Papa poziva na rat“, ovaj je od mnogih shvaćen kao ohrabrenje, kao poticaj na rat. Kardinal Meisner iz Kölna, vrlo blizak suradnik i sljedbenik svih papa, tako i današnjeg, je u jednoj propovijedi pred vojnicima 30.1.1996 dao sljedeći manifest: „Vojniku koji hvali Boga može se čiste savjesti prenijeti odgovornost za život i smrt drugog, jer je ona u svetosti Boga kod njega osigurana.“ „Kome bi palo na pamet vojnike koji mole, još diskriminirati kao ubojice. Ne, u rukama koje mole oružje je sigurno od zloupotrebe.“ („Monitor“, 15.2.1996)
– Dakle, ovo je katolička ideologija!
Sasvim na istoj liniji je imenovanje vojnih biskupa i vojnih kapelana koji trebaju pomagati vojnike moralno. Kako tako nešto izgleda mogli smo vidjeti, među ostalim 2003. Nakon vijesti Katoličke novinske agencije KNA 26.3.2003 američki vojni nadbiskup Edwin O’Brian objasnio je da se vojnici razmješteni u Iraku mogu boriti čiste savjesti. On je objasnio da je „posve prikladno da pripadnici naše vojske polaze od integriteta i sposobnosti donošenja odluka naših vođa i stoga obavljaju svoje vojne dužnosti u dobroj savjesti“.
To opet nije ništa drugo nego totalno izrugivanje učenja Isusa! Nezamislivo je da je Isus, Krist zagovarao rat. On je podučavao apsolutno nenasilje.

Zašto crkveni ratni agitatori danas ne slijede Gospodina?

Uglavnom, postavlja se pitanje: Je li moguće s patnjom, s ljudskom krvlju, s okrutnosti i smrti postići mir i pravdu? A: U prošlosti su naravno vojni lideri išli naprijed ispred vojnika – zašto ratni agitatori danas ne idu ispred vojske?
Zapravo u srednjem vijeku su pape išle u borbu, kao i biskupi, od kojih su neki poginuli u borbama. Danas, naprotiv, pape, biskupi i teolozi opravdavaju ratove i pozivaju na rat, ali paze da sami ne uzmu pušku u ruke. Zašto to ne čine? Ako drže da je rat tako opravdan – ne bi li trebali ići naprijed kao dobar primjer i uzor?
Da, ne bi li kao oni ljudi koji pozivaju na rat trebali biti na čelu vojske, i time dokazati da su „dobar uzor“? Kako se nazivaju svi oni koji podržavaju rat? Pozovimo ih! Tko bi trebao ići ispred vojske, biti zapovjednik?
Potpuno opravdano bi bilo gospodina Ratzingera tražiti da ide u rat, jer on vjerojatno upozorava na pacifizam i odbacuje ga kao „nekršćanski“, kao što se dogodilo u 2004. Dakle, gospodine Ratzinger, ako je pacifizam „nekršćanski“, onda uzmite mač u ruke ili pušku i otiđite u rat!
Gospodina Meisnera se također mora poslati na frontu, jer u „rukama koje mole“, kako on kaže, „oružje je sigurno od zloupotrebe“. Kardinal Meisner može svoju rečenicu jednom primijeniti na sebi i postati „hvaleći Boga vojnik“.
Među mnogim drugima i nadbiskup Angelo Comastri se kvalificirao za vojnu službu. On je 2000 u marijanskom svetištu Loretu blagoslovio borce eskadrile talijanskog ratnog zrakoplovstva. Slika koja je obišla tisak: Biskup blagoslivlja sa svetom vodicom borbene zrakoplove. („Neue Presse Passau“, 11.9.2000, pod naslovom: „Marijin blagoslov za talijanske borbene pilote“)
Ne bi li bilo vjerodostojnije kada bi se sam sjeo u takav stroj, jer naposljetku je on dao blagoslov za bacanje bombi na svoje bližnje?
Zapravo, svi vojni biskupi bi trebali ići na čelu svojih vojnika, uključujući i sada novoimenovanog biskupa Mixa iz Augsburga, koji je postao poznat kao vojni biskup katoličke institucije. Njega bi također trebalo tražiti da u slijedećoj borbenoj misiji maršira ispred njegovih vojnika.
Također Pater Eberhard von Gemmingen, koji vodi njemačko govorni Radio Vatikan bi trebao ići u rat, jer on podržava „pravedan rat“. On je na pitanje ne proturiječi li „pravedan rat“ Isusovom stavu napisao: „Isus je s pozivom na nenasilje dao samo jedan savjet. To nije naredba, nije zapovijed. Prirodni zakon dopušta samoobranu.“ Kad smo htjeli znati nije li Isus bio pacifist, on je odgovorio: „Ja, Isusa radije ne bi nazvao pacifistom, jer bi ga onda stavio u ideološki kutak.“ Tako je gospodin von Gemmingen također kandidat za aktivno sudjelovanje u ratnim događanjima.
Izjave gospodina von Gemmingena o Isusu su vrlo značajne. Čovjek ispoljava nasilje. Čovjek vodi ratove. Crkva podupire ratove, ona poziva na ratove. Ona je mišljenja: Tko pobijedi, u pravu je. I ona također vjeruje da je svatko tko zastupa ono što je Isus učio „ideolog“. Isus je učio – a Krist uči danas opet u Svojoj proročkoj riječi preko Gabriele – da se kroz nasilje i rat ne može stvoriti pravednost i bolji svijet, već to samo izaziva protu nasilje. To je, u očima Crkve „ideologija“, svjetonazor koji ne bi trebali zastupati. Ovo vrlo jasno pokazuje čije je duhovno dijete Crkva! Ona nije na strani Boga, već je na strani protivnika.
Izjava gospodina Gemmingena je još značajna u drugom pogledu: On ne poznaje svoju bibliju? Što je Isus, Krist poučavao i kako se je On ponašao? Nije li On zapovijed „Ne ubij“ u Njegovom Govoru na gori još proširio? Nije li On čak kad su ga htjeli uhvatiti, njegovim učenicima zabranio uporabu sile u samoobrani kada je rekao: „Zatakni mač u korice“? i On je dodao: „... jer svi koji uzmu mač će poginuti od mača.“
Naravno, Isus nije bio šunjalo. Naravno, On nije bio prilagodljivi karijerist, već je On stalno i otvoreno govorio istinu. On je pojašnjavao. On je razjašnjavao. On je upozoravao. Ali On nikada nije pozvao da se uzme oružje u ruke. On nikada nije pozvao na vođenje „pravednog rata“. On nikada nije odobravao nasilje u bilo kojem obliku. Dakle, ako danas netko podupire rat u navodno Njegovo ime i osuđuje pacifizam, onda znate tko stoji iza toga – opet Petrova stolica, totalitarni kult idolopoklonstva sa svim njegovim idolopoklonicima, koji učenje Isusa Krista zloupotrebljavaju u svoje svrhe.

U Karlheinz Deschnerovoj knjizi „Ponovno je zakukurikao pijetao“ može se pročitati slijedeća tvrdnja profesora Gundlacha, Isusovca, koji je bio privremeni rektor Papinskog Gregorianuma u Rimu. On piše: „Država mora biti nositelj i branitelj zakona – ona ne može vježbati Govor na gori!“ A čak i da cijeli svijet propadne zbog nuklearnog rata to bi malo značilo, jer, piše Isusovac, „kao prvo sigurno znamo da svijet ne traje vječno, a kao drugo mi ne snosimo odgovornost za kraj svijeta. Mogli bismo reći da Gospodin Bog, koji nas je kroz Njegovu providnost doveo u takvu situaciju u kojoj moramo odložiti priznaje o odanosti njegovom redu, zatim preuzima odgovornost.“ (P. 674) Kao vrhunac bezobrazluka dakle prebacujemo čak i odgovornost na Boga!

Crkva se ne ustručava iskrivljavati i krivotvoriti riječ Isusa, Krista. Kad je Isus rekao: “Tko uzme mač on će poginuti od mača“, koje bi trebalo biti upozorenje očito zdravom ljudskom razumu. No, riječ Isusa je često pogrešno prevedena u crkvenim biblijama. Tako nalazimo u nekim biblijama formulaciju: „Tko uzme mač treba poginuti od mača.“ Iz toga je napravljena izvedenica da se posve treba braniti mačem ili voditi ratove. Da, ova izjava se daje kao da ju je Bog htio, a kao logična posljedica da „treba poginuti“, onaj koji je prvi izvukao mač. – Što je ovo nego još jedno svjesno izrugivanje Isusa, Krista?

Petrova stolica je sudionicima Križarskih ratova
osiguravala oprost za sve njihove grijehe.

Ono što Crkva ovdje zastupa može se opravdano opisati kao poganska ideologija. I kakve posljedice, učinke i rezultate je ova imala i ima. Ne smijemo zaboraviti: Sve što katolička crkva naučava, ne ostaje kao apstraktni program negdje u vakuumu, već ono što je rečeno ima utjecaj na ljude, na životinje, na čitave zemlje, izravno ili neizravno. Upravo je spomenut rat u Bagdadu, u Iraku. Kad se govori o Bagdadu, sa Orijenta, nesvjesno pomislimo na Arabiju. Vratimo se korak natrag u vremenu - to nije prvi put da takozvani kršćani misle da je potrebno Arape obratiti na bolje. To je započelo već prije gotovo tisuću godina, i to križarskim ratovima.
U stvari i ovdje su bile Pape te koje su pozivale na križarski rat, dakle na ubijanje. Godine 1095, 27. rujna, papa Urban II se popeo na podest, koji je bio podignut na polju izvan istočnog ulaza u francuski grad Clairmont, i u svojoj propovjedi pozvao na križarski rat, „rat za križ“. U takvom ratnom pohodu mogli bi, tako je obećao Papa, Božju milost i mjesto u blizini Njegova prijestolja „zaraditi“ ubijajući. To se može pročitati u knjizi „kad je Crkva izdala Boga“ od Michael Baigenta i Richard Leigha. Dakle, to je stvarno istina da je takozvani „dobri kršćanin“ ovime dobio licencu za ubijanje. Automatski, on je također dobio oprost za sve svoje grijehe, ako je sudjelovao u tom pohodu, za koji znamo da su vojnici „gazili u krvi“ i milijuni ljudi su morali ostati bez njihovih života.
„Pismom zajamčena povlastica“ koje je ovdje izdao Papa u potpunosti je iskorišteno, jer između 1096 i 1291 bilo je sedam križarskih ratova u „Svetoj zemlji“. Prema procjenama pisca Hans Wollschlägera sveukupno 22 milijuna ljudi je ubijeno. Prilikom osvajanja Jeruzalema u 1099 je oko 70 000 muslimana i židova krvožedno ubijeno. Bilo je ogromnih masovnih obezglavljivanja od zarobljenika i civila. Pokolj je trajao dan i pol. I što se dogodilo nakon tih ubojstava? O tome je zapisano u kronici: “Onda, sretni i uplakani od radosti naši su otišli pokloniti se na grob našeg Spasitelja.“ (Karlheinz Deschner, Ponovno je zakukurikao pijetao“, str. 582)

Gert von Paczensky piše u svojoj knjizi „Skupi blagoslov“: „Poziv pape Urbana II od 27. studenog 1095 je više od milijun ljudi pogubio na strašan način - muslimana, židova i kršćana, muškaraca, žena i djece. ‚Dana 14.7.1881 Urban II je od Crkve koja sama sebe proglašava svetom službeno primljen u kanon svetih’.“ (Gerd von Paczensky, „Skupi blagoslov“, str. 27; citirao je na kraju Hans Wollschlägera „Oružana hodočašća u Jeruzalem“, str. 41)
Ne smijemo zaboraviti da su se onda svi ti masakri provodili pod izlikom Bogom danog djelovanja. Danas čujemo da muslimani vode „pravedan rat“ protiv kršćana, kao što se često izvještava da muslimani sami sebe nazivaju „Božji ratnici“ i takozvane kršćane nazivaju „križari“. Dakle, oni se u njihovoj borbi protiv zapadnog svijeta pozivaju na ondašnje križarske ratove. Mogli bi gotovo posumnjati da tada kao i sada postoje slične konstelacije, da su slični ljudi danas ponovo ovdje samo s obrnutim znamenjem. A kada onda katolički teolozi ili katolički političari razmišljaju o tome od kuda dolazi to nasilje sa muslimanske strane, oni jednostavno prikrivaju činjenicu da im ga je Katolička crkva pokazala još prije stotine godina.
No, ne samo spremnost na nasilje od strane islamista, dakle fundamentalista na muslimanskoj strani, je u konačnici zbog križarskih ratova.
Postavite jednom pitanje: Čime se opravdava spremnost na nasilje u Njemačkoj? Desničarski ekstremizam, ksenofobije, mržnja prema strancima? Sjetimo se da je bilo i križarskih ratova protiv Slavena u istočnoj Europi. Jednom je izračunato da su u 400 godina njemački carevi i kraljevi vodili 170 ratova protiv Slavena, neke s biskupima na čelu. Biskup Arn iz Würzburga 871 je i sam krenuo u borbu, 892 ponovno i pri tome je poginuo. (Karlheinz Deschner, „Kriminalna povijest kršćanstva“, Svezak 5, str. 153)

„Sveti“ Bonifacije je Slavene čak nazivao kao „Najodvratniji i najgori ljuski rod“ (Karlheinz Deschner, „Kriminalna povijest kršćanstva“, Svezak 5, str. 149). Ovdje je također Crkva postavila temelje za ovaj masakr nad susjednim narodima Nijemaca. I kad je podignuta biskupija u Bambergu – od strane jednog „sveca“, naime cara Henrika II –, povod je bio slijedeći.

Na sinodi u Frankfurtu je zabilježeno kako ova biskupija treba biti uspostavljena kako bi se uništilo „poganstvo od Slavena i Ime Kristovo tamo zauvijek stajalo u svečanom spomenu.“ (Karlheinz Deschner, „Kriminalna povijest kršćanstva“, Svezak 6, str. 71) – Je li čudno da u zemlji u kojoj se takvi ljudi do danas slave kao „sveci“ još uvijek ima ksenofobije i desničarskog ekstremizma?

Bilo Rim ili Luther:
izražen antisemitizam

Kad se govori o desničarskom radikalizmu, stav vatikanske Crkve prema Židovima ne bi trebao proći nespomenut. Njemački Židovi su bili prve žrtve križarskih ratova. Čak i prije nego su križari stigli u „svetu zemlju“ oni su uništili židovske zajednice u Wormsu i drugim gradovima, jer su ovi navodno bili „neprijatelji kršćana“ – tako je učila Crkva već dugi niz stoljeća. Stoga je bilo prirodno da ovu demonizaciju slijedi akcija. I da ne zaboravimo: Oni su trebali novac za taj započeti križarski rat. Osim toga, likvidacija njemačkih Židova je bila dobrodošla prilika da što je brže moguće iskale svoje agresije. Dakle sručili su se na Židove.
Neprijateljstvo prema Židovima dolazi do izražaja i u onome što je pronašao povjesničar Pinchas Lapide: 114 od 266 ondašnjih rimskih biskupa na 96 crkvenih sabora je donijelo zakone protiv Židova. (Uli Weyland, „Kaznena stvar Vatikan – Isus optužuje“, str. 363)
Kad netko čuje za antisemitizam možda pomisli da je ovaj proistekao od Hitlera. Povijesna je činjenica da su za vrijeme križarskih ratova Židovi temeljem odluke Koncila morali nositi posebnu odjeću. Židovska zvijezda stoga nije izum Hitlera. Židovi već u srednjem vijeku više nisu smjeli graditi sinagoge. Oni nisu smjeli na praznike izaći na ulicu. Morali su živjeti u židovskim četvrtima. Oni su bili diskriminirani i obespravljeni u obrazovanju, npr. nisu smjeli stjecati akademski stupanj. Sve ove okolnosti su kasnije bile povod nacističkim nasilnicima da s njihove strane diskriminaciju, isključivanje i konačno istrebljenje židovskih sugrađana predstave kao dobro utemeljenu.
Zloglasni Julius Streicher na Nirnberškom procesu kod opravdavanja holokausta pozivao se isključivo na Martin Luterov huškački govor protiv Židova. I Hitler je u svojoj knjizi „Mein Kampf“ primjetio: „Ja činim samo ono što i Crkva već 1500 godina čini, samo temeljitije.“ Vidimo da antisemitizam u njemačkom Reichu u konačnici seže do Vatikanske Crkve i njenog ogranka Luteranske crkve.
Budući da općenito vlada mišljenje da je protestantizam u odnosu na katolicizam slobodo- liberalniji, treba tim povodom jasno reći: luteranska crkva nije daleko od ideologije vatikanske crkve unatoč odcjepljenju od prije oko 500 godina. Upravo je Martin Luther često vatikanskoj ideologiji još stavljao krunu.
Luther je čak posebno zablistao u pozivanju na progon Židova. U svojoj knjizi „O Židovima i njihovim lažima“, npr. on navodi: „… da njihove kuće treba razbiti i uništiti te ih staviti pod krov ili štalu. Njihove škole i sinagoge treba zapaliti s vatrom, našem Gospodinu i kršćanstvu u čast, tako da Bog može vidjeti da smo kršćani.“ („Osma i posljednja od svih knjiga i djela blaženog čovjeka Božjeg, Doctoris Martini Lutheri od siječnja 42., Tomos 8, Jena 1562“, citat prema www.theologe.de/theologe4.htm) Ili on zahtjeva, „da im se zabrani javno slaviti Boga, zahvaljivati mu se, moliti, poučavati uz gubitak života i tijela.“ Zatim ide dalje: „Treba im oduzeti sav novac, oduzeti im slobodu postupanja.“ Potonje rečeno da im više ne bi trebalo biti dopušteno da se slobodno kreću ulicom. I u rezimeu Luther kaže: „… da vi i svi mi ćemo biti ispražnjeni od đavolskog tereta Židova.“
Nekoliko dana prije svoje smrti Luther se žalio da unatoč njegovim pozivima da se nešto poduzme još nitko ništa ne poduzima protiv Židova. Kasnije generacije – čak i nacisti – su preuzeli ovu „svetu“ želju pobožnog crkvenog čovjeka. Zatim je glasilo: Sada je došlo vrijeme – da mi sada djelujemo!

Poznat je postao poziv biskupa Martina Sasse iz 1938. Kada su upravo na Lutherov rođendan zapaljene sinagoge u Njemačkoj, on se radovao i slavio. Doslovno to znači: „Dana 10. studenog 1938 na Lutherov rođendan, gore u Njemačkoj sinagoge. U tom času mora da se čuo glas čovjeka koji je započeo kao Njemački prorok u 16. stoljeću kao prijatelj Židova, koji je potaknut svojom savjesti, potaknut iskustvima i stvarnosti postao najveći antisemit svog vremena.“ (Martin Sasse, „Martin Luther o Židovima: svršimo s njima!“, Freiburg 1938, citat prema www.theologe.de/theologe4.htm) Potresan dokument o autorstvu crkve – luterove crkve ovdje – za masakre koji su provedeni od strane različitih političkih lidera.
S pravom se može reći: Nedjela Adolfa Hitlera nad Židovima nisu samo bila tolerirana od strane Crkve, već su od nje bila prethodno pripremljena, poticana i ideološki podržavana.

Holokaust – posljedica
antijudaizma Crkve

Neosporno je danas da su crkve također pomogle da Hitler dođe na vlast. Ne samo luteranska crkva nego i budući papa Pio XII su poznati da su surađivali s nacistima – i ironično zaključivali ugovore iz kojih Vatikanska Crkva još i danas izvodi potraživanja prema Njemačkoj saveznoj državi. A tu je ponekom građaninu koji plaća porez neshvatljivo da se milijunski zahtjevi Vatikanske Crkve u obliku subvencija njemačkoj vladi još uvijek odobravaju bez prigovora, kao po sebi razumljivi – na račun poreznih obveznika, naravno, neovisno o tome jeli ovaj član Crkve ili ne.
S obzirom na iznesene činjenice drska povijesna laž je kada trenutni Papa prilikom posjeta židovskoj sinagogi u Kölnu tvrdi da je Holokaust bio posljedica nove pogonske ideologije, a ne crkvenog antijudaizma.

Povjesničar David Kertzer u svojoj značajnoj knjizi „Pape protiv Židova“ je istražio ovo pitanje te ga označava, kao „neugodnu istinu“, koja počiva na utvrđenim odredbama „Nirberških zakona nacista i na rasnim zakonima talijanskih fašista kojima su Židovi lišeni svojih građanskih prava, temeljene na mjerama kojima je Katolička crkva vladala od pamtivijeka. Još u 19. stoljeću su u crkvenoj državi Židovi koji su uhvaćeni bez propisane žute značke bivali zatvarani; još u 1850. godini Papa se trudio da Židove izbaci iz većine mjesta pod njegovom vlašću i prisilio ih da žive u nekoliko gradova s getima gdje su ih zatvorili.“ (str. 15) Kertzer nakon intenzivnog proučavanja vatikanskih dokumenata dolazi do zaključka: „Prijelaz iz srednjovjekovnih predrasuda prema Židovima u moderni politički antisemitski pokret, koji se dogodio u roku od nekoliko desetljeća prije Holokausta, imao je jednog od svojih najznačajnijih arhitekata u Katoličkoj Crkvi.“ (str. 16)
Ovdje, naravno, ne mogu biti navedeni svi zločini koje je Crkva inicirala i podržala. Na temelju otvorenog progona Židova od Crkve, kako je navedeno, već je u srednjem vijeku ubijeno na stotine tisuća ljudi. Kasnije, pod Adolfom Hitlerom je ubijen daleko veći broj židovskih građana.

100 milijuna mrtvih kao rezultat
„zadivljujuće evangelizacije“

To što je uz odobrenje, pod utjecajem i uz sudjelovanje Crkve užasno velik broj ljudi otišao u smrt u Americi, najmanje je poznato. Žrtve osvajanja Amerike procjenjuju se na 100 milijuna ljudi. Bacimo kratak pogled na ovo mračno poglavlje Vatikanske Crkve:
Već u prvih 50 godina nakon otkrića Amerike od strane katoličkih Španjolaca preko milijun Indijanaca na karipskim otocima je ubijeno ili su kroz prisilni rad morali radili do smrti ili su umirali od infekcija. Nakon isteka 150 godina taj broj je bio već spomenutih 100 milijuna. To potvrđuje između ostalog objavljivanje u „Südwest Presse“ 2.5.1992.
Kako vrlo okrutno su Indijanci u to vrijeme bili zaklani potkrijepljeno je iskazima svjedoka. To je jeziv trag krvi koji je Crkva ostavila iza sebe na Novom kontinentu! Dajmo očevicu Las Casu riječ: „Kršćani su prodrli među narod ne štedeći ni djecu ni starce, ni trudnice ni rodilje, oni su im rasparali tijela i sve izrezali na komade, isto kao da su napali stado ovaca… Oni su se međusobno kladili tko od njih može pogoditi mačem u sredinu tijela, rascopati glavu mačem ili isčupati utrobu iz tijela. Novorođena stvorenja su za noge čupali s grudiju majke te ih s glavama na dole bacali na stijene. Ostale bi vukli za ramena po ulicama, smijali se tomu i šalili, bacili ih napokon u vodu i rekli: »Sad se koprcaj, ti malo odmetnuto tijelo«. Drugi bi u isto vrijeme mačem proboli majku i dijete.“(Karlheinz Deschner, „Memento“, str. 178) Tako glasi stranicu po stranicu ovo jezivo izvješće o nevjerojatnom i više nego barbarskom zločinu.
Pažnje vrijedno u tom kontekstu je kako je prethodni papa Ivan Pavao II, tijekom svog posjeta tim zemljama sramotna zlodjela Crkve zamaskirao; on je govorio o „zadivljujućoj evangelizaciji“, koju su iskusili lokalni ljudi. („Spiegel Special“, 3/2005)
Kad je Ivan Pavao II na jednom od svojih brojnih putovanja bio na Haitiju – a samo na Haitiju je poginulo više od milijun Indijanaca – Papa je rekao da je Crkva došla tamo, „kako bi naviještala Krista, Otkupitelja i branila dostojanstvo domorodaca, zastupajući njihova neotuđiva prava“, „kako bi kraljevstvo Božje bilo prisutno u njihovim precima… Od tada se ovaj voljeni narod otvorio vjeri u Isusa, Krista… Blagoslovljen bio Gospodin, koji me doveo ovdje, gdje je za ovaj kontinent počelo vrijeme spasenja na Božju slavu i čast.“ (Karlheinz Deschner, „Memento“, str. 178)
To je nevjerojatno! Stotinu milijuna ljudi je poginulo, a Papa govori o „vremenu spasenja“ koje je tada započelo. I danas ovaj Papa treba biti uzdignut za „Sveca“. Jesu li laži i zaglupljivanje naroda spojivi s proglašavanjem svetim (kanonizacijom)?

Inkvizicija –
Teror i posao u isto vrijeme

Ono što je upravo navedeno tjera mnogima crvenilo bijesa u lice. To podsjeća ovog ili onog na jednu drugu predimenzioniranu katastrofu kojoj je pridonijela vatikanska crkva, naime, zaluđenost vješticama. Jer slično brutalno i sadistički, da možemo reći patološki, ljudi iz crkve su postupali prema takozvanim vješticama. Na to se želim samo kratko osvrnuti.
Broj žrtava crkvene zaluđenosti vješticama između 16. i 18. stoljeća procjenjuje se na najmanje 40.000 do 80.000 tisuća. Lov na vještice je bio veliki pokret demonizacije i istrebljenja čiji se ogranci protežu do u 19. stoljeće. Kao što ime sugerira, njime su pretežno bile pogođene žene – žene koje su oduvijek od strane Crkve bile obilježavane kao „manje vrijedne“ ili „greškom prirode“. Opsežno o tome izvještava drugi svezak knjige „Za pametne glave i dobre analitičare: Tko sjedi na Petrovoj stolici?“.
Međutim nisu samo žene i starci, stari ljudi, muškarci – već su i mnoga djeca mučena, spaljena ili na drugi način ubijena. A tko su bili počinitelji?
Tu je npr. biskup Julius Echter (vladao od 1573 - 1617) koji je vladao u Würzburgu. Njega u narodu još uvijek zovu: „Julius Echter – der Schlächter“ („Julius Pravi – koljač“); ili također „Julius Echter – Spitzbub-Schlächter“ (Julius Pravi – lupež-koljač). To zvuči gotovo trivijalno. Ali tko je bio „lupež“ i tko je trebao biti zaklan, odlučivala je naročito crkva u to vrijeme.
U svakom slučaju čak i danas Julius Echter u „crnom“ gradu na Majni stoji u velikoj časti. Tko posjeti Würzburg, automatski nauči ime ovog demona – uglavnom u vezi s njegovim likom: Jedna od glavnih ulica u Würzburgu je „Julius-promenada“, u kojoj je postavljen preveliki kameni spomenik tog fantastičnog reformatora, koji je 1588 protjerao protestante iz grada. Ovaj se nalazi odmah preko puta „Julius-Spitala“, bolnice koja pripada sveučilišnoj klinici Würzburg. Ova bolnica je sagrađena na mjestu nekadašnjeg židovskog groblja, kojeg je Echter po kratkom postupku izvlastio i dao asfaltirati. Osim toga u gradu postoji i Echter-pivo, Echter-kuća, Echter-izdavaštvo i još mnogo toga.
Čini se da gotovo nikog ne smeta tamna prošlost ovog zlokobnog čovjeka, koji je žene i djecu obilato mučio i dao ih ubiti kako bi se domogao njihove imovine. On je čak dao izgraditi posebne spalionice za pogubljenja. Dok su Echter i jedan od njegovih nasljednika, njegov nećak, Philipp Adolf von Ehrenberg (vladao od 1623 - 1631), pod kojim je spaljivanje vještica u Würzburgu dosegao tužni vrhunac, dobili pompozne grobnice u katedrali, u znak sjećanja na žrtve nema gotovo ničeg.
„Ujak Julius“ je usput imao jednog drugog nećaka, koji je kao Georg Fuchs von Dornheim u susjednoj biskupiji Bamberg (1623 - 1633) postao tamošnji najokrutniji spalioc vještica. Vidi se na rezultatu, gdje je bio fokus obrazovanja ova dva nećaka, o kojima se ujak osobno brinuo.

A što su glavni motivi zaluđenosti vješticama? Prvo, mučiti i ubijati ljude, masivno iživljavanje vlastohleplja; drugo želja da se uništi svako odstupanje od „prave vjere“ i stoga su progonili „vještičje sekte“. I na kraju, oduzimanje imovine žrtvama diskriminacije.
Evo primjera iz biskupije u Würzburgu od 10. lipnja 1627: „Vladajući biskup Philipp Adolf von Ehrenberg u Würzburgu objavio je nalog u kojem zapovijeda da se svim osuđenim za vještičarstvo oduzme imovina i preda uredu za upravljanje. To je bilo pod njim kao vladarom zemlje.“ (Rainer Schepper, „Ovo je kršćanstvo“, str. 320.)
Cjelokupnu imovinu svih vještica i heretika, koji su bili spaljeni, opet je kasirala crkva. Profitabilan posao! A tko stoji iza tih događaja? Onaj tko se od toga okoristio: crkva, kako katolička tako i luteranska crkva.

Glavna odgovornost za ove radnje vezane za vještičje ludilo je očito na crkvi. Ima jako „pametnih“ koji bi ovo mogli dovesti u pitanje, ali razvoj koji je k tome doveo može se precizno pratiti:
To je knjiga „Vještičji čekić“ iz godine 1487, koja je u velikom stilu tek omogućila lov na vještice. Ovaj „vještičji čekić“ potječe od Dominikanskog redovnika, Heinricha Kramera, latinski „Institoris“. Umijeće tiska koje je izumljeno u 15. stoljeću je pomoglo da se ovo đavolje djelo brzo daleko proširi. Papa Innozenz VIII dao je papinsku dozvolu za tisak i izdao van „vještičju Bulu“.
Usput rečeno: I u slučaju osvajanja Amerike jasna odgovornost je na vatikanskoj crkvi, jer ona je ideološki utjecala na Španjolce da su Indijanci građani drugog reda. Cijeli rat za osvajanje zemlje, bio je opravdan činjenicom da će ovdje biti naviještana „vjera“. –
U oba slučaja, dakle, krivicu snosi crkva. To je priznao – doduše s uljepšanim riječima – Papa Ivan Pavao II, kao što je sam rekao kad je govorio o „divnoj evangelizaciji“ koja je pridonijela „Širenju povijesti spasenja“. Okrutni događaj je na kraju slavodobitno priznao kao „sretnu krivnju“. (Spiegel Special 3/2005, str. 91) Svatko tko pokušava omalovažiti uzročnu krivnju Crkve u inkviziciji i lovu na vještice krivo tumači povijest.

Karlheinz Deschner piše u „Ponovno je zakukurikao pijetao“: „Pored mučilišta je visio križ, a tijekom mučenja škropili su instrumente za mučenje više puta sa svetom vodom. Na sjednici heretičkog suda molili su se Duhu svetom, međutim, žrtvama nije bila dozvoljena obrana ni pravno zastupanje. … Smaknuće „heretika“ koje se najčešće odvijalo na praznik, dopuštalo je katolicima da se razmeću svojom apsolutnom moći. Posebni konjanici su pozivali narod. Uzimali su visoke cijenu za sjedala do prozora i dali su svakom koji je dovukao drva za lomaču potpuni oprost. … Dok su se heretici, ovisno o smjeru vjetra, gušili ili polako gorili, okupljeni katolici su pjevali pjesmu »Dragi Bože, hvalimo te«.“ (str. 548)

Progon vještica, koji je usko povezan s inkvizicijom je kao prvo tako nevjerojatno i očito nepoštivanje ljudskog života, a kao drugo učenja Isusa, Krista, tako da bi netko mogao pretpostaviti da se današnja Crkva od toga ograđuje. Ali što kaže gospodin Ratzinger danas? On je objavio nedugo prije svog primanja za papu: „Mi danas pokušavamo ono, što je s tadašnjim metodama bilo djelomično kritizirano, napraviti sada prema našoj savjesti. Ali mora se reći da je inkvizicija bila napredak, jer nitko više nije smio biti osuđen bez inkvizicije, što znači da su se morala održati saslušanja.“ – Opakije izrugivanje žrtava, mnogih, mnogih tisuća žrtava tih zločina, nije moguće zamisliti!
Na dan svog izbora za Papu dao je ZDF posebnu emisiju o životu Josepha Ratzingera. Ovdje je Ratzinger rekao o procesima inkvizicije da su bili u krivu što se tiče Galilea; ali da su mnogi drugi ipak bili trovači i vračari. Ova izjava pokazuje kako „Veliki inkvizitor“ Ratzinger i danas sudi žrtvama njegovih institucija.

Crkva i crkveni robovi:
„Ropstvo je Božji dar.“

Čak i kad je nakon otkrića Amerike do 19. stoljeća porobljeno 13 milijuna Afrikanaca i dovedeno na novi kontinent, Crkva se nije usprotivila. Naprotiv, papa Nikola V je u svojoj Buli „Divino Amore Comuniti“ od 18. lipnja 1452 legitimirao ropstvo tako što je portugalskog kralja ovlastio da osvoji zemlje nevjernika, protjera njezine ljude i prisili ih na vječno sužanjstvo. Kolumbo također nije imao grižnju savjesti u tom pogledu, jer pogani su ionako već osuđeni na propast. U Sevilli je sam biskup Rodriguez de Fonseca u početku stajao kao nalogodavac iza prodaje Indijanaca kao robova.
Skandal koji je također vezan za trgovinu robljem: Rimska crkvena država je kao jedna od posljednjih europskih zemalja tek 1838 službeno ukinula ropstvo. Samo to dovoljno pokazuje kakvo je Crkva imala stajalište prema trgovini robljem.
Mnogi crkveni vođe i crkvene organizacije su sami držali robove. Svatko zna npr. Svetog Martina, koji je, prema legendi, svoj kaput razdijelio i polovicu poklonio prosjaku. Radi se o francuskom nacionalnom svecu Martinu von Toursu, koji je – prema Deschneru u „Kriminalna povijest kršćanstva“, Svezak 3 (str. 524) – sam držao 20.000 (!) robova. A crkveni učitelj Ambrozije je jednom za svagda ustvrdio: „Ropstvo je Božji dar.“ (Ibid., str.518)
S obzirom na sve ove ozbiljne činjenice opetovano moramo postaviti pitanje: „Tko sjedi na Petrovoj stolici? – S onim, što je Isus iz Nazareta poučavao, to nema ni najmanje veze. Bog je dao čovjeku pamet i sposobnost za logično razmišljanje; tako bi dobrom analitičaru najkasnije sada trebalo biti jasno tko sjedi na Petrovoj stolici.

Isus nije pozvao grešnike,
a zasigurno ne klerikalne.

Možda izjava trenutno vladajućeg nositelja Petrove stolice može biti korisna da se točnije shvati tko na njoj sjedi. Što je on rekao kad je na Svjetski dan mladih u Kölnu 2005 slavio molitveno bdijenje? On je rekao: „Na crkvi se može vježbati puno kritika. Mi to znamo, a Gospodin nam je rekao: Ona je mreža s dobrim i lošim ribama, polje s pšenicom i kukoljem.“ I nekoliko rečenica kasnije: „U osnovi je utješno da postoji kukolj u crkvi. U svim našim slučajevima možemo se nadati da smo još uvijek u sljedbeništvu Isusa koji je pozvao upravo grešnike.“
Upečatljiv primjer kako se – usput – može „posijati kukolj“, dezinformacije u srca mladih ljudi. Isus je pozvao grešnike, naime, da ih otkupi. Ali On nikada nije pozvao upravo grešnike“!
Značenje od „pozvao“ u Dudenovu rječniku definirano je kao: „nekoga postaviti na [visok] položaj“. Zašto je Papa to tako formulirao? Koji „visok položaj“ ili možda visoke položaje je imao na umu u svojoj izjavi?
Za sve one koji ne žele više biti u toj „mreži s dobrim i lošim ribama“ dalje uhvaćeni od crkve: Postoji vrlo jednostavan način da se iz ove izađe: Istup iz crkve.
Na kraju još jedno pitanje uz izjavu Pape o polju s pšenicom i kukoljem: Tko je sijač koji sije kukolj? – Odgovor može biti samo: To je isti onaj koji sjedi na Petrovoj stolici.

Drage čitateljice, dragi čitatelji! Mi nemamo ništa protiv kada se neka organizacija, koja se poziva na kukolj, jednostavno naziva „kukolj" – ili ako se zove „vatikanska“, „katolička“ ili „luteranska“. Mi pojašnjavamo samo zato jer si je ova organizacija prisvojila Ime Isusa, Krista i na taj način djeluje pod pogrešnim nazivom. Na to nećemo šutjeti!

dalje / nazad na pregled

 

Die Texte der 12. bis 16. Gesprächsrunde
sind im dritten Band der Reihe
»Nur für kluge Köpfe und gute Analytiker.
Wer sitzt auf dem Stuhl Petri?«
nachzulesen.

Dieses Buch können Sie bestellen
beim Verlag DAS WORT.

Retten Sie
Ihr Leben!

Treten Sie aus! Wie?
Hier finden Sie Informationen
zum Kirchenaustritt.

 

© 2014 Univerzalni život • E-mail: info@univerzalni-zivot.hrImpresum