Zajednica prakršćana u Univerzalnom životu u Njemačkoj je sudski priznata kao vjerska zajednica u smislu Ustava Savezne Republike Njemačke. Prakršćanska načela kao jednakost, sloboda, jedinstvo, bratstvo i pravednost su vrijednosti koje su i za očeve Ustava Savezne Republike Njemačke predstavljale ideale njemačkog društva vrijedne truda. Prakršćani žive sa svojim sugrađanima i drugim religioznim grupama u miru, u uzajamnoj toleranciji i poštovanju.

Glavno načelo prakršćana je sloboda. Nema članarine, ni poreza, ni običaja, ni dogmi, ni rituala, nema niti svećenika niti raskošnih građevina od kamena, a također niti vječnog prokletstva.

Razumljivo je da institucionalni vjerski koncerni u Njemačkoj s ovlastima sličnim državnima slobodarsko učenje prakršćana osjećaju kao opasnost. Na stotine tisuća članova obveznih plaćanja bježi godišnje iz katoličke i luteranske crkve, stoga se one boje za svoje milijardske prihode koje ubiru od države.

Obje službene crkve uzdržavaju velike propagandne odjele koji imaju zadaću da suzbijaju inovjernike u smislu tradicionalne inkvizicije. Budući da u pravnoj državi Njemačkoj neposredno nasilno djelovanje danas više nije moguće, pretežno se radi sa sredstvima teške javne klevete. Propagandni proračun obiju službenih crkava iznosi godišnje oko 300 milijuna DM (Focus, 1/98).

Mehanizmom klevete upravljaju (prema Focusu 1998, sv. 23) takozvani crkveni eksperti koji otvoreno u svom svojstvu kao svećenici šire neistine, ili za tu priliku koriste plaćene suradnike, često se ti ogranci skrivaju iza bezazlenih naziva kao "Građanska inicijativa", "Udruga" ili slično.

Već više od 15 godina crkveni eksperti i njihovi pomoćnici šire laži o prakršćanima. Drskost ide tako daleko da je vodećem ekspertu na tom području, jednome župniku, državno odvjetništvo tek nedavno potvrdilo da je pred sudom dao netočno jamstvo umjesto zakletve.

Djelotvorna pravna mogućnost protiv klevete u Njemačkoj ne postoji. Crkveni eksperti i njihovi savjetnički stožeri zapakiraju laži kao "izražavanje mišljenja" tako da se pravno ne mogu osporiti. Dali su čak da im državni sudovi potvrde pravo na takvo postupanje.

Žrtve klevetničke kampanje nemaju mogućnost da isprave neistinu. Ukoliko službene crkve same ne kontroliraju medije, one sprječavaju objavljivanje istine svojim privrednim milijardama.

Prigovori crkvenih eksperata su uostalom krajnje neinventivni: Oni jednostavno nemoralne i protupravne načine ponašanja iz kruga službenih crkava projiciraju na pristojne građane i miješaju ih s prastarim lažima iz duge tradicije inkvizicije. Crkveni eksperti s pravom mogu ukazati na to da je ta strategija u prošlosti bila uspješna: Na taj su način bili ubijeni milijuni ljudi. Iskustvo zadnjih godina međutim pokazuje da sve manje ljudi nasjeda na crkvenu propagandu, ma koliko ona bila vješto zapakirana. Sve više ljudi također prepoznaje da Bog i Krist nemaju ničega zajedničkog sa službenim institucijama. Oni stoga odobravaju tvrdnju prakršćana:

Bog da - crkva ne.