Mnogi ljudi vjeruju u Boga, štoviše čak u Boga koji ljubi. Pa ipak oni polaze od toga da je taj Bog prilično daleko i da neposredna komunikacija s Njime nije moguća.

Predodžba da Bog prebiva u svakome od nas u velikoj je mjeri izgubljena; isto tako i vjerovanje da bi Bog mogao govoriti ljudima preko usta proroka, premda je ovo ipak vrlo lako razumljivo: Može li se s jedne strane vjerovati u Boga koji ljubi, a s druge strane polaziti od toga da On šuti?

On je stalno slao na ovu Zemlju mistike, vidovnjake i proroke koji su se pročistili i postali propusni za duhovno-božanski svijet; koji su u svojoj nutrini mogli razabrati Božju riječ i prema svom pozivu je izgovoriti. Tako je bilo kod velikih proroka takozvanoga Starog zavjeta koje je Bog pozvao kao Svoje glasnogovornike - najčešće u potresnim okolnostima: Izaija je imao viziju o grandioznoj Božjoj veličanstvenosti: »Svet, svet, svet je Jahve nad vojskama. Puna je sva Zemlja slave Njegove.« Prorok Amos bio je odveden od svog stada i Božji poziv je doživio kao zastrašujuću intervenciju. »Lav riče, tko da se ne prestravi. Gospod Jahve govori - tko da ne prorokuje.« Jeremija doživljava poziv u mladalačkoj dobi i brani se prigovorom da je još premlad i da ne može govoriti. Ali u pogledu njegovoga božanskog naloga prigovor mu propada.

Zatim je došao Isus iz Nazareta, najveći prorok svih vremena. U Njemu je ljudski oblik prihvatio prvogledani Sin Božji i suvladar Nebesa. On nije bio došao da umre, već da čovječanstvo vodi u predstojeće Božje kraljevstvo, o kojem su govorili proroci otprije 1500 godina. Prije svega Izaija kao navjestitelj dolazećeg Mesije i Njegovoga Kraljevstva mira.

Proroci progonjeni kao heretici

Nešto je nevjerojatno postalo vidljivo: Pad, odvraćanje od Boga, koji se dogodio u duhovnom svijetu još prije nastanka zemaljskog života, trebao bi se vratiti u prijašnje stanje, dakle ostvariti odavno najavljeni preokret. Isus stalno najavljuje to novo kraljevstvo. On nije mislio na izvanjsku vladavinu, nego unutarnju preobrazbu ispunjavanjem zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Ali to je bilo preopasno tadašnjoj svećeničkoj kasti. Ona je dala razapeti na križ Mesiju Kraljevstva mira zbog huljenja Boga. A kad je zatim širom svijeta nastao pokret s imenom kršćanstvo, nasilnička crkva se dočepala učenja Nazarećanina i iskrivila ga do neprepoznatljivosti: Od ljubavi za bližnjeg nastala je mržnja heretika, od Boga koji ljubi Bog koji proklinje, od kraljevstva nutrine o kojem je Isus govorio, svjetski koncern moći - tijekom 2000 godina. I svijet je dospio na rub ponora na kojem danas stojimo.

Međutim Isus iz Nazareta već je bio najavio: »Još mnogo toga vam imam reći, ali sada vi to ne možete nositi. Ali kada onaj dođe, duh istine, uvest će vas u svu istinu.« Mnogi kršćani znaju ovo mjesto u Ivanovom evanđelju, ali ne prepoznaju njegovo značenje i time si zatvaraju pogled na veliki događaj naših dana: Da je Bog ljudima poslao visoko duhovno biće što se inkarniralo u ženu zemaljskim imenom Gabriele, kojoj je postala mogućom neposredna komunikacija s duhovno-božanskim svijetom. Kako se to dogodilo?

Uzeta u Božju »službu«

Prorok ne padne s neba i jednog dana odluči nastupati kao Božji glasnogovornik. On također ne studira filozofske, ezoterične ili teološke spise da bi nagomilao znanje koje zatim pokušava predavati dalje. Isto tako on ne dopušta da mu ljudski pomoćnici nešto došaptavaju kako bi s tuđim znanjem razvio »religiozan koncept«. Sve to učinilo bi ga od samog početka neupotrebljivim kao Božji instrument - kako usmjerenje na ljudsko znanje, tako i odluka da »postane prorokom« koja dolazi iz samovolje. Neposredna komunikacija ljudske duše s božanskom iskrom što prebiva u njoj, koja postaje Unutarnjom riječi, ne može se postići silom. Ona pretpostavlja poniznu spremnost pročišćenog čovjeka. A kada Unutarnja riječ treba postati proročkom riječi, k tome treba doći božanski poziv. Provala božanskoga u ljudsku dušu i u život pozvanoga događa se nadmoćno i ne dopušta izbor Božjem izabraniku. Njega Svemogući »uzima u službu« i uz poneku patnju priprema za njegovu zadaću. Ljudske želje i veze bivaju odrezane kako bi čovjek postao čist instrument preko kojeg Bog može govoriti.

Stvoritelj ne šuti!

Sve se ovo dogodilo i Gabriele. Kad je ona prije okruglo 25 godina u svojoj nutrini razabrala svjetlosni jezik duha, nije prošla drugačije od velikih proroka prije nje. Ona opisuje: »Prestrašila sam se i htjela sam prekinuti unutarnju struju. Na to su došle ljubazne riječi: Ne boj se. Ja te pratim za vrijeme cijeloga tvog zemaljskog života. Bila si stalno pod mojom zaštitom. Jer ti si izišla da Moju riječ primaš i predaješ je svijetu.« Ona je tijekom četvrt stoljeća postala najvećim prorokom poslije Isusa iz Nazareta. Preko nje su nastali ogromno djelo objave i prakršćanski pokret širom svijeta. Bezbroj puta je Božji Duh govorio njenim glasom na javnim susretima. Bezbroj puta joj je Bog govorio u tišini njenog srca s nalogom da čovječanstvu preda to što je razabrala u svojoj nutrini. Tako se iznova dogodilo 27. veljače 2001. u jednoj potresnoj opomeni Boga Stvoritelja čovječanstvu.

Jesmo li stvarno svjesni što to znači i što se događa već preko 20 godina? Bog, Duh Stvoritelj i Krist, koji je kao Isus iz Nazareta hodao po ovoj Zemlji i postao našim Otkupiteljem, govore ljudima. Jedni moraju možda pripaziti da se jednostavno ne priviknu na ovaj događaj koji nadmašuje naše ljudske mogućnosti shvaćanja i da više nisu svjesni veličine. Drugi moraju možda pripaziti da prije vremena ne odmahnu i lakomisleno kažu: Tko zna govori li tu stvarno Bog - ja idem svojim putom. Tako su reagirali i suvremenici Isusa iz Nazareta; tako su reagirali prema velikim prorocima prije Njega; tako su reagirali ljudi prema misticima i proročkim ljudima poslije Njega. Njihov izgovor naspram pozivatelja Boga u zemaljskoj pustinji: Ovaj ne može biti, tako ne može biti, sada ne može biti ... pa može li odnosno, smije li to uopće biti? Pritom se radi o egzistencijalnoj odluci: Tko čuje Boga koji govori i Njegovu poruku ostvaruje u svakodnevici može steći sve što je potrebno njegovoj duši da bi se vratila u vječnu domovinu. Tko Boga što govori čuje i nastavlja dalje, u opasnosti je da izgubi sve ...

Osvijestimo si dakle što je Bog nekada i sada objavljivao preko usta proroka kako bismo se odlučili hoćemo li nastaviti dalje i postupati kao da nismo ništa čuli, ili ćemo dopustiti da nas proročka poruka pogodi i promijeniti svoj život.

Staro prolazi, novo nastaje

Već se kod Izaije radilo o poruci s trojakim sadržajem: Jedno upozorenje, jedno naviještanje velike nesreće i jedno obećanje velike sreće. Upozorenje: Okanite se žrtava paljenica i žrtava klanica, prestanite zvati zlo dobrim, a dobro zlim, predstavljati tamu kao svjetlo, a svjetlo kao tamu. Naviještanje nesreće: Ljudska zloba i bezbožnost dovest će do velikih patnji - do ratnih sukoba i prirodnih katastrofa. Preko proroka Izaije Bog već 2700 godina čovječanstvu najavljuje današnje ekološke katastrofe: »Zemlja će biti prazna i opljačkana ..., polja osušena i uvela, duh Zemlje iscrpljen i uveo ..., Zemlja je oskvrnjena od njenih stanovnika jer oni prestupaju zakon i mijenjaju Zapovijedi i krše vječni Zavjet.« Proročka zraka prokletstva odnosno zakon uzroka i posljedice pogađa također »Babilon, najljepše među kraljevstvima«. Ono će biti razoreno kao Sodoma i Gomora, kako je rečeno. Ovdje se već naslućuje ono što se oko 800 godina kasnije ponovo pojavljuje u Ivanovom Otkrivenju: Bludnica Babilon, biblijski simbol za površan religijski kult, osuđena je na propast: dakle one institucije koje su se sjajem i raskoši, s magijskim ritualima i krutim dogmama postavljale između Boga i ljudi i oblijetale oko vlasti na ovoj Zemlji. Ivan iz Patmosa u svojoj Apokalipsi biva još jasniji od Izaije: »Iziđite iz nje moj narode, da ne biste imali udjela u njenim grijesima i ne biste ništa primili od njenih muka.« Ali vratimo se Izaiji i trećem dijelu njegove poruke, obećanju: Ona najprije obuhvaća rođenje djeteta koje će postati Otkupitelj čovječanstva. A zatim povratak Kristovog Duha u Kraljevstvo mira koje nastaje, u kojem će mačevi postati plugovi, u kojem će vuci stanovati pored janjaca, a pantere će ležati kod jaraca, u kojem će malo dijete čuvati telad i mlade lavove, u kojem će krave i medvjedi skupa pasti i u kome će se djetešce igrati na zmijskom leglu...

Bez kulta i bez zaklanih žrtava

Sljedeći veliki prorok prije Isusa iz Nazareta bio je Jeremija. I on je lozinkom »Babilon« upozoravao na površan religijski kult; i on se okreće protiv žrtava paljenica i žrtava klanica. Jeremija je svećeničkoj kasti svog vremena čitao Levitski zakonik. On je pozivao narod da se obrati i da ne sluša riječi laži kada mu netko kaže: »Ovdje je hram Gospoda.« On je svojim suvremenicima dovikivao: »Popravite svoje življenje i svoje ponašanje. Ne činite nasilje nad strancima.« Svećenicima je to bilo previše. Oni su zahtijevali njegovu smrt. Prije nego je Jeremija umro, vjerojatno od kamenovanja, navijestio je veliku nevolju, rat i prirodne katastrofe. Ali i preko Jeremije Bog je objavio vječni Zavjet, u kojem se On neće okrenuti od Svog naroda. Stjecat će se opet polja u toj zemlji, za koju se kaže da je pustinja, i napokon: »Ja polažem Svoj zakon u njih i upisujem ga u njihovo srce. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti Moj narod.«

Duhovni uzroci vandalizma

500 godina kasnije na ovoj Zemlji pojavio se Isus iz Nazareta. Njegova se poruka djelomično još može naći u službenoj Bibliji: Govor na Gori, opomena da nije dovoljna izvanjska vjera - kraljevstvo Božje je unutra u vama, učio je On; nije vjera odlučujuća, već djelo; On je htio Svoje Kraljevstvo mira donijeti na Zemlju, da su to ljudi prihvatili. I On je upozoravao na posljedice bezbožnosti. On je pretkazao ratove i prirodne katastrofe, zemljotrese, štoviše, čak potrese našega Sunčevog sistema. Je li On imao u vidu otklon Zemljine osi ili udar meteorita ili skok polova? Ovo zadnje, kao što je poznato, već je odavno trebalo nastupiti. Ipak kroz svu nevolju i kod Isusa iz Nazareta prije svega svijetli poruka da je blizu Kraljevstvo Božje, duhovni povratak Krista Božjeg koji će vladati Svojim Kraljevstvom mira.

Crkva je u 5. stoljeću nevjerojatno drsko objavila da je to Kraljevstvo mira upravo došlo preko nje. »Babel« je još jednom progovorio i u sljedećim stoljećima predočio ljudima kakvo je Kraljevstvo Božje mislio crkveni Babilon: Totalitaran režim, najveći u povijesti, u kojem se preko inkvizicije proklinjalo i mučilo, u vjerskim se ratovima osvajalo i ubijalo, a u misionarskom fanatizmu bili su poklana čitava plemena i narodi - milijuni ljudi.

A životinje su se smatrale kao bića bez duše, u izvjesnoj mjeri kao biomasa za svaku svrhu kršćanskoga čovjeka gospodara. To da je Isus iz Nazareta, učitelj miroljubivosti, poučavao također miroljubivo postupanje sa životinjama, ostalo je skriveno u apokrifnim spisima koji nisu bili preuzeti u službenom kanonu Biblije. Naprotiv, dopustili su Pavlu da piše da se treba jesti svako meso bez grižnje savjesti. U tome leže duhovni uzroci vandalizma prema životinjama kojim smo danas konfrontirani - u štalama za masovni uzgoj, u mučilištima za pokuse na životinjama i u nasilnoj masovnoj produkciji životinja umjetnom oplodnjom. Čovjek se odvratio od božanskog Reda, otkvačio se od kozmičkog potencijala života i stvorio svoj vlastiti kružni tok uzroka i posljedice koji se okreće sve brže.

I usred ovog vremena Bog ponovo govori preko usta proroka - već 25 godina. Mnogo toga što nam danas kao vatreni znak stoji pred očima - životinjske epidemije i trovanje naših živežnih namirnica, bilo je već godinama prije najavljeno u Kristovim objavama. Bilo je riječi i o tome da Zemlja od nemoći i bolesti leži u groznici koja se širi od juga prema sjeveru. Također je uvijek iznova bilo riječi o odnosu čovjeka prema životinjama: »Nakon 2000 godina još uvijek životinje vise na mesarskim vješalama, slično kao Ja kao Isus iz Nazareta. Nakon 2000 godina životinjama se tijela paraju, komadaju i pripremaju za nepca takozvanih kršćana. Zar ne znate da ne možete živjeti bez svoga božanskog nasljeđa, kojem pripadaju i prirodna carstva. Zar ne znate da čovjek i priroda trebaju tvoriti jedinstvo? Kao što na Nebu duhovna bića tvore jedinstvo s beskonačnošću, s čistom prirodom, tako bi čovjek trebao postati jedinstvo i tvoriti jedinstvo.«

Lomače gore ponovno 

Tko je čuo te opomene? U međuvremenu u Europi ponovno gore lomače. Ovog puta spaljuju se životinje. Milijuni ovaca, svinja i goveda odlaze u dim. Koljaštvo životinja modernoga čovjeka samo sebe dovodi do apsurda: Do sada su se životinje ubijale da bi ih se pojelo; u zadnje vrijeme u Engleskoj bilo je ubijeno 250 000 životinja ne jer ih se želi pojesti, niti jer su bolesne, nego jer bi mogle oboljeti; u Njemačkoj se kao smeće uklanjaju do 400.000 zdravih goveda, kako bi se održala cijena govedine. Može li čovječanstvo propasti još dublje?

To je pozadina proročke poruke od 27. 2. 2001. Vječni Bog je upozorio ljude i najprije im je objasnio tko im govori: »Ja Sam Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova. Ja Sam Bog svih istinskih proroka.« Osjećamo li moć koja stoji iza ovih riječi? I iz te moći dolazi poziv: »Prestanite jesti svoja sustvorenja koja su vaša životinjska braća i sestre! Prestanite ih mučiti vršeći pokuse na životinjama i oduzimajući im slobodu tako što ih držite u stajama što su nedostojne životinja!«

Ne zaustavlja li nam se dah?! Bog, Stvoritelj, poziva nas da prestanemo s barbarstvom, da obustavimo masovno ubojstvo životinja ... I On nas poziva dalje: »Prestanite sjeći i spaljivati šume i oduzimati životni prostor životinjama u šumi i polju. Vratite im njihov životni prostor, šume, polja i livade ...«

I onda dolazi upozorenje: »Ukoliko ljudi ponovo bace u vjetar Moje riječi, tada će za njih početi oluja, svjetska sudbina, i odnositi na stotine tisuća ljudi - kao prvo katastrofama širom svijeta, kao drugo, bolestima što se slično pošastima sručuju na njih i što su ih svojim odvraćanjem od svake duhovne etike i morala nametnuli životinjama koje sada spaljuju na tisuće. Tko se ne obrati, proći će slično.«

Na kraju jedan istinski udarac čekićem božanske ozbiljnosti: »Moja je riječ izgovorena. Apokalipsa je u toku širom svijeta.« Bog potvrđuje ono što su mnogi ljudi slutili na temelju ranijih objava: Da je čovječanstvo prevršilo svoj konto i da se ova civilizacija više ne može spasiti. Nakon ove Božje objave više ništa neće biti kao ranije: Više se ništa ne dâ učiniti bezazlenim riječima: Pa neće biti tako loše ... Očito da će biti jako loše. Prema ovoj Božjoj objavi u svakom slučaju izgleda da se radi još o opsegu predstojećih katastrofa. On ne ovisi samo o tome kako se ponašaju odgovorni u državi i društvu; Tok apokalipse i u kojoj mjeri ona pogađa pojedinca, određuje svatko sam svojim vlastitim načinom života. Više ne jesti meso je jedan izvanjski korak.

Evolucija preko miroljubivosti

Ipak radi se o nečemu većem: O novom stavu prema prirodi i prema životinjama, o vegetarijanstvu koje ne nastaje samo iz straha od BSE, nego iz poštovanja i ljubavi prema našoj životinjskoj braći i sestrama. Kako postupam prema psima, s mačkama koje svakodnevno susrećem? Što me povezuje s biljkama i životinjama u vrtu i u slobodnoj prirodi? Miroljubivost prema životinjama moguća je samo onda ako postanemo miroljubivi i među sobom. Samo tada je moguće učiniti evolucijski skok koji predstoji u ovom obratu vremena i na koji nas poziva Bog Abrahama, Izaka i Jakova: da dođemo u mir i jedinstvo među sobom i s prirodom. Jer sada je vrijeme u kojem nastaje Kraljevstvo Mira koje je naviješteno još od Izaije. Prvi počeci se upravo zbivaju preko jedne grupe ljudi koja se okupila kako bi stekla polja i šume na kojima ljudi i životinje mogu mirno živjeti zajedno, na kojima se obavlja miroljubiva zemljoradnja pri čemu se ne kolju životinje, a darovi prirode daju se dalje čisti i nepatvoreni kao zdrave živežne namirnice. Ali osim toga radi se da svatko na svome radnom mjestu, u svome prijateljskom krugu i u svojoj obitelji ozbiljno shvaća ono na što je Bog preko svih proroka iznova pozivao - na mir među ljudima i mir s prirodom.

(Ovaj je tekst izišao u časopisu »Das Friedensreich« (»Kraljevstvo mira«) 5/2001. Pobliže informacije o tome naći ćete pod www.das-friedensreich.de ili naručite besplatan probni primjerak.)