Pozivam Vas, svoje drage prijatelje, da mi se pridružite u jednome malom osvrtu. Dopustite da zajednički bacimo trak svjetla na povijesni razvoj crkve proteklih stoljeća, ali prije svega da osvijetlimo sadašnju situaciju, način ponašanja i izjave visoko pozicioniranih crkvenih zastupnika koje bi mogle potaknuti da ponekome nešto sine. Otkako je Konstantin „kršćansku“ crkvu „uzdignuo“ u državnu crkvu i Unutarnju religiju Isusa, Krista, učinio površnom državnom religijom, započeo je pojačani raspad svih običaja i vrijednosti. Učenje Isusa, Krista, bilo je nakićeno, razvodnjeno, iskrivljeno i potkresano, dakle krivotvoreno, i do danas se nogama gazi po njemu. Ime Krista bilo je uzeto - nazvali su se „kršćanima“ - ali Njegovo učenje, Njegova poruka učinjena je podložnom interesima moći jedne institucije koja nije postupala u Njegovom smislu, nego suprotno. Primjereno tome protekao je razvoj cjelokupnoga „kršćanskog“ Zapada i u slijedu također razvoj ostalog svijeta. Mnogi su narodi morali patiti - neki i znatno; neposredno zbog križarskih ratova, zbog crkvenoga osvajačkog terora, zbog misionarske djelatnosti koja dosta često nije poštivala niti slobodu i život pojedinih ljudi, niti razvijenu kulturu nekog naroda, i posredno zbog utjecaja „kršćanskog svijeta“ na ostale krajeve Zemlje. Često sam mislila: Ako ponašanje čovječanstva, prije svega kršćanskog Zapada, ostane takvo, tada je Isus, Krist, uzalud došao u ovaj svijet. Ali toga se ne treba bojati, jer Njegove su riječi - već samo one koje i Biblija prikazuje istinito po smislu - nedvojbene. Jednom će se one, kao što znamo, ostvariti. Npr. On je rekao: „Tko nije sa mnom, taj je protiv mene! Tko sa mnom ne sabire, taj prosipa.“ Ili: „Ali jer si mlak -  ni vruć ni studen, izbacit ću te iz svojih usta.“ Ili kao što se kaže: „Lakše je devi kroz iglene ušice proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.“ Ili kao što je Isus rekao: „Mnogi će mi u onaj dan reći: Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali? … Tada ću im kazati: Nikad vas nisam poznavao; odlazite od mene, zlotvori!“   Kada se pomisli da se skoro 2000 godina govori o Isusu, Kristu, kao inicijatoru kršćanske religije i kada budni suvremenik danas, nakon tog za nas ljude dugog vremena, izvlači zaključak obzirom na to što je iz nje nastalo, tada jedva da će izostati odmahivanje glavom, zaprepaštenje ili čak zbunjenost. Tako će se netko tko istinsko učenje Nazarećanina - npr. Govor na Gori - suprotstavi crkvenom učenju kao i okrutnoj povijesti crkve i napokon pogleda svu nesreću u svijetu, ovisno o okolnostima, razljućeno pitati: Je li Isus uopće živio? Ili je On možda samo simbolična umjetna figura takozvanih kršćanskih crkava? Što god pojedinac mislio o tome - malo je njih stvarno slijedilo učenje Isusa, Krista, najmanje crkvene institucije, zvale se one katoličke, luteranske ili pravoslavne. Usporedimo li učenja Isusa, Krista, s crkvenim učenjima i s ponašanjem crkvenih „dostojanstvenika“ koji se dopuštaju oslovljavati kao „ekselencija“, „eminencija“, „biskup“, „župnik“ i „svećenik“ itd. sve do takozvanoga „Svetog oca“, tada u crkvenome kršćanstvu ne izgleda samo turobno, nego mračno. Svijet ranije nije bio dakle bolji - samo nije toliko toga dolazilo na svjetlo dana. Od Konstantina „kršćanska“ je crkva - a kasnije njeni cijepovi - uistinu zamračila učenje Isusa, Krista. Sada se crkvena pomrčina sve jasnije očituje. U ovome velikom obratu vremena u kojem se nalazimo, prema kauzalnom zakonu sve brže djeluju nekada posijani uzroci; niče sjetva minulih tisućljeća - vrijeme je žetve. Moćno kozmičko zračenje božanskog Pra-Svjetla malo pomalo vodi u preobrazbu sve zgusnuto. Počinje doba duha. U ovome svijetu sve ono što je bilo izgrađeno i osnovano sada postaje sve više vidljivo kao ono što jest: svjetlo ili tama. To što je protiv Božje volje gubi snagu. Protivno se samo raskrinkava.   Da je to tako, dragi prijatelji, jasno se pokazuje u najnovijim izjavama pape Ivana Pavla II. koji se - kao i njegovi prethodnici - naziva Božjim zastupnikom na Zemlji i od svojih vjernika zahtijeva da ga smatraju nepogrešivim. U BILD-Zeitung-u od 13.12.2002. čitamo sljedeće: „…na generalnoj audijenciji pred stotinama vjernika, papa kaže da se ‚Bog povukao u Nebo, zgrožen akcijama čovječanstva'. Bog šuti.“ I dalje se kaže: „Papa: ‚On se odvraća kad ga čovjek prezire.' Samo iz vjere, ljubavi i povjerenja prema Bogu može se očekivati spas, ima izgleda za jednu ‚spasonosnu stijenu'. Samo čovjek koji mu se obrati može se nadati njegovom ‚zagrljaju'.“ Slično izvještavaju i novine Corriere della Sera (12.12.2002.) One pišu: „Pored mača i gladi postoji još veća tragedija: šutnja Boga koji se više ne objavljuje i izgleda da se zatvorio u svome nebu, takoreći zgađen čovjekovim ponašanjem.“   Zašto papa kaže da „Bog šuti“? Mi znamo da Bog ne šuti. On je govorio u svim vremenima preko prosvijetljenih muževa i žena, i On već 28 godina govori Svoju svetu riječ preko Svog instrumenta, Svoje proročice. Papa to zna također, jer 1980. Božji se Duh preko ovlaštenoga visokog božanskog duhovnog bića obratio Vatikanu pismom u kome je On papi ponudio Svoju pomoć „da se spasi što se još može spasiti“. Papa dakle svjesno govori neistinu. Pozadina oglašavanja pape su katastrofalne prilike u svijetu koje proizlaze iz globalnog sloma razmjera kao nikada do sad, i fatalnog stanja u kome se nalazi crkva. Nedvojbeno se primjećuje da se svijet u mnogom pogledu počinje rušiti u ponor i da je vladavina crkve - zbog sve većih gubitaka vjernika i općeg gubitka povjerenja - pred slomom. U FOCUS-u 52/2002. ugledni evangelički profesor historijske teologije i konfesionalne znanosti, Gerhard Besier napisao je sljedeće: „1950. Evangelička crkva u Njemačkoj (EKD) brojala je 43 milijuna članova, sada su samo 26,6 milijuna. Samo još manjina Nijemaca, 39 posto, po saznanjima istraživača javnog mnijenja iz Allensbaha ima dojam da se crkve uopće trude 'uvjeravati ljude u vjeru'. Takva ustanova ne zadobiva povjerenje. Već godinama crkve doživljavaju demoskopske poraze jedan za drugim. Najmanje jedna trećina ispitanika redovito se izjašnjava da više nema povjerenja u crkvu. Tek nedavno veliku pažnju izazvala je jedna anketa američkoga Galupovog instituta prema kojoj su religijske zajednice u Njemačkoj u usporedbi sa 16 ostalih javnih ustanova dospjele na zadnje mjesto ljestvice povjerenja. Zahvaljujući državnom ubiranju crkvenog poreza i znatnim državnim subvencijama njemačke crkve spadaju u najbogatije na svijetu, unatoč tome one se tuže na sve manje prihode. Ne samo da im veliku brigu zadaje velika nezaposlenost, već i sve veća starost članstva…“ Ove činjenice govore same za sebe.   Sada, kad je „dijete palo u bunar“, papa kapitulira i - kao što je bilo u svim vremenima - krivicu svaljuje na ljude oko sebe. On, „Sveti otac“, „Božji zastupnik“, „Pastir svojih ovaca“ kao Poncije Pilat pere svoje ruke u nevinosti. Sve dok je crkveni narod bio poslušan, sve dok su vjernici kao konfesionalni leminzi, kao zastrašeni, poslušni podanici „regentu na Petrovoj stolici“ u Rimu, ekselencijama i eminencijama u hosani klicali i marljivo plaćali svoja oproštenja grijeha i ostala davanja uključivo i crkveni porez, bili su ovce koje su slijedile papinskog nad-pastira koji je blagonaklono primao njihove ovacije i izraze poštovanja. Pošto sada ovce postaju sve više prkosne, pošto više neće biti kršteni robovi i papinskom „pastiru“ otkazuju vjernost, taj ih „Sveti otac“ u Rimu žigoše kao napuštene od Boga. Za pojašnjenje još jednom doslovan tekst onoga što je o tome pisalo u novinama: BILD-Zeitung (13.12.2002.): „…na generalnoj audijenciji pred stotinama vjernika, papa kaže da se ‚Bog povukao u Nebo, zgrožen akcijama čovječanstva'. Bog šuti.“ I dalje se kaže: „Papa: ‚On se odvraća kad ga čovjek prezire.' Samo iz vjere, ljubavi i povjerenja prema Bogu može se očekivati spas, ima izgleda za jednu ‚spasonosnu stijenu'. Samo čovjek koji mu se obrati može se nadati njegovom ‚zagrljaju'.“ Talijanske novine Corriere della Sera (12.12.2002.): „Pored mača i gladi postoji još veća tragedija: šutnja Boga koji se više ne objavljuje i izgleda da se zatvorio u svome nebu, takoreći zgađen čovjekovim ponašanjem.“ Papa se poziva na jedan tekst u Starom zavjetu i interpretira ga. On je stvarno dramatičan: Kod Jeremije, u poglavlju 14. (posebno se navodi stih 17 - 21) čitamo da se Bog zatvara pred Svojim narodom zato jer je previše i predugo griješio, da ga On prepušta njegovim posljedicama: „maču“ (tj. ratu) i „gladi“. Tko čita Jeremiju (7. stoljeće prije Krista) naći će da poslije sljedećeg stiha piše da je Jahve, dakle Bog među ostalim rekao Jeremiji: „… kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome. Otjeraj ih ispred lica mojega, …“ Iz toga je svakome iole upućenom jasno vidljivo da se ovdje radi o jednoj od mnogih neistinitih riječi u Starome zavjetu, krivotvorenih od ljudi kojima je bilo stalo da narodu predstave Boga kojeg će se bojati. Ali najprije raspravimo gledište pape za koje on svakako ima i svoje razloge. Ako slijedimo dakle „logiku“ pape, tada bi se Bog već onda bio povukao u nebesa. Prema tome On nikada nije bio u takozvanim crkvenim institucijama. Crkve bi sada lukavo mogle argumentirati: Ali On nam je opet došao preko Krista i podigao „kršćansku crkvu“ koju je utemeljio na stijeni Rimu. Ako mislimo logično tada bi iz toga slijedilo: Danas je opet isto kao u Jeremijina vremena. Ili, ako se Bog više nije vratio od vremena Jeremije, tada ni Isus, Krist, nikada nije bio u etabliranim, tobožnjim kršćanskim crkvama. Otkupiteljsko djelo Isusa, Krista, nije se nikada rodilo u „crkvu od kamena“ kojoj su potrebne „kuće Božje“ od kamena, nego u duše svih ljudi. Stoga je čovjek hram Božji, a ne hram ili crkve od kamena. Bog nikada nije stanovao u crkvama od kamena ili hramovima od kamena!   Draga braćo, drage sestre, dragi prijatelji, Krist je jedini Dobri pastir. On je kao Isus dao Svoj život za nas, Njegove ovce. On je sve nas otrgnuo od „vuka“ pri čemu nam je iz Svojega vječnog nebeskog nasljeđa posudio neugasivu iskru što podupire i otkupljuje, svjetlo u našoj nutrini, gdje je On svakome od nas sasvim blizu. On nam poklanja snagu. On tješi, liječi i pomaže i napokon svakog pojedinca vodi kući Ocu. Krist, Dobri pastir, brine se za Svoje ovce. On opominje ovcu koja je u opasnosti da zaluta, on je podiže kad padne; oslobađa je iz trnja u kojem se ovisno o okolnostima zaplela. On zove i danas i sve vrijeme: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.“ On ide za svakom ovcom, za svakim jarčićem i nosi ih doma. On je tu kad Ga Njegova ovčica zove i dopušta da Ga svatko nađe u svom vlastitom srcu. To je Dobri pastir, Krist. U Ivanovom evanđelju nasuprot tome čitamo o „najamniku“: „Najamnik koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi - te ih vuk grabi i razgoni -, to je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca.“   Riječi Karola Wojtyle o kojima izvještavaju mediji razjašnjavaju kakvo je stanje u organizaciji kojoj je on na čelu. Zar ne bi morala ova objava bankrota najvišega crkvenog vođe, predstavnika Boga kojemu se navodno zgadilo, imati zapravo za posljedicu da on podnese ostavku? Nipošto! Umjesto toga najviši pastir katoličke crkve raskrinkava se kao „najamnik“ koji krivicu za Božje povlačenje svaljuje na svoje ovce koje su blizu 2000 godina slijedile „Svetu stolicu“ kao religiozni tradicionalni leminzi. Žalosna svjedodžba koju papa izdaje „crkvi koja sama proizvodi blažene“! Izjava Ivana Pavla II. nije ništa drugo nego kapitulacija katoličke crkve! Ako se, kao što papa Ivan Pavao II. vjeruje, Bog povukao u nebo, tada On nije ni u tabernakulu, ni u monstranci, ni u dogmama, a prema tome niti u Vatikanu, niti u crkvama. On se dakle iselio. To je znao među ostalima još Erich Kästner koji je napisao: Tu ne pomaže ni poruga ni prezir, niti psovke niti žrtve - vijest je točna: Dragi je Bog istupio iz crkve.“ Zbog toga bi se sve crkve morale zatvoriti. Onda ni takozvani dušobrižnici više neće imati „posla“. Ukoliko crkve ostanu ipak otvorene i „dušobrižnici“ održavaju svoje mise, tada će crkveni posjetitelji ići u praznu kuću - kao što je i do sada bio slučaj - jer je zapisano: „Bog koji je stvorio svijet i sve u njemu, on, gospodar neba i zemlje, ne stanuje u hramovima što ih izgradila je ljudska ruka.“ Bog kojemu se tamo hoće moliti, nije u toj zgradi. Što će ljudi u crkvi u kojoj ne provijava Duh Božji? Tada bi crkve bile prazne; osim ako bi leminzi ostali vjerni takozvanim svecima - službeno izabranim zagovornicima, navodnim moliteljima pred Božjim prijstoljem - jer ih je „okrutni otac Bog“ ostavio na cjedilu. Međutim na Nebu nema svetaca, osim Jednoga Svetog, koji je Bog, jer je zapisano: „Nitko nije svet kao Gospodin, izvan tebe nema nikoga, i ne postoji stijena kao što je naš Bog.“ Isus, Krist poučavao je nas ljude: „Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a vi svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem; jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga.“   U sljedećim riječima pape može se naći čak istina, bilo s kojom namjerom da ih je izgovorio: Ivan Pavao II. daje na znanje da se zagrljaju Boga može nadati samo onaj čovjek koji Mu se obrati. To znači da se čovjek - bez da pripada majci crkvi i bez da posjećuje službe Božje u njenim kamenim kućama - može obratiti Bogu u svojoj vlastitoj nutrini, kao što je Isus, Krist, poučavao ljude da Bog, Duh beskonačnosti, stanuje u nutrini svakog čovjeka, jer je čovjek hram Svetoga Duha. Izjava pape prema tome može se razumjeti tako - a to je točno = istinito - da je svatko sam hram Božji i da svatko u samome sebi može doći do Boga u Kristu. Tko se dakle u svojoj nutrini obrati Bogu, može biti siguran Njegovog zagrljaja.   Tvrdnja da se Bog povlači u nebesa ili da se već povukao, svjedoči o tome koliko zastrašujuće malo znaju o Bogu crkveni glavari. Samo praznovjerje u poganskog boga koji kažnjava moglo je potaknuti papu na takvu izjavu. Bog se nikada neće povući u nebesa, jer Njegova vječna snaga je snaga svemira i prema tome također nosiva supstancija, život, u materiji. Bog je vječni zakon ljubavi koji je sveprisutan, također u svakome čovjeku. I koliko malo znaju ti crkveni ljudi očito o odnosu između Boga i Njegovog djeteta, čovjeka! Nisu valjda još nikada iskusili nešto slično? Kako će onda ljude oko sebe, koji su njihova braća i sestre, voditi Bogu, približiti im Boga? Znamo da: Ako se čovjek i odvrati od Boga - Bog se nikada ne odvraća od čovjeka. Kada bi se Bog uvrijeđen i „zgađen“ povukao od ljudi, tada bi Njegov zakon ljubavi, slobode i jedinstva bio nesavršen, štoviše, to bi značilo da se On povlači od Sebe sama - iz Sebe sama. Ako bi se povukao život koji prožima čista Nebesa i koji je također nosiva supstancija materije i finije-tvarne materije razina čišćenja, gdje se nalaze duše preminulih ljudi, tada bi se sve tvarno urušilo. Tada bi nastao raspad svih oblika, također čistih oblika. To je htio Lucifer, to je bila njegova misao Pada, jer je sam on, Lucifer, htio biti Bogom. On je htio i izgleda još i danas hoće: rasturiti Božje stvaranje i kreirati lucifersko stvaranje. Čemu je onda došao Sin Božji koji nam je, svim ljudima i opterećenim dušama, donio otkupiteljsku iskru i time je omeo raspadanje svih oblika stvaranja?   Ivan Pavao II. u svojoj izjavi potvrđuje kome uistinu služi katolička crkva. Nakon blizu 2000 godina objava stečaja katoličke crkve je potpuna. Niti crkveni porez niti oprost nisu pomogli vjernicima, također niti blagoslov „urbi et orbi“ nije pokrenuo čovječanstvo na obraćenje, niti mnoge propovijedi ni takozvane „svete mise“, također niti prisilno pokrštavanje Indijanaca a ni umorstvo milijuna Indijanaca što su ga crkve počinile, također niti okrutni križarski ratovi protiv takozvanih „pogana“ od 11. do 13. stoljeća, niti crkvena hajka protiv Židova od 11. do 14. stoljeća, također niti progoni heretika, niti spaljivanja vještica i heretika u srednjem vijeku u kojima je bez iznimke mjerodavno sudjelovala crkva - ništa, ama baš ništa nije donijelo nešto, niti pojedinim ljudima niti čovječanstvu kao cjelini. Uistinu je već odavno, odavno dosta! Riječ „mir“ nije bila samo za Božić često izgovarana s propovjedaonica. Crkveni zastupnici odvajkada imaju sklonost prema zvučnim pojmovima i znaju ih vješto izreći u pogodnom trenutku. No postupanje po visokim etičko-moralnim principima što se izražavaju u njima, nalazi se svakako na drugom listu. Na B5-Aktuell 25.12.2002. došla je sljedeća vijest: „Upozorenje na rat u Iraku i poziv za mir u svijetu bili su jučer u središtu propovijedi u bavarskim božićnim polnoćkama. U Münchenskome Marijinu domu kardinal Wetter je upozorio na rat protiv Iraka. Wetter je pozvao na svjetsku mobilizaciju za mir.“ Naravno da bi bilo dobro kada bi se kršćani udružili da se zajednički bore za mir. Jer Isus, Krist, ljudima je zapovjedio mir. On je rekao: „Tko se mača laća, od mača će i poginuti.“ Zašto je kršćanstvo tako ratničko, premda je Isus, Krist poučavao i živio uzorno mir i miroljubivost? Zašto? Zato jer su institucije crkve negativan uzor u tom pogledu. Mir se ne može steći pozivom, proglasom ili apelom upućen drugima, već se može postići korak po korak svjesnim životom, samospoznajom i obraćanjem u srcu samog pojedinca. Ako sada institucije crkve pozivaju na mir, tada bi prvo one morale držati mir s ljudima oko sebe. Mogu li pozivi ove vrste imati snagu i težinu ako se ostaje pri pukim riječima? Zašto crkve ne interveniraju npr. u vjerskoj borbi u Irskoj gdje se bore katoličke terorističke organizacije protiv protestantskih terorističkih organizacija i protestantski teroristi protiv katoličkih terorista? Zašto ne opozovu vojne dušobrižnike kako bi pokazali da je rat jednak bratoubojstvu? Zašto je crkva blagoslivljala i blagoslivlja oružje, kad se već Isus izjasnio protiv upotrebe oružja? Razmislimo o sljedećem: Njemačka je peti najveći isporučitelj oružja, a crkva u Njemačkoj teška milijardama. Zašto crkve ne ulože svoj još uvijek postojeći utjecaj tako da npr. pozovu državu da više ne proizvodi oružje, osobito kad je vlada tako naklonjena državnoj crkvi? Zašto pozivaju narod na ujedinjenje protiv rata umjesto da same poduzmu odgovarajuće korake? Oružje se proizvodi za rat. Zašto crkve ne počnu od temelja, kod onih što proizvode oružje, i zašto ne kod države koja odobrava uvoz i izvoz iskovanog oružja? „Lijepa“ igrica što je doživljavamo u tom konglomeratu! Tko to prozre mora sumnjati u samoga sebe. Netko bi mogao prigovoriti da je nekada ratnička crkva u međuvremenu odložila svoj ratni ogrtač. - Kako to izgleda međutim s ukradenim plijenom što ga je zarobila na svojim ratnim pohodima, dakle opljačkala druge zemlje i ljude? Kako izgleda s plijenom što je pospremljen u Vatikanu? Tko ne vrati ratni tj. pokradeni plijen nalazi se još uvijek u ratu a time u borbi protiv zemlje i protiv ljudi kojima je bio otet. A kako stoji stvar s genocidom u Hrvatskoj? Još sredinom 20. stoljeća, između 1941. i 1943. u Hrvatskoj je bilo ubijeno oko 750000 pravoslavnih Srba uz nadležno sudjelovanje katoličkih duhovnika i s odobrenjem Vatikana … Katolička hijerarhija na čelu s vojnim vikarom i nadbiskupom Stepincem (1998. proglašen blaženim od pape!) moralno je podupirala fašistički režim do kraja. (Usp. Deschner, „Stoljeće povijesti spasa“, svezak 2, 1983, str. 210 id., kao i Vladimir Dedijer, „Jasenovac - jugoslavenski Auscwitz i Vatikan“, 1988). Kada crkva već govori o miru, tada bi također trebala otplatiti svoje zlatno tele teško milijardama tako da zlatnu ploču za zlatnom pločom daje onim ljudima koji danas još pate od posljedica toga krvavog režima. U B5-Aktuell kaže se dalje: „ … da su kršćani duboko pogođeni daviteljskim zahvatom despota i terorista i da će čuti povik potlačenih, onih bez domovine i progonjenih.“ Ove se riječi moraju kao prvo primijeniti na katoličku crkvu, jer potlačeni, oni bez domovine i progonjeni koje je crkva ostavila na svom putu užasa kroz povijest, još i danas zovu da ih se usliša. Njihove duše dijelom još sjede u područjima duša i proklinju Krista, jer je uz poklike Njegovog imena bilo počinjeno mnogo zločina … B5-Aktuell izvijestio je dalje: „Würzburški biskup Scheele opisao je Božić kao prevladavanje kočeće neljubaznosti. Bamberški nadbiskup Schick u svojoj je propovijedi kritizirao sve veću svjetovnost svetkovanja Božića. Za mnoge građane to je dopust, jelo i piće, božićno drvce i djed Božićnjak.“ Ovdje si moramo postaviti pitanje: Tko je crkvene vjernike odvukao u površnost i tako učinio svjetovnima? To su bile i jesu institucije crkve što se nazivaju kršćanskima. Nije samo poruga to što izjavljuju stara gospoda u Rimu i pojedini mjesni biskupi, nego izrugivanje istinskoga, vječnog Boga i Njegovog Sina! Nad-najamnik i njegovi pod-najamnici - kardinali i biskupi - pozivaju na mir, ali ostaju ravnodušno sjediti na svom plijenu što ga je crkva prisvojila u svojim ubilačkim ratovima; ona ga do sada ne vraća. Kardinali i biskupi pokazuju prstom na vjernike, da su oni krivi za sve što se odigrava među crkvenim kršćanima i što se zbiva u svijetu. Vjernici su „postali svjetovni“ - a crkva je dvolični opominjatelj. „Najamnici“ su od svojih ovaca načinili „leminge“, vazale, podanike, puzavce i ulizice, konformiste i oportuniste, koji su bez gledanja prihvatili mnogo toga, ako ne i sve što su ih poglavari crkava, najamnici, zavaravali i obmanjivali. Tko je uveo poganske običaje kao božićnu jelku, Nikolu, bezazlenoga malog Isusa i božićne darove? Tko je odobrio tradiciju jedenja mesa kao božićnu gusku, purana, srneće i zečje pečenje, šarana i pastrvu, i još mnoge druge? Tko je čudesni događaj od prije 2000 godina učinio bezazlenim i kičastim - npr. mali Isus što dolijeće s neba i nosi darove dok zvončić zvoni, ili mali Isus kao figurica od voska, plastike ili drva, gdje je Isus, Krist već odavna odrastao i uzašao na Nebo? Tko je trpio poganske običaje kao uskršnja jaja, uskršnjeg zeca i čak uskršnju šunku koju posvećuje svećenik, i uskršnje janje i u potonjima sam uživa. Kakve to veze ima s uskrsnućem Gospodina? Tko je odveo ljude iz jedinstva prirode i čovjeka u crkve od kamena, gdje istinski Bog nikada nije stanovao? Crkvene institucije su svojim vjernicima donijele najveće zlo. Sada oni koji su tisućama godina izvodili taktički lukave poteze i ovdje jednostavno okreću koplje: Najamnici krivicu za neuspjeh svaljuju na leminge. Promotreno na svjetlu to znači: Počinitelji, najamnici, progone svoje žrtve i prebacujući na njih krivicu čine ih počiniteljima koji su navodno razvodnili i izdali kršćanstvo. Opojnu tradiciju su na svijet donijele crkve same. Tradicionalno poganstvo crkve postalo je dakle tradicijom crkvenih vjernika. Sjetimo se „sveta tri kralja“. Jesu li bili kraljevi, astrolozi ili mudraci s Istoka - u svakom slučaju bili su ljudi koji su djetetu u kolijevci donijeli darove. Cijeli se događaj pretvara u kič i izokreće njegov prvobitni smisao. Umjesto da poglavari crkava potrebitim ljudima u svijetu daju poklone iz svojih prepunih kovčega zlata, oni djecu obučenu kao „sveta tri kralja“ šalju na ulice, na kućna vrata ljudi, da prosjače novac za manje imućne. To nije samo besmisleno, nego pljačkanje i iskorištavanje leminga. S obzirom na mnoga zla našeg vremena nekada dobri leminzi sada trebaju biti strašila od kojih se Bog s gnušanjem odvratio. Tko kao žrtva crkava dopušta da ga crkve, koje su počinitelji, okvalificiraju kao počinitelja, a da sam odlučno ne pređe na djelo okrećući leđa tom „društvu“, njemu se više ne može pomoći, on je svoj razum predao na crkvenim vratima.   Ponavljam: Istinski Bog nikada nije stanovao u crkvama od kamena. Bog se nikada nije dao zatvoriti u tabernakulima. Bog nikada nije bio u dogmama i ritualima. Bog nije nikada blagoslivljao oružje. Bog nije nikada dao oprost grijeha. On nije bio i nije u ispovjedaonici. Bog nije nikada dopustio da ga zastupa neki čovjek, bilo kako da se on zove. Istinski Bog je nepotkupljiv - On je apsolutan. Ali Njegovo je biće ljubav, a ljubav stanuje u svakom čovjeku. U svim životnim oblicima prirodnih carstava, u atomu, u svim najmanjim sastavnim elementima beskonačnosti je svevladajući zakon ljubavi, BOG. Bog se ne odvraća od Svojeg stvaranja i Svojih stvorenja, niti od najvećeg grješnika. Ljubav kuca uvijek na vrata srca i ljubav ostaje. Bilo kad najveći će se grješnik obratiti i okrenuti se Bogu. Za to mu nije potreban takozvani papinski-sveti „otac“. Bog, naš vječni Otac, istinski Vječni, je Bog Otac-Majka, čija ljubav i snaga stanuje u svakome. Možemo biti sigurni u istinskog Boga. On ljubi sve ljude, sva bića, svaki oblik stvaranja beskonačnosti. Ponavljam: Istinski Bog nije najamnik. Zbog toga on niti nema leminge. Krist Božji je jedini i istinski Pastir koji zove Svoje ovce, a Njegove ovce poznaju Njegov glas. Krist ne odbacuje niti jednu ovcu. On ide za svakim grješnikom , svakom ovcom, da bi ga donio natrag i odveo vječnome Ocu. To je velika ljubav. Dakle: Bog ostaje!   Dragi prijatelji, još jedan citat o kojem se isplati razmisliti. On je uzet iz knjige „Krivični predmet Vatikan. Isus optužuje“. U njemu autor Uli Weyland pušta da Isus među ostalim kaže sljedeće riječi: „…niti sam ja htio tu organizaciju crkve, niti sam je osnovao, niti sam objavio to učenje koje mi ona stavlja u usta. Ja sam propovijedao Kraljevstvo Božje, a crkva pakao. Bog kojim ta organizacija prijeti je onaj iz Starog zavjeta, a ne iz moje ‚radosne vijesti'. Umjesto ljubavi i milosrđa ona usađuje strah u ljudska srca, čini nasilje nad dušama i razumom.“ Još jedna misao: Kada bi Mojsije danas ljudima još jednom donio kamene ploče s Deset zapovijedi - mogao bi ih danas razbiti kao i onda, jer su one od Mojsijevog vremena jedva dobile na snazi. Svakako Mojsije danas više ne bi mogao razbiti zlatno tele kao onda u pustinji. U međuvremenu ono je postalo teško milijarde u usporedbi s Deset Božjih zapovijedi. Zbog čega? Zašto? I opet pitanje nama samima: „Pridonosim li tome i ja? - Zašto?“   22.12.2002. WELT am Sonntag izvijestio je o propovijedi kardinala Ratzingera. Citiram: „Bog nam ne nameće svoju ljubav, kaže i kardinal Ratzinger. Bog se skriva kako bismo ga mogli naći. Kristovim rođenjem Bog nam daje znak da je on među nama.“ Papa Ivan Pavao II. je rekao da se Bog povukao u nebesa, zgrožen od ljudi. Kardinal Ratzinger misli da se Bog skriva, da bismo Ga našli. Obje izjave, papinska i kardinala Ratzingera, proturječe jedna drugoj. Jednom se Bog povukao, drugi put se kaže da se Bog skriva. Je li Bogu potrebno da se skriva? Ili su se ljudi odvratili od Boga?   Dalje se kaže: „… On ide neprestano za nama. Preko stvaranja on nas stalno oslovljava, samo ako ga hoćemo čuti i vidjeti…“ Kardinal Ratzinger smatra: „Preko stvaranja on nas stalno oslovljava …“ Poradi ovakve izjave crkvena bi ga vjerska uprava, kojoj je danas on na čelu, ranije spalila na lomači zbog panteizma. Ako kardinal Ratzinger vjeruje u to, tada bi morao uložiti sve da stvaranje ne pati, majka Zemlja s njenim mineralima, životinjama i prirodnim carstvima. Onda bi se morao založiti protiv mučenja i klanja životinja. Kao crkveni poglavar on bi morao zabraniti jedenje mesa. Kardinal Ratzinger smatra da Bog govori preko Svog stvaranja. Ova izjava sama po sebi je potvrdna. Ali zna li kardinal o čemu govori? - Ako jedan čovjek u svojoj nutrini shvati malo od Božjeg „govora“ preko Njegovog stvaranja, tada se to pokazuje sve više i više i u njegovom ponašanju, npr. u njegovim prehrambenim navikama i ostalom. Ako je dakle istina da Bog govori preko Svog stvaranja, tada ne bismo smjeli logično izrabljivati majku Zemlju, oskvrnjivati prirodu, mučiti i ubijati životinje i jesti komade njihovih lešina.   Takozvane kršćanske crkve skoro 2000 godina učile su o Bogu kojeg nema. On je bio i jest jedna skulptura što je bila isklesana od poganskog mnogoboštva i vješto veličana i komercijalizirana. Sada, budući da sajam svijet ulazi u posljednji sat prodaje, rimski „Sveti otac“ ide na sud protiv svojih dosadašnjih vjernika. Na temelju izjave pape u BILD-Zeitung-u od 13.12.2002. i propovijedi kardinala Ratzingera u „WELT am Sonntag“ od 22.12.2002. promislila sam još jednom crkvenu povijest, dakle osvrnula sam se na prošlost. Kršćanske crkve nisu bile ništa drugo nego ratnička vojska, koja je u proračun taktički lukavo uključila državu kako bi stavljala u ofsajd ili likvidirala ne samo ljude što nisu bili poslušni crkvama, nego i postupala protiv svakog stvora u šumama, na poljima i u poljima, u morima, rijekama i jezerima, u zraku. Tko ili što je bila crkva od početka, kada ju je Konstantin učinio državnom crkvom - tko ili što je ona danas? To što sam za sebe obradila je moja spoznaja. Ne želim utjecati ni na koga. Svatko može sam razmišljati o tome i pritom također uzeti u obzir aspekt: Rat protiv majke Zemlje. Velik dio ljudi - to su prije svega oni ljudi koji visoko cijene tradicije i koji su zarobljenici sebičnosti - odučio se jasno i logički misliti. Oni su postali oponašatelji koji poput leminga bezglavo čine ono što im lažu i mažu ostali, koji su isto tako zarobljenici nepromišljene tradicionalne opijenosti osjetila. Tko ne razbije okove tradicije ostaje vezan na zagovornike tradicije koji se često nalaze u takozvanom „svetačkom stanju“. Tko se ravna po crkvenoj tradiciji, automatski je sudionik u ratničkoj vojsci koja muči, usmrćuje, umlaćuje, dakle okrutno ubija sve što je na zemlji, u zemlji i nad zemljom - za dobrobit tradicije. Što se skriva iza tog sveca priznao je sa začuđujućom jasnoćom opet kardinal Ratzinger 10. siječnja 2003. na ZDF u emisiji Aspekti. U toj se emisiji radilo o zločinima inkvizicije prema Giordanu Brunu čiju su smrtnu presudu supotpisali također najmanje jedan kasniji papa (Pio V.) i jedan kasniji svetac (Bellarmin). Ratzinger je u toj emisiji u svezi s tim rekao:  „To su bili također sveci koji su to odobrili, koji su živjeli u dubokom unutarnjem odnosu prema Bogu, a također su živjeli u unutarnjoj blizini s Kristom, s njegovom riječi, a ipak su upravo preko toga povijesnog konteksta iskusili osljepljenje dijelova savjesti, što nas mora prestrašiti.“ Crkveni sveci dakle pate od osljepljenja dijelova njihove savjesti, tako da su oni sposobni čak i za ubojstvo. Kakvo izrugivanje našega nebeskog Oca, vječno jedinog Sveca, kada se pokretači ubojstva proglašavaju svetima! Karlheinz Deschner je u svojoj knjizi „Uvrijeđena crkva“ (1986.) napisao: „Helvecijus je to znao: ‚Kada čovjek čita njihove legende svetaca, nalazi imena tisuću zločinaca proglašenih blaženima'.“   Jesmo li kao kršćani razmišljali što znači bratoubojstvo? Uvijek iznova čujemo kako se mnogim ljudima u ratu uzima njihov zemaljski život. Prema kršćanskom učenju svi su ljudi među sobom braća i sestre. U ratu brat ubija svog brata. Je li to kršćanski? Sada se ponovo uvježbava velika vojska ljudi da opet počini bratoubojstvo. U mnogim područjima na majci Zemlji vodi se dakle borba protiv brata, protiv sestre i protiv majke Zemlje. U tu svrhu po morima plove ogromni brodovi i nosači aviona naoružani teškim topovima i oružjima, također najmodernijim avionima što se opremaju najdomišljatijim oružjima, koji po naređenju vojskovođe ne sravne sa zemljom samo sela i gradove, nego donose smrt, patnju i nevolju nebrojenim ljudima, braći i sestrama. Zaglušna buka tih strojeva štetno utječe na elemente Zemlje. Agresivna buka aviona, raketa, tenkova, teških strojeva i sličnog dovodi zrak do rasprskavanja. Smrtonosni bombarderi ne uzimaju živote samo mnogim ljudima i životinjama. Oni potresaju također majku Zemlju i otvaraju ogromne rane poput kratera na planetu. Dokle će još to nositi oskvrnjena Zemlja? Po morima ne plove samo ratni brodovi; također divovski tankeri zagađuju zrak i ispuštaju naftu znano i neznano. Sjetimo se zadnjih katastrofa nazvanih naftna kuga. I tu doživljavamo bestijalni rat - protiv mora i vodenih životinja, riba, rakova, školjki, kitova, tuljana, vodenih ptica, vodenih biljaka i mnogih drugih živih bića vodâ. Ako pomislimo na ribarice, tada moramo znati da se na njima u mukama uguši bezbroj riba. Nikad dosta okrutnosti čudovišta čovjek: Tuljanovu djecu umlaćuju batinama zbog njihova krzna. Rakove žive kuhaju, druge stanovnike mora komadaju eksplozivom u vodi. Njihove lešine se pripremaju - u zdravlje čovjeka obuzetog strašću za užitkom. Čovjek pljačkaš i kanibal zatim za lijepo uređenim stolovima guta za oko estetski postavljene i začinjene dijelove lešina. Sjetimo se također otrovnih otpadnih voda atomskih centrala i industrijskih postrojenja. Čovjeka se može globalno opisati kao smrt što ide uokolo da uništi sve što Zemlja nosi. A kardinal Ratzinger kaže da nam Bog govori preko Svog stvaranja. Je li upravo navedeno odgovor ljudi? Kad pomislimo da se za rakete i satelite troše milijarde, onda se moramo pitati: Ima li čovjek uopće još savjesti? Mnoge rakete i sateliti eksplodiraju, dijelovi izgore ili padaju natrag na Zemlju. Prostor iznad Zemlje postao je hrpa smeća i odlagalište metalnog otpada za luciferske pokuse. Dok se za to troše milijarde, milijuni i milijuni ljudi u trećem svijetu umiru od gladi. Da se lucifersko ne bi odmah primijetilo, izigrava se milosrđe i kod ljudi srednjeg staleža i kod siromaha prosjači se za najsiromašnije. Bogati ostaju u svojoj čarobnoj škrinji trikova, u svojim tradicijama. Mnogi od tih „vještih molitelja“ šalju prosjačka pisma ili pozivaju na takozvani dobrotvorni koncert kako bi skupljali novac za siromašne u trećem svijetu. Koliko daju bogati a prije svega zlatno tele teško milijardama, crkve? Samo onoliko da ne naškodi bankovnom kontu ili da zlatno tele ne izgubi na vrijednosti. Treba uzeti u obzir da neizrecivo bogata crkva prosjači također za siromahe. Nitko se ne sjeća kako je bogata crkva što prosjači, pustošila u drugim narodima i nasilno pokrštavala, uslijed čega su mnogi ljudi još i danas na prosjačkom štapu. Kada bi crkve siromašnima dale veću svotu od svoga imutka teškog milijardama, tada bi još ponetko mogao povjerovati da su se one promijenile. Ali poglavari toga milijarde teškog režima kod crkvenog naroda prosjače za siromašne! Draga braćo, drage sestre, dragi prijatelji, ako želite, molim dopustite da u Vašoj svijesti nastanu druge slike: Rat protiv životinjskog svijeta. Milijuni i milijuni životinja drže se u životinjskim getima. Natiskani u najužem prostoru, bez dnevnog svjetla i dovoljno zraka tove se krmom što se sastoji od samljevenih životinjskih lešina, od njihove raskomadane braće i sestara, prožete hormonima i ostalih kemikalija što trebaju povećati zaradu od mesa. Kako bi se takozvana stoka za klanje brzo razmnožavala, zahvaća se u prirodno rasplođivanje. Pomoću hormona i feromona pravi ih se mašinama za rađanje podmlatka životinjskog geta. Čim životinje narastu za klanje, čuvar geta ih natovari na teretna vozila za transport u ćelije smrti, gdje ih životinjski krvnik obara s pneumatskim pištoljem, umlaćuje, vješa i raskomada - za smetena stvorenja neizrecive muke, panika, strah … Čovjek sup se tada baca na strvinu i s užitkom jede, eventualno uz svjetlost svijeća, odležane i začinjene dijelove lešine. Već se djeci, od koje se neka instinktivno bore protiv mesnih obroka, utuvljuje: „Jedenje mesa nije ništa loše - tako je bilo oduvijek, to je sasvim normalno.“ To je „tradicija“. Kokošima, patkama, guskama, puranima itd. skidati glave, čupati perje, njihova tijela začinjati i jesti - to je baš tradicija. Dragi prijatelji, dok čitate moje pismo i u Vama, u Vašim srcima nastaju slike podjarmljene, izmučene i raskomadane životinjske braće i sestara, pitajte se kako se želite ponašati prema životu. Zašto crkve ne izvještavaju o tim masakrima životinja, kad kardinal Ratzinger smatra da nam Bog govori preko stvaranja? Ili životinje i priroda moraju tako patiti zato jer ne pripadaju crkvenoj instituciji pa stoga ne plaćaju ni crkveni porez? Tko ne daje svoj danak crkvi, biva iz nje isključen. Životinje su izručene lovcu, krvniku i potrošaču mesa. Rat u šumi i na poljima. Bezobzirni i brutalni razbojnik čovjek otimao je i otima životinjama životni prostor za svoje svrhe i čini ih žrtvama. Počinitelj, čovjek lopov, koji je okrao životinje, odredio je lovce da upucaju žrtve, životinje, jer je navodno previše njih preživjelo. Počinitelji slobodno hodaju uokolo. Žrtve, životinje, bivaju upucane s leđa, ustrijeljene, ulovljene u zamke i umlaćene. Strvinu, komade lešine, uklanja ponovo čovjek sup. Kada se ustrijeli velik broj životinja, dakle okrutno ubije, tada takozvani „duhovnik“ u hubertusovoj misi blagoslivlja - koga? Lovce koji su to počinili? Ili čak poubijane životinje, kako bi komadi njihovih lešina dobro prijali crkvenome tradicionalnom vjerniku? Janje što bezazleno trči uokolo, što sa svojim drugovima luduje i skače na livadi, što voljno dopušta da ga djeca miluju - kako ono postaje uskršnjim janjetom? Dragi prijatelji, dopustite da se ta strahota u vama pojavi u slikama. Moje se pero opire … Žrtve se kolju, počinitelji, ljudi se umnožavaju. Kad jedan tako brutalan momak umre, makar i pred licem „majke crkve“ njegova duša unatoč „posljednjem pomazanju“ ne ulazi u Kraljevstvo Božje, već dolazi uvijek iznova, jer kao čovjek ona nije prihvatila učenje Isusa, Krista i nije išla putom prema životu. Filmska traka rata protiv majke Zemlje se ne kida. U zakonu sjetve i žetve što ga je čovjek sebi stvorio kozmički se najpreciznije bilježi sve, i svaki uzrok ukoliko nije spoznat, okajan i očišćen, biva priveden svojoj posljedici. Rat protiv šuma i polja. Gospodar šume, čovjek bezobzirno obara braću drveće ili spaljuje čitave šume da bi zadovoljio svoju pohlepu za zaradom. To što pritom milijarde živih bića patnički izgore u neizrecivim bolovima, njemu je svejedno. Stabla koja su mu na putu bivaju posječena kako bi za njegovu korist i zaradu mogla narasti nova, koja kasnije dožive istu sudbinu. A crkva, koja je navodno Kristova crkva, šuti. Koliko se takozvanih božićnih jelki posiječe? Poganski običaj. Kardinal Ratzinger smatra da Bog govori preko Svog stvaranja. Je li poganski običaj sječenja „božićnih jelki“ odgovor crkvenih kršćana? Jedna jelka postaje „božićnom jelkom“ tako što joj se oduzme život. Za par dana ili tjedana ona ga smije izdahnuti okićena lametama, opremljena svijećama, i svjetlucavim kuglama - zatim biva uklonjena. Je li to Krist htio? Je li On to zapovjedio? Pa zašto se onda to čini? - Krist je duh života! Rat protiv poljâ majke Zemlje. Poljoprivrednik ubija veće životinje a najmanja živa bića kemikalijama, gnojem i gnojnicom. Crkva šuti - i kaže: „Bog šuti.“ On ne šuti! On npr. kaže - objavljeno na audio kasetama i u knjizi „Duh svemira, BOG, govori neposredno u naše vrijeme preko Svoje proročice. On ne govori riječ Biblije“: „Kako još hoćete postati djecom Božjom? Pogledajte svoja polja. Sredstva za gnojenje, sredstva za prskanje - uzimam vaše riječi. Mučite i maltretirate svoja polja. Kad vam Zemlja to vrati i vi obolite, hoćete li optužiti Boga? Potužite se bogu podzemlja. On to tako hoće - a napokon i vi, jer služite njemu. Zemlja zove Mene, Stvoritelja, za samilost, za slobodu. Što činite vi? Vi optužujete Mene - ali potužite se onome kome služite i kome dopuštate da vas inspirira …“ Još: „Mnogi od vas kažu da životinje imaju zarazne bolesti. Tko ih je zarazio - Bog ili čovjek? Vi primate te informacije i doživljavate zarazne bolesti na svome fizičkom tijelu. Tko je kriv? Bog? Ili vi sami? Vidite to sve u svojim slikama! Životinja u vašim klaonicama, ovješena, isto kao obješena - krvari i osjeća. Životinje na najužem prostoru. One pate. Čuvstvujte! Životinje u vašim takozvanim transportima životinja. Čuvstvujte kako ugibaju na najokrutniji način. Uživite se u svoje laboratorije. Pokusi na životinjama. Tu šprica, tamo šprica, stisnute na najužem prostoru i promatrane. Kad vam se to dogodi, što ćete tada reći? Vi ćete doživjeti sve te slike i prema svom doprinosu vi ćete doživjeti bolove, muke životinja, biljaka i minerala. Kad vas u ovostranome pogode sudbine, tada optužujete Mene. Potužite se bogu podzemlja i njegovim bogovima kojima ste služili i služite, bez obzira prema životu. A tako bezobzirni ste prema svome fizičkom tijelu, ali i prema svojoj duši koja će najkasnije u mjestima čišćenja čamiti, jer ona mora prema svom udjelu doživjeti ono što je čovjek dopustio u ovome svijetu. Što koristi vaša šutnja? Što koristi i vaše protestiranje?… Bez milosti i nemilosrdni su mnogi ljudi. Bez milosti i nemilosrdni oni ostaju - a u zadnjem satu svoje fizičke egzistencije zovu Mene? O vidite, Zapovijedi vam nisu bile dane preko Mojsija za zadnji sat, a ni Isusov Govor na Gori! Te zakonitosti za viši život bile su vam dane za vašu zemaljsku egzistenciju, kako biste svoje grijehe spoznali, svoje spoznate grijehe s pomoći Otkupiteljskog Duha, Krista Božjeg u vama, okajali, očistili i te grijehe više ne činili. To je rast prema Unutarnjem životu. Za to nisu potrebni posrednici. Za to je potreban prosvijetljeni razum koji još zna prosuditi što je dobro, a što je sramotno …“   Misao Pada, sve razrušiti i izbrisati, još sjedi u mnogim glavama - čovjek ipak hoće vladati nad Bogom. Institucijama crkve po svojoj prilici to je baš pravo, jer kad papa smatra da se Bog povukao u nebesa, tada je Bog u povlačenju, a nesavjesni razbojnik i ubojica čovjek u napredovanju. To bi bio trijumf za one snage što stoje iza čovjekove bezobzirnosti i daju proglasiti Božje povlačenje. One bi se svom cilju da ipak pobjede Boga tada približile za jedan mnogo obećavajući korak. Od Pada u grijeh koji je usmjeren protiv Boga, postoji želja protivnih snaga da unište sve oblike. To bi značilo: Smrt svim Božjim stvorovima na majci Zemlji, u šumama, na poljima i u njima, u vodama, u zraku. Smrt masi ljudi, tako da preostanu samo nekolicina kako bi postali gospodarima stvaranja koji, prije nego kao duhovni mrtvaci pređu u lucifersko carstvo, hoće još raznijeti u zrak planet Zemlju. Ali se to neće dogoditi, jer je Bog, svemogući Stvoritelj, rekao: Zemlja je Moja. Svijet stoji pred kolapsom. Luciferski režim vjeruje da može razoriti majku Zemlju. On skida čitave planinske masive premješta ogromne mase. Mijenja vodene žile Zemlje izgradnjom umjetnih vodenih tokova i postrojenja divovskih brana. Zemlja se izdubljuje bušotinama i rudnicima i još mnogim nepravdama. Luciferski režim hoće svladati Zemlju. Ako mu ne uspije preuzimanje planeta, tada će posegnuti za svojim strašnim arsenalima atomskog oružja podignutim po čitavoj Zemlji, kako bi Zemlju raznijeli u zrak.   Ipak: Unatoč papinskom „proricanju“ Bog nije na povlačenju u nebesa. Bog je život, također u svakom djeliću majke Zemlje. Majka Zemlja se ne može razoriti, jer Duh beskonačnosti je apsolutan i savršen. Krist je pobjednik! On će pobijediti i luciferske ratnike, jer Duh beskonačnosti, koji djeluje i u majci Zemlji, je jači. Dolazi se do kritične točke, jer patnja majke Zemlje je neizmjerna. Pate elementi; pate i jadikuju mnogi ljudi; neizrecivo pati životinjski i biljni svijet. Rane majke Zemlje bole. Papa Ivan Pavao II. nedvosmisleno je objavio bankrot svoje crkve. Za ljude budnog duha institucije crkve sada prezentiraju čijeg su duha djeca. Unatoč svemu križarski brod crkva nastavlja svoju plovidbu, jer leminzi još uvijek opijeni dogmama tumaraju dalje i ne prepoznaju zašto križarski brod još uvijek na palubi ima križ s korpusom, premda je Isus, Krist, uskrsnuo još prije 2000 godina. Je li to samo tradicija - ili nešto više? Zašto križarski brod blagoslivlja oružja ratnika? Zato jer je tradicija - ili…? Isus je rekao nešto drugo: „Tko se mača laća, od mača će i poginuti.“ Zašto su najveći crkveni blagdani, Božić i Uskrs, najveća kolinja? Zato jer je tradicija? Bezbroj stabala što se „uzdižu“ u Božićne jelke, siječe se za pogansku božićnu čaroliju. Zašto? Zato jer je to tradicija - ili …? Čemu hubertusove mise u kojima lovci i njihova smrtonosna oružja dobivaju blagoslov institucije crkva? Zato jer je to tradicija - ili …? Majka Zemlja s njenim životinjama, s njenom prirodom i njenim mineralima neće blagoslov crkvenih institucija. Zašto doista? Na pitanje „zašto doista?“ sve si više ljudi daju sami odgovor. Intuitivno slijede riječi zapisane u Otkrivenju 18, 4: „Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!“   Draga braćo, drage sestre, dragi prijatelji - kako dalje? Kao zaključak nekoliko riječi našega božanskog Brata i Otkupitelja Krista iz Njegovoga moćnog djela objave Ovo je Moja riječ. A i Ω. Isusovo evanđelje. Kristova objava koju poznaju istinski kršćani u cijelom svijetu: „Uvijek su iznova isti koji progone Mene u Mojima, jer Ja Sam usprkos ‚Svršeno je' još uvijek trn u srcu onih koji žele održavati demonsku državu i proširiti je. U današnje vrijeme [1989] to su opet pismoznanci i njima poslušni u crkvenim i svjetovnim vlastima. I oni huškaju narod neistinama protiv Isusovih sljedbenika. Ipak, sve ide svome kraju. Ono što se događalo skoro dvije tisuće godina, to povlači sada svoje posljedice i lomi se na onima koji su dvije tisuće godina i dalje ponašali onako kao u Moje doba kao Isusa iz Nazareta. Oni se i danas boje da ne izgube svoj položaj i svoj ugled. Ipak njihova moć postupno ide svom kraju - posljedice njihovih uzroka padaju na njih. Položaj suprotnih snaga je sve slabiji. Sadašnji pismoznanci, farizeji, crkvene i svjetovne vlasti zovu poput utopljenika. Oni osjećaju da nadolazi plima koja će ih odnijeti sa sobom. Ono što se tijekom dvije tisuće godina lažno izgradilo u Moje ime, nestaje: moć, koja se doduše nazivala i naziva kršćanskom, međutim, niti je bila, niti jest kršćanska, koja je na raznorazne načine zloupotrebljavala i zloupotrebljava Moje ime, Krist. Novo se doba budi i nastaje iz ruševina prošlosti …“ Draga braćo, drage sestre u Kristu. S ovim svojim pismom - što je nešto duže nego je bilo predviđeno - ne želim nikoga indoktrinirati. Teško mi je u srcu kad pomislim na ljubav našega božanskog Brata i Otkupitelja i na mnoge ljude odvedene u zabludu, ali i na majku Zemlju s njenim životinjama, biljkama i mineralima. Moja iskrena želja je da još mnogi ljudi promisle svoj zemaljski život i nađu put do Krista koji je ljubav i jedinstvo. Tko u sebi samome dođe do velikog Duha beskonačnosti, osjetit će u svom srcu kako pati i majka Zemlja i svi životni oblici koje ona nosi.   U dubokoj, iskrenoj povezanosti Gabriele     PS: Upravo mi u ruke pada tekst jedne pjesme Reinharda Meya, što Vam ga ne želim uskratiti. U Ustavu Savezne republike Njemačke piše: „Dostojanstvo čovjeka je nepovredivo.“ Ja tvrdim: „Dostojanstvo“ čovjeka iz dana u dan postaje sve više vidljivo! Reinhard Mey u svojoj je pjesmi „Dostojanstvo svinje je nepovredivo“ drastično prikazao kamo se čovječanstvo razvilo. Reinhard Mey: „Dostojanstvo svinje je nepovredivo. Bilo je u uskom boksu na betonu, kako priliči staležu, kad je otkrila žarulju svijeta. Bila je odojak broj četiri, tri druga su ležala na njoj, takva gužva, skoro se ugušila. Već nakon dva tjedna akordnog sisanja  dođe netko i odnese majku. Ali kad je sjećanje već izblijedjelo ponekad su mladoj svinji  padale na pamet majčine riječi: Dostojanstvo svinje je nepovredivo, dostojanstvo svinje je nepovredivo.   Zatvor je postao njen dom, na jednom pedlju iz dana u dan, sjediti stalno u vlastitom dreku. Fini nos, a smrad, postala je tužna i oboljela, a kad se razboljela jako, dobila je šprice. Bila je prekomandirana na rasplod; to nikad nije prihvatila da je biti svinja samo uzgoj odojčadi i tov. A kad su joj slomili volju, sjetila se što je majka rekla: Dostojanstvo svinje je nepovredivo, dostojanstvo svinje je nepovredivo.   Tada je stigao kamion za stoku, i zgrabili su je za rep i uha, skupa s njenim družicama u patnji. Tresle su se i skičale u strahu, satima u vožnji i čekanju, još uže stisnute nego obično. Svinja je lukava, ona već sluti tragičnu situaciju; znala je da joj je to zadnji odmor. Odmah je prepoznala klaonicu, i pošla je bez otpora. Dostojanstvo svinje je nepovredivo, dostojanstvo svinje je nepovredivo.   Ona nikada nije vidjela nebo, nikad nije bila na livadi, nikada nije sjedila na suhoj, svježoj slami. Nikada se nije valjala u blatu, niti se veselo parila niti sebi ležaj izrovala. Kako bih mogao tu hrpicu jada jesti! S jelovnikom u ruci gledam preko tanjura i više ne mogu zaboraviti slike. Ne želim jadna svinjo, biti kriv za tvoju patnju, jer sam bio gost u ovom restoranu. Odsada ću sebi naručivati zapečenu cvjetaču. Dostojanstvo svinje je nepovredivo, dostojanstvo svinje je nepovredivo.“   Dalja izdanja ove brošure mogu se dobiti besplatno kod Universelles Leben e.V., Haugerring 7, 97070 Würzburg, Tel. 0931/39030, Fax 0931/3903-233 ili ... poslati odmah.   Universelles Leben, Postfach 5643, D-97006 Würzburg, Deutschland Tel. (+49) 931 / 3903-0, Fax: (+49) 0931 / 3903-233 eMail: info@universelles-leben.org, Internet: www.universelles-leben.de Konto za priloge: Sparkasse Mainfranken Würzburg, Kto.-Nr. 11957, BLZ 790 500 00