Vi ste ovdje: Početna stranica > Životinje mole:
Pustite nas živjeti!
 > Zaustavite pokuse na životinjama! Zašto? > Pokusi na životinjama
znače nezamislive patnje i bolove

Pokusi na životinjama
znače nezamislive patnje i bolove


Molimo, molimo, imajte samilosti!
Pustite nas živjeti!

Još uvijek se u Europi godišnje za potrebe pokusa muči oko 11 milijuna životinja. U zadnje četiri godine se broja pokusa na životinjama u Europi povećao za oko 12 posto. Samo u Njemačkoj brojimo prema službenoj statistici više od 2,4 milijuna pokusa na životinjama godišnje. Tako je godine 2005. u Njemačkoj mučeno i ubijeno 1,4 milijuna miševa, 570.000 štakora, 4.892 pasa, 1.023 mačaka, 2.105 majmuna, 105.293 kunića, 40.297 zamoraca, 8.581 hrčaka, 14.004 svinja, 3.652 ovaca, 101.551 riba i stvorenja mnogih drugih životinjskih vrsta.

Laboratorijska mačka se žali:

»Noću sanjam hladni metalni kavez i krikove boli mojih supatnika zatvorenika. Ne znam za ništa drugo. Ujutro se probudim. To je kao san: hladni metalni kavez, strah i bolni krikovi mojih supatnika zatvorenika. Ne znam za ništa drugo. Hoće li opet doći k meni danas i  ubrizgati mi otrov – ili otići mojemu susjedu? Jučer su izvukli mačku iz kaveza nasuprot mog i izbušili joj rupe u glavi. Zatim su ubrizgali kiselinu u njezin mozak. Oni to još nisu učinili sa mnom. Meni su već nekoliko puta dali otrov. Od toga sam postala bolesna. Moji zglobovi su natečeni i bolni. Moj trbuh je pun vode. Ne znam koji sam to otrov dobivala, ali znam da me polako ubija.«

Laboratorijska ovca se žali:

»Nikada nisam učinila ništa nažao niti jednoj životinji. Ja sam živjela u velikom stadu.  Vi ste stalno dolazili i pokupili bi neke od nas. One se nikada ne bi vratile. Jednog dana ste i  mene uzeli sa sobom. Tamo gdje ste me odveli, nije bilo travnjaka po kojem sam mogla trčati. Postojala je samo štala u podrumu velike kuće u kojoj su me zatvorili. Jučer su me izvukli iz štale. Najprije nisam uopće znala što se događa i koje imaju namjere sa mnom. A onda su me mučili. Oni su zgnječili jednu stranu mojih pluća i izgubila sam mnogo krvi, moje srce je skoro prestalo tući i ja sam se onesvijestila. Zatim su s metalnom šipkom bušili moju nogu. Ova je još uvijek u njoj. Ja sam u boli i jako uplašena jer ne znam što još smjeraju sa mnom.« 

Laboratorijski majmun se žali:

»Rođen sam slobodan. Prašuma je bila moj dom. Tamo sam živio sa svojom obitelji. Imao sam sve što je potrebno za sretan život: dom, hranu, sklonište, sunce, zelenilo džungle, braću i sestre i slobodu. Jednoga dana vi ste došli u moj svijet. Ubili ste moje roditelje i zarobili moju braću i sestre. Neki su uspjeli pobjeći. Onda ste nas zaključali u male tijesne kaveze, svakoga posebno. Doveli ste nas u vašu zemlju, u zatvor laboratorija. Od tada više nisam vidio sunce.
Moj kavez je mali, tjeskoban i hladan,  bez zemlje, bez sunca, vjetra i kiše i bez brata ili sestre. Ja sam sâm u strahu i bez nade. Svaki dan vade me iz kaveza, nasilno mi guraju cijev u trbuh i daju mi svakakve lijekove. Onda bodu moje ruke i vade mi krv. To boli. Ako želim pobjeći, još intenzivnije vuku moje ruke i noge. Oni me tuku i viču na mene. 
Kako će to završiti? Jednom sam vidio veliku metalnu kantu u koju su bacili zarobljenog mrtvog kolegu. Hoće li se isto dogoditi sa mnom? Što ću sve do tada morati pretrpjeti?«

 

Laboratorijski miš se žali:

»Vi ste – čak i prije mog rođenja – promijenili moje gene tako da bih došao na svijet i obolio od raka. Vi mi niste ostavili šansu da budem zdrav. Sada rak sve više raste u mom tijelu. Zbog njega imam bolove noću kada zaspim. Ujutro se probudim opet s boli, zatim imam bolove cijeli dan, sve do večeri dok opet ne zaspim. Izgleda da to nitko od vas ne primjećuje. I ja imam svoj vlastiti jezik kojim se mogu izraziti. On je tako fin da ga obično ne možete čuti svojim ušima. Ja se mogu izraziti i jezikom tijela, tako da podignem ili spustim svoje uši, ili ispružim ili uvučem svoju glavu. Cijelim držanjem svoga tijela ja izražavam svoje osjećaje. Niste li to primijetili?
Svojim finim nosom mogu sve jako dobro namirisati, mojim finim brkovima mogu uočiti moju okolinu i dobro se snalaziti i u mraku. Moji brkovi su osjetljivi na svaki dodir, no vi se na to ne obazirete. Svaki put kad me uzmete i podignete ja sam užasno preplašen jer ne znam koje namjere imate sa mnom. Moje srce kuca u vratu, ponekad mislim da će mi iskočiti iz prsiju. Mišići moga tijela drhte od straha. Taj smrtni strah traje još satima nakon što me vratite natrag u moj kavez.
Što još sve moram trpjeti? Koliko dugo? Pa ja nisam kriv što ste se razboljeli i ja vas ne mogu opet učiniti zdravima.«

 

© 2014 Univerzalni život • E-mail: info@univerzalni-zivot.hrImpresum