»Slovo postaje živo tek onda, kad čovjek počne ispunjavati zapovijedi. Time on postupno sazrijeva u sveobuhvatni zakon ljubavi i života. Samo onaj koji zapovijedi ispunjava srcem i u duhu ljubavi, spoznat će sveobuhvatni zakon i tako pronaći istinu koja je unutra, u duši čovjekovoj.«

iz: «Ovo je Moja riječ»

 Predgovor

Predgovor

Bog je čovječanstvu preko Svog sluge Mojsija dao Deset zapovijedi. Narod Izraelski bio je izabran za to, da uzornim životom čovječanstvu donese spas, zakon Božji koji se živi. Kako su se izraelićani, usprkos pomoći i uputama preko zapovijedi, sve dublje zaplitali u svoje uzroke, Sin Božji došao je u inkarnaciju u Isusu iz Nazareta. U Njemu se nama ljudima ponovno približio Otac, Bog ljubavi, dobrote, opraštanja i milosti. Jer On je pokazao put koji preko samospoznaje i čišćenja grijeha preko ostvarivanja i ispunjavanja Božjih zakona vodi natrag u vječnu domovinu. Isus iz Nazareta je živio i poučavao ovaj put. Taj put je sažet u Govoru na Gori, i sadrži upute za konkretno ostvarivanje u svakodnevnom životu. Ova ponuda vrijedila je i vrijedi za sve ljude koji žele živjeti kršćanski.

U našem vremenu Krist ponovno govori nama ljudima preko proročkih ustiju. U bezbrojnim objavama i djelovanjem Njegove proročice učiteljice i glasnice On je produbljavao i produbljuje Deset zapovijedi i Govor na Gori. Tako nam Božji Duh pruža pomoć u primjeni Svog učenja, ukazuje na uzroke i duhovne povezanosti i vodi nas odgovorima, putevima i rješenjima u najrazličitijim životnim situacijama. Na taj način Duh Božji unosi Svoje vječne zakone u naš svakodnevni život kako bismo stekli iskustvo kako da mislimo i živimo „zakonito”, što znači u Duhu Božjem.

Radi se o tome da ono što spoznamo također i primjenjujemo u svome životu. Č i n i m o  li to što je Isus učio - jer Isus je govorio o činjenju! - tad stvaramo moćni potencijal pozitivne, dakle božanske energije i zadobivamo sposobnost suosjećanja i razumijevanja svojih bližnjih, i konačno toleranciju da svojim bližnjima ostavimo slobodnu volju.

Ova mala knjiga koja je nastala na temelju tekstova tri radio emisije »Malog okruglog stola u Univerzalnom životu« sadrži nekoliko važnih objašnjenja Deset zapovijedi.

Deset zapovijedi su izvaci iz apsolutnog savršenog Božjeg zakona. Ovaj zakon Božji jest  ž i v o t. Život, Bog, jest sve u svemu, beskrajna mnogostrukost i obilje postojanja. Ona je u svakoj zakonitosti i u svakoj zapovijedi, život, koji se nama ljudima otvara ostvarivanjem i ispunjenjem, preko našeg rada i života. Tko može shvatiti nek shvati. Tko želi pustiti nek pusti. Tko želi shvatiti može svaku zapovijed razumjeti kao vrata u obilje života - života u Bogu, u Duhu Božjem.

Uronimo li svojim razmišljanjem i djelom u dubinu života, otkrivamo da je svaka zapovijed sadržana i u drugima. Iskustvo da je sve u svemu sadržano, ova knjižica ne može prenijeti, no daje poticaje, upute i primjere onome koji iskreno kršćanski želi živjeti, koji u našem današnjem vremenu želi slijediti Krista Božjeg.

Kao i prije 2000 godina i danas nam Krist priziva u svijest glavnu zapovijed: »Ljubi Boga, svog vječnog Oca, iznad svega, a svog bližnjeg kao samoga sebe!« U ovoj zakonitosti unutarnjeg života sadržane su sve Božje zapovijedi.

Pritom je bitno da zapovijedi - kao i sve božanske istine - nisu na papiru već da se žive; tek tada možemo shvatiti dubinu Božje riječi, Njegovih uputa za život nama ljudima, Njegovih zapovijedi. Tako nas je Isus, Krist, poučio: »Tko ovaj Moj govor sluša i  p o s t u p a  p o  n j e m u, nalikuje mudrom čovjeku ...« Ni danas On ne govori drugačije.

Nijedan od nas prakršćana nije savršeni »izvršitelj riječi«, no mi se svakodnevno trudimo slijediti Krista, tako što u danu spoznajemo sami sebe, čistimo svoje griješno, isto više ne činimo i umjesto toga ispunjavamo Božje zakonitosti, koje su u skladu s glavnom zapovijedi nesebične ljubavi, s Deset zapovijedi i s Govorom na Gori. Dok ljudi ne budu potpuno ispunjavali Božji zakon, to znači, u svemu činili Božju volju, tako da Njegov Duh bude mogao djelovati neprestano kroz njih, svakodnevno rvanje će još potrajati. Pritom se događa da još »padnemo« u mislima, riječima i djelima, činimo dakle greške i krivo se odlučujemo. U tom je slučaju važno da ne ostanemo ležati, već da se dignemo uz pomoć Kristove snage i iznova usmjerimo na Boga i Njegove zakone. Na ovaj način i dalje težimo ispunjenju i sve više prihvaćamo svoje duhovno nasljeđe, što je smisao i svrha našeg života na Zemlji. To za nas znači slijediti Krista i predstavlja naš život u Božjem Duhu.

I

Prva zapovijed

U Bibliji koja je pred nama, u prijevodu Luthera (Lutherova Biblija: Biblija u prijevodu Martina Luthera; Biblijski tekst u revidiranom izdanju od 1984.), prva zapovijed glasi: »Ja Sam Gospodin, tvoj Bog. Ne smiješ imati drugih Bogova osim Mene. Ne smiješ si stvarati sliku niti bilo kakvu usporedbu niti o onome što je gore na Nebu, niti o onome što je dolje na Zemlji, niti o onome što je u vodi pod Zemljom.«

Što želi nama, prakršćanima u Univerzalnom životu reći prva zapovijed? Kako se mi prakršćani držimo prve zapovijedi? Kako je mi ostvarujemo u svakodnevnici?

Prva izreka na početku prve zapovijedi glasi: »Ja Sam Gospodin, tvoj Bog.« Ova je izreka za nas prakršćane od temeljnog značenja, jer Bog je sve što postoji; On je duh života i Otac svih nas. To objašnjava i čovjekovo odakle i kuda.

U prvoj zapovijedi slijedi dalje: »Ti ne smiješ imati drugih Bogova osim Mene.« Mi prakršćani pod »drugim Bogovima« ne podrazumijevamo samo moć, novac, visoko razvijenu tehniku, požudu za uživanjem, opojna sredstva i tome slično. Mi to vidimo ovako:

Sve ono što ne odgovara božanskom Zakonu, vječnoj Božjoj riječi, su »drugi bogovi«, dakle idoli. K tome spadaju i pretjerane želje, strasti i pohlepa, sve čemu ljudi teže preko zdrave mjere.

Pothranjujemo li ove obuzimajuće, pretjerane želje, požude i strasti, tako da ih u čuvstvima, osjećajima i mislima duže vrijeme pokrećemo ili ih čak ispunjujemo, tada se istovremeno molimo tim idolima i plaćamo im danak. U »druge bogove« spadaju i ljudi koje mi uzvisujemo, štujemo i častimo, umjesto da ih jednostavno cijenimo kao svoje bližnje.

U Prvoj zapovijedi kaže se dalje: »Ne smiješ si stvarati sliku niti bilo kakvu usporedbu niti o onome što je gore na Nebu, niti o onome što je dolje na Zemlji, niti o onome što je u vodi pod Zemljom.« Kako se toga pridržavaju prakršćani?

Mi prakršćani znamo da Duh Božji stanuje u svakom čovjeku. Da bismo se obratili Bogu, našem Ocu, i Kristu, našem Otkupitelju, ne treba nam nikakva slika u vanjštini, pred kojom klečimo i koju obožavamo, već mi se povlačimo u svoju nutrinu i tamo se molimo Bogu. Mi ne trebamo nikakve kipove niti škrinje, nikakvu sliku Raspetog na križu ili slično, jer znamo da je Duh Božji živ u nama. Mi se obraćamo Njemu. On je naša potpora i oslonac.

Svaka tzv. sveta slika koja se poštuje, konačno je »drugi Bog«, jer svaka figura koja se u vanjštini poštuje odvraća nas od pravog Boga, Boga u našoj najdubljoj nutrini.

Krist nam je objavio u tom smislu: Poštujemo li slike ili kipove, kao na primjer mnoge slike svetaca, tada si stvaramo sliku o Bogu, o anđelima ili čak o Nebu, koje se često prikazuje svijetleće i zračeće, no ipak posve odgovarajuće zemaljskim okolnostima. Ova se slika utiskuje u našu dušu. Kad nastupi sat odlaska, i mi kao duša odlazimo u onostrana carstva, tada ćemo prema prilikama zbog ovih slika morati patiti, jer to su programi koje smo unijeli u našu dušu.

Svojim razmišljanjem mi si ne možemo predočiti vječno Nebo. Mi si ne možemo stvoriti sliku čisto duhovnih svjetova, kao ni anđela, duhovnih bića, a naročito ne Boga-Oca, Oca-Majke-Boga, kao ni Krista, Suvladara Neba. Slike i kipovi su samo naše predodžbe. Odemo li kao duše s takvim predodžbama u onostrano, moramo ih prvo odložiti, dok u toku procesa čišćenja svoje duše ne dođemo do prave slike, do realnosti postojanja; dok ne uronimo u Nebo, koje mi kao ljudi ne možemo ni zamisliti; dok Boga, svog Oca, ne budemo gledali licem u lice, a isto tako i Krista, našeg brata i Otkupitelja, te našu braću i sestre, božanska bića Neba. - Tako nas je učio Krist, Duh koji se objavljuje.

Mi prakršćani u Univerzalnom životu, nemamo križ s korpusom. Za nas je Krist uskrsnuo. Mi smo svjesni da čin otkupljenja našeg Gospodina nosimo u svojim dušama i u svojim srcima. To se simbolizira slobodnim križem. Za nas je križ uskrsnuća istovremeno putokaz u vječno postojanje.

Korpus se različito prikazuje. Vjerujemo li da je tijelo na križu nekada bio Isus, tada ovo tijelo nosimo kao sliku u svojoj duši. Idemo li nakon smrti našeg tijela kao duša u onostrano, pojavit će se slika, korpus. Bit će nam tada teško tu sliku, koju smo stalno obožavali, odstraniti iz naše duše. Tada to može biti dugi put, dok ne postanemo svjesni da je Uskrsnuli svijetleće biće vječnog Postojanja a ne truplo na križu.

U prvoj zapovijedi kaže se također da si ne stvaramo sliku o onome što je dolje na Zemlji, kao ni o onome što je u vodi ispod zemlje. To ćemo razumjeti ako znamo da sve što vidimo na Zemlji, nije istinska realnost. Naše fizičke oči gledaju omot, ljusku, koja u sebi krije život, duh.

Životinje, biljke, kamenje, to što je na Zemlji i u Zemlji, to što vidimo u vodi i na morskom dnu, su aspekti Božji, koji zbog ukrućenosti u materiji imaju drugačiji oblik nego u vječnom Postojanju. Mi trebamo svoje subližnje, životinje, opažati srcem; čitavu prirodu trebamo potvrđivati kao veliko stvaralačko svjetlo Božje i nositi je u srcu. No bilo bi pogrešno pretpostaviti da zemaljski oblik života - npr. oblik jednog cvijeta ili jedne životinje - odgovara stvaralačkoj snazi Boga na Nebu. U cvijetu, u životinji je srž života, jest Bog - a vanjski oblik je matrijalna ljuska.

Prirodna carstva su manifestirani aspekti Božji. To što mi vidimo na Zemlji, nije dakle izvorno stvaranje, već samo odsjaj onoga što je Bog stvorio u čistom stvaranju. Zato ne trebamo stvarati sliku o tome i misliti da na Nebu to ima isti oblik.

U Bibliji »Dobra vijest« (Tekst Biblije: Biblija na današnjem njemačkom. Stuttgart 1982. Zajednički prijevod Biblije po nalogu i odgovornosti katoličke i protestantske crkve u zemljama njemačkog govornog područja.) prva zapovijed glasi nešto drugačije: »Ja sam Gospodin, tvoj Bog. Pored Mene za tebe nema drugih Bogova. Ne pravi si nikakvu sliku Božju. Ne pravi si niti kopiju od bilo čega na Nebu, na Zemlji ili u moru.«

Nije dakle slovo istina, nego smisao. Zato je za nas prakršćane značajno shvatiti smisao svakodnevnim ispunjavanjem Zapovijedi i Govora na Gori.

II

Druga zapovijed

Druga zapovijed u luteranskoj Bibliji glasi: »Ne zloupotrebljavaj ime Gospodnje, svoga Boga, jer Bog ne ostavlja nikoga nekažnjenim tko Njegovo ime zloupotrebljava.«

Mi prakršćani vidimo zloupotrebu imena Gospodnjeg već u tome, da ljudi koji poznaju zapovijedi Božje i nauku Kristovu, koji su dali svoj da za njih i unatoč tomu ne pridržavaju ih se; da eventualno čak i drugima ukazuju na zapovijedi, podučavaju ih, a sami postupaju sasvim drugačije.

Zloupotreba nije samo onda kad s Njegovim imenom psujemo, zaklinjemo se ili tome slično, već i onda kad izustimo ime vječno Svetog bez da promislimo, npr.: »O, Ti dragi Bože!« Ili ako upotrebljavamo riječi pozdrava kao »Hvaljen Bog« ili »Bog za pozdrav«, bez da pazimo što kažemo, bez da ih svjesno izgovaramo.

U mnogim razgovorima izgovaramo riječ »Bog« - što mislimo pri tom? Često pri tome ništa ne mislimo, to su samo prazne riječi, fraze. No ipak sve je energija. Iz toga slijedi: Za svaku riječ, koja izlazi iz naših usta, mi smo odgovorni. Tako je učio proročki Duh, Krist; u tom smislu je zapisano i u Bibliji. Mi bismo trebali ispuniti drugu zapovijed tako da pazimo na ono što mislimo kad uzmemo u usta riječ »Bog«.

Često kažemo: »Hvala Bogu da mi se ovo ili ono nije dogodilo!« Mi dakako možemo riječi »Hvala Bogu« izgovoriti, no da li smo stvarno zato Bogu zahvalni? Većinom nije ništa drugo nego uobičajeni način govora, koji mnogi upotrebljavaju, no vrlo rijetko uzimaju tu situaciju kao povod za razmišljanje o samome sebi - o vlastitom mišljenju i životu, o vlastitoj sjetvi i o mogućoj očekujućoj žetvi i o Bogu i Njegovim zapovijedima.

Zaustavimo li se u ovoj situaciji i zapitamo se, kako je došlo do toga, da smo s olakšanjem uzviknuli »Hvala Bogu!«, primijetit ćemo da nam se iz situacije puno toga želi saopćiti. Prepoznamo li sami sebe u previranju naših osjećaja, tada ćemo naučiti zahvaliti se od srca Bogu. Istovremeno se trudimo da tu pogrešku, taj grijeh, koji smo spoznali a zatim i s Kristom očistili, ne ponavljamo. To je aktivna zahvala Bogu, našem Ocu, Kristu, našem Otkupitelju.

Mi prakršćani poznajemo pozdrav mira, i u međuvremenu smo se navikli da o njemu razmišljamo. Izgovorimo li riječ »mir«, i uputimo li je kao pozdrav našem bljižnjem, tada bismo se trebali i danomice truditi da održimo mir s našim bližnjim. No omaložavamo li našeg bližnjeg, zavidimo li mu na ovom ili onom, mrzimo li ga a zatim mu zaželimo mir, tada mi izrugujemo Boga. To je zloupotreba svetog imena.

Ime Božje teško se zloupotrebljava češće nego se općenito misli, jer mnogi obmanjuju sebe i druge u pogledu pravih pobuda da nešto čine ili ne čine. Mi zloupotrebljavamo božansko ime, ako npr. pristupimo jednoj religioznoj zajednici s namjerom da postignemo nešto za sebe osobno, kad si npr. službom u zajednici želimo osigurati visoki životni standard, ugled i bezbrižan život. Slično vrijedi, ako npr. sudjelujemo u crkvenom vijeću zato da nas drugi iz zajednice poštuju i da smo »netko i nešto«. Ako se ispred imena jedne političke partije stavi oznaka »kršćanska« kako bi se time učinilo vjerojatnim da se tu živi po Božjim zapovijedima ili da su ti ljudi Kristovi sljedbenici, tada je to zloupotreba Njegovog imena, ako se ime Gospodnje upotrebljava kao natpis unatoč tomu, da život i težnje ljudi nisu onakvi kako to zahtijevaju Zapovijedi ili Govor na Gori. Na taj se način sugrađani zavaravaju i vode u zabludu.

Tko želi provjeriti da li se riječ »kršćanski« upotrebljava kao izgovor ili kao farsa ili da li se stvarno teži za kršćanskim ciljevima, taj neka promatra plodove - kako nam je preporučio Isus u Svojem Govoru na Gori kao znak raspoznavanja: »Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati.« Kao mjerilo pomažu i Deset zapovijedi. Zastupa li jedna grupa, zajednica ili partija npr. zapovijed: »Ne ubij« - ili se zalaže za to da se drugi ljudi, npr. u ratu, smiju ubijati?

Morali bismo postati svjesni da ljudi, koji podupiru takvu zajednicu ili partiju, time da glasaju za nju ili joj plaćaju članarinu, u jednakoj su mjeri odgovorni i sudjeluju u zloupotrebi imena Božjeg. Svatko mora, za ono što zastupa ili čemu je odan, odgovarati pred Bogom. Kome je poznata nepravda i o tome šuti, postaje sukrivcem.

U drugoj zapovijedi se kaže: »...jer Bog ne će ostaviti nikoga nekažnjenim, koji zloupotrebljava Njegovo ime.« Krist, proročki Duh, učio nas je, da nas ne kažnjava Bog za ono što činimo, nego da sami sebe kažnjavamo zakonom: »Što čovjek sije to će i žeti.« Ne sije zacijelo Bog, već sijemo mi; i što  m i  posijemo, to ćemo  m i  i žeti. Mi ćemo dakle osjetiti posljedice našeg djelovanja i nedjelovanja, jer svatko je sam za sebe odgovoran. Bog ne će uzdići grešnika u Nebo, nego će mu pokazati njegove prestupe, kako bi ih očistio i više ne činio.

Ove povezanosti svakako se ne mogu razabrati u doslovnom tekstu zajedničke protestantsko-katoličke Biblije, jer tamo se kaže: »Ne zloupotrebljavaj ime Gospodnje, Boga svojega, jer Bog će kazniti svakoga koji to čini.«

Kako vidimo, bilo bi dobro prvo ispuniti zapovijedi, umjesto osuđivati i Boga predstaviti kao Boga koji kažnjava. On dopušta da griješimo, jer On nam je dao slobodnu volju. Budući da On to - kao posljedicu slobodne volje - dopušta, On nas zbog toga ne će niti kazniti. Mi kažnjavamo sami sebe.

Mi moramo razumjeti  s m i s a o  riječi, a također i smisao zapovijedi. Biblija se vjerno sadržaju može razumijeti samo onda, ako korak po korak ispunjavamo zapovijedi; inače shvaćamo riječ doslovce i podmećemo Bogu da On kažnjava.

Isus nam je donio Oca ljubavi. To je bilo potrebno, jer u Starom zavjetu stalno odzvanja »Bog koji kažnjava«. Jezično blago tadašnjeg vremena razvilo se iz mnogoboštva. Stoga je Stari zavjet, kojem pripadaju i Deset Zapovijedi, prožet izrekama iz vjerovanja u mnoge bogove koji kažnjavaju, a iz mnogoboštva puno toga je ušlo u vjeru u jednoga Boga.

Morali bismo si svjesno postaviti pitanje: Vjerujemo li u Boga koji kažnjava, dakle u Stari zavjet - ili vjerujemo u Boga ljubavi, kojeg nam je približio Isus, Krist? U Novom zavjetu stoji također: »Što čovjek sije, to će i žeti.« Vjerujemo li u Boga koji kažnjava, tada niječemo ovu zakonitost, sjetvu i žetvu, kroz koju smo na kraju krajeva - samsopoznajom i čišćenjem grijeha - posredno vođeni.

Mi smo kršćani i trebali bismo odlučiti: Ili vjerujemo u Boga koji kažnjava - ili u Boga ljubavi i milosrđa: u Boga, koji miri, koji oprašta, u Boga, koji nam je iz Svoje ljubavi poslao Svog Sina, Isusa, Krista.

III

Treća zapovijed

U »Bibliji u prijevodu Martina Lutera« treća zapovijed glasi: »Sjeti se subote, da je svetkuješ. Šest dana trebaš raditi i vršiti sve svoje poslove. No, sedmog dana je praznik Gospodina, tvojeg Boga. Tad ne trebaš ništa raditi, a niti tvoj sin, tvoja kćer, tvoj sluga ili sluškinja, tvoja stoka, kao niti stranac koji živi u tvom gradu.«

Kako trebamo subotu svetkovati? Kako to radimo mi prakršćani?

Ova zapovijed ne kaže da se jedan dan u tjednu ne treba uopće ništa raditi, nego mi to razumijemo ovako:

Toga dana trebamo se okupiti u zajednici, načiniti zajednički osvrt tjedna, i protekli tjedan zaključiti sa snagom Gospodina. Što je još od griješnog preostalo, dakle što je još neočišćeno, trebamo s našim bližnjim očistiti kako bismo slobodni mogli ići u novi tjedan. Ako je sve uglavnom zaključeno, koliko je to moguće, tada trebamo slaviti i hvaliti Boga, zahvaliti Mu i govoriti o Njemu, koji je beskonačna ljubav, i koji nas je pratio proteklog tjedna.

Tako radimo mi prakršćani svake subote navečer. Mi se okupljamo u molitvi i održavamo zajednički pregled tjedna; zaključujemo protekli tjedan i sjedamo na zajedničku večeru. Mi se zahvaljujemo Bogu, slavimo Ga i hvalimo, a Krista uzimamo ponovno svjesno s nama u sljedeći tjedan, kako bi nam pomagao ispunjavati zapovijedi i Govor na Gori. 

Na »dan sabata« mi prakršćani zajednički odajemo čast našem vječnom Ocu, i njegujemo svjesno više nutrinu nego vanjštinu. Tako je taj dan za nas izvor snage. Mi nećemo naše snage besmisleno rasipati, nego ćemo taj dan iz izvora, koji je Bog, crpiti nadu, snagu, pouzdanje i radost za novi tjedan.

Osim toga, mi prakršćani radujemo se slobodnim trenucima kad možemo uraditi nešto za nas osobno, nešto što nam pričinja radost. Mi izbjegavamo, međutim, stres takozvanog slobodnog vremena, jer posljedice bi odredile naš sljedeći tjedan. Kako bi onda izgledao ponedjeljak, koji treba biti dinamičan radni dan, dan rada? 

Mi prakršćani trudimo se slobodnim danom biti mirniji i razboritiji, još više se povući u nutrinu, crpiti snagu, »napuniti« snage, kako bismo s Kristom, našim Otkupiteljem, puni snage mogli ući u novi tjedan.

U doslovnom tekstu Biblije »Dobra vijest« ova treća zapovijed glasi: »Ne zaboravi dan odmora. To je osobiti dan koji pripada Gospodinu. Šest dana u tjednu imaš vremena raditi svoj posao. Sedmi dan treba biti dan odmora.«

Usporedimo li oba teksta Biblije, ponovno ćemo ustanoviti da je istina u obje knjige opisana drugim riječima. Mi vidimo: ne smijemo se doslovno držati riječi, nego shvatiti smisao, a smisao možemo dokučiti samo ako u svakodnevnom životu težimo ispunjavati Deset zapovijedi i Govor na Gori i sve više i više po njima živimo.

IV

Četvrta zapovijed

U Luterovoj Bibliji četvrta zapovijed glasi:

»Ti trebaš poštovati oca svoga i majku svoju, kako bi dugo živio na zemlji koju će ti tvoj Gospodin, tvoj Bog, dati.« U »jedinstvenom prijevodu« se kaže: »Časti oca svoga i majku svoju, kako bi dugo živio na zemlji koju ti Gospodin, tvoj Bog, daje.«

Krist, Duh koji se objavljuje, uči nas sljedeće: Otac i majka su također naši bližnji. Mi ih trebamo štovati i cijeniti, mi ih trebamo - kao i sve ljude - nositi u srcu. Čast, međutim, pripada samo Bogu, našem Gospodinu. Trebamo dakle razlikovati između »štovati« i »častiti«. Mi dajemo počast Bogu time da Ga ljubimo iznad svega, stavljamo Ga ispred naših ljudskosti i s Njegovom snagom čistimo naše ljudsko, griješno. Našeg bližnjeg mi štujemo tako što mu od srca želimo sve dobro, susrećemo ga s razumijevanjem, ne zavidimo mu ni na čemu, ne podcjenjujemo ga, ostavljamo mu slobodu i prvi mu činimo ono što od njega očekujemo.

Djeca su kao i roditelji djeca Božja. Tako su oni braća i sestre. U djetetu, koje u odrastanju mora naučiti i izgraditi programe za ovaj zemaljski život, živi sazrelo duhovno biće. Roditelji su samo po godinama stariji, prema zakonu Božjem oni su velika braća i sestre svojoj djeci, koja su povjerena njihovom pokroviteljstvu i zaštiti.

Riječi: »kako bi dugo živio u zemlji koju ti je Gospodin, tvoj Bog, dao« znače: Tko se drži Božjih zakona, njegov će život proteći harmonično. U svom životu on neće imati velikih prijeloma, niti kroz tešku bolest niti kroz preranu smrt. On će živjeti i sa svojim bližnjim u miru, i tako će svi, koji se ove i daljnjih zapovijedi drže, moći zajednički mirno živjeti »u zemlji«.

V

Peta zapovijed

U većini Biblija je doslovni prijevod pete zapovijedi jednostavan i jasan: »Ne ubij.« [Radi dosljednog smisla, njemački glagol töten = ubiti, usmrtiti preveden je s ubiti, dok glagol morden = namjerno ili okrutno ubiti, s namjerno ubiti (primjedba prevoditelja)]

Tako je i u »Scofieldovoj Bibliji« (Sveto pismo u njemačkom prijevodu D. Martina Luthera, Izdavač C. I. Scofield, četvrto njemačko izdanje 1982.), u kojoj međutim jedna napomena glasi: »Hebrejski jezik upotrebljava različite riječi za izražavanje pojma ‚ubiti’. Glagol koji se ovdje upotrebljava je jedna naročita riječ koja može značiti samo ubojstvo i ukazuje uvijek na namjerno ubijanje.«

U jedinstvenom prijevodu protestantske i katoličke crkve to je već »službeno«. Tamo se sada kaže: »Ne ubij namjerno.«

To pokreće pitanja. Što je sada ispravno? Je li sada: »Ne ubij« ili »Ne ubij namjerno«? Kako se trebamo mi kao kršćani ponašati?

Gore navedena napomena iz Scofieldove Biblije kaže da ne smijemo ubijati s predumišljajem. U pogledu na životinjski svijet ova zapovijed neubijanja s predumišljajem imala bi smisla, jer kuda god mi ljudi zakoračimo pod našim su nogama mnoge, dijelom sićušne životinje. Mi zgazimo nekoliko životinja, no to ne činimo s predumišljajem. Naslonimo li se na drvo, ubit ćemo pritom također nekoliko malih životinja; mi ih ne vidimo, dakle to ne činimo hotimično. No želimo li ubiti čovjeka, tada ćemo to učiniti s predumišljajem. A to je u općem rječniku ništa drugo nego umorstvo. Dakle ubijanje je, točnije uzevši, isto što i usmrćivanje.

Pogledamo li pobliže u stanje stvari, spoznat ćemo: Ako jedan čovjek ubije drugoga, tada je on prije toga imao određene misli, a misli su snage. Mi doduše ne vidimo misli, no one su energije, realnosti, i djeluju. Na primjer u ratu imamo misli straha: Neprijatelj - tako nazivamo našeg brata - mogao bi nas ubiti. Dakle, ubijmo ga mi prvi. Ako je netko vojnik on mora razmišljati o tome da će ubijati; jer vojnik uči i vježba ubijanje kako bi ga zatim činio.

Zagovara li neka institucija rat, kao npr. katolička institucija ili protestantska institucija, tada nije ni čudno da joj jedna napomena u knjizi, kao ova u Scofieldovoj Bibliji, dolazi kao naručena.

Ubijanje ili namjerno ubijanje - svatko zna: Tko ide u rat, taj će pod okolnostima ubiti svog brata. Budući da nam je Isus iz Nazareta navijestio da smo svi braća i sestre, djeca  j e d n o g  Oca, to je jednostavno bratoubojstvo - bilo to usmrćivanje ili ubijanje.

Pitanje za Vas, dragi čitatelju: Postoji li za Vas razlika da li ste ubijeni ili namjerno ubijeni? Vjerojatno ne, jer mrtav je mrtav.

Ako smo istinski kršćani moramo si postaviti pitanje: Što bi Isus na ovo rekao? On je rekao Petru kada je ovaj odsjekao uho jednom vojniku: »Stavi svoj mač u korice«, i Isus je izliječio uho. Zašto? »Ne činite nikome nasilje ili nepravdu«.

Isus je po smislu rekao: »Tko se mača laća, od mača će i poginuti.« Prema tome vrijedi: Tko uzme pištolj i ubije svog brata, bit će isto tako ubijen hicem iz pištolja - osim ako teži za milošću Božjom, dopusti da njegova savjest govori i očisti svoju krivicu od sveg srca. Kažemo li međutim otpočetka: »Ubit ću danas svog brata koji je moj neprijatelj - pa sutra to mogu očistiti«, tada nam to neće pomoći.

Nasilje izaziva uvijek ponovno nasilje. Mi spoznajemo besmislenost ratova. Tamo se kaže: Vojnici se šalju u rat da bi bio mir. - No može li se oružjem, puškama i ubijanjem naših bližnjih uspostaviti mir?

Mi znamo da se sve griješno što izlazi iz nas, ponovno vraća na nas. Strah našeg bližnjeg koji osjeća metak u srcu i osjeća da mora umrijeti, njegova bol, mnoge njegove misli, njegova mržnja, njegova želja za osvetom - sve to su energije koje se ne gube. One negdje padaju; dijelom u onoga koji umire, jer on je također bio vojnik. On uzima taj dio negativnih energija kao opterećenje u carstva duša, a najčešće i u sljedeći zemaljski život. Čuvstva i misli umirućeg padaju i na počinitelja. Počinitelj je hotimično ubio, jer on je prije znao da će kao vojnik ubijati.

Što u ovom životu nije izmireno vodi nas u daljnjim zemaljskim životima u slične situacije. Mi ćemo se npr. roditi u zemlji u kojoj vlada rat. Preko kotača ponovnog rađanja dolaze počinitelj i žrtva uvijek nanovo zajedno. Uvijek nanovo oni su počinitelj i žrtva, neprijatelji - dok si jednom ne pruže ruke i sklope mir među sobom. Krivica, koja ih oboje međusobno veže, gotovo međusobno prikiva lancima, očistit će se i razriješiti jedino uzajamnom molbom za oproštenje i opraštanjem.

Kotač ponovnog utjelovljenja, činjenica reinkarnacije, u mnogim događajima našeg današnjeg vremena postaje jasno vidljiva. Sve je energija, a energija se ne gubi. U ratovima npr. aktivira se ogroman val nagomilanih negativnih energija, neočišćeni potencijal grijeha mnogih ljudi, koji se - možda stoljećima - skupljao i izgrađivao.

U Bibliji piše: »Što čovjek sije, to će i žeti«. Sijemo li dakle smrt, tako što našeg bližnjeg s predumišljajem ubijemo, tada ćemo i mi na ovaj način požnjeti smrt, ukoliko svoje uzroke pravovremeno ne prepoznamo, ne očistimo ih pomoću milosti Božje i više ne ponavljamo. Tako nas je Isus učio.

Kotač ponovnog rađanja okreće se i dovodi u tijelo uvijek one duše, koje su na sebe natovarile krivicu i nisu je razriješile. Pratimo li unazad najrazličitije ratove u ovom svijetu, spoznajemo da se slični ratovi uvijek nanovo rasplamsavaju u istim ili susjednim zemljama. Zašto? Jer uzroci nisu očišćeni; oni djeluju.

Bog je preko Mojsija dao zapovijed: »Ne ubij.« Zašto je dakle ovo mjesto u Bibliji u novije vrijeme krivotvoreno riječima »Ne ubij namjerno«? Pogledajmo iza toga. Sljedeće objašnjenje je vjerojatno:

Obje crkve, koje su to krivotvorenje izvršile, zagovaraju rat. Preinačenjem pete zapovijedi sada imaju za to biblijsko opravdanje, jer po njihovom uvjerenju umorstvo jednog čovjeka u ratu je »samo« ubijanje a ne namjerno ubijanje. Budući je sad ubijanje odnedavno dopušteno, smjelo bi se prema tome bez razmišljanja ratovati i u ratu ljude ubijati.

Pogledajmo dublje u povezanosti i prepoznat ćemo i ovdje kotač ponovnog utjelovljenja, reinkarnaciju. U proteklim epohama katolička crkva je dopuštala krenuti u »sveti« rat, da se inovjernike ili prisilno pokrsti ili ubije. To se dogodilo npr. Židovima u dolini Rajne i kršćanskim Mađarima i Sarecenima od franačke vojske u prvom križarskom ratu. To se dogodilo također i u vrijeme otkrivanja Južne Amerike stotinama tisuća Indijanaca. To se dogodilo i u 20. stoljeću kada su balkanske države trebale biti naseljene samo »kršćanima«. Ubijalo se i pljačkalo - i to tobože u ime Kristovo.

U dušama tadašnjih počinitelja, ukoliko se nisu preobratili, i dalje postoji ovaj masivni negativni potencijal. Dakle, mnogi današnji crkveni poglavari, koji su pod okolnostima bili utjelovljeni u tadašnje vrijeme i sudjelovali u takozvanom svetom ratu, imaju to još u svojoj duši. Budući je to još u duši, možda se riječ »ubijanje« pokreće u ponekom od takozvanih crkvenih kneževa. Dolaze mu misli i čuvstva. No umjesto da prepozna svoje misli i čuvstva i da ih s Kristom očisti, on predlaže da u ratu bude dozvoljeno ubijanje, jer je i u »svetom« ratu bilo dozvoljeno.

Namjerno ubijanje, dakle takozvano svjesno ubijanje, klanje, već je tada spadalo pod zapovijed »Ne ubij«. Što se uistinu dogodilo? Kako su bili inovjernici ubijeni?

Kako je bilo Germanima?: Ili pokršteni - ili odrubljena glava! A kako je bilo Indijancima?: Ili »s nama, kršćanima« - ili u »pakao«! A kako je bilo hereticima?: Ili u crkvu - ili u smrt! Izrugivani, osakaćeni, poklani, spaljeni na stotine tisuća, na milione - od koga?

Kotač reinkarnacije se okreće. Iste duše dolaze ponovno u druga ljudska tijela. Kamo? Tamo kamo ih odvlači njihovo opterećenje duše.

Postavimo si još jednom pitanje: Da li je to sada bilo usmrćivanje ili ubijanje? I: što bismo radije bili: ubijeni ili namjerno ubijeni?

Oboje znači: mrtvi. Život je svjesno oduzet.

Peta zapovijed vrijedi i za naš odnos prema životinjama. Obje institucije, katolička i protestantska, zagovaraju pokuse na životinjama.

I životinje osjećaju! Životinje urlaju u klaonicama jer osjećaju da će im za nekoliko minuta oduzeti život. One osjećaju da ne smiju preminuti prema prirodnim zakonima, nego da će im hitac okončati život.

Pođimo dalje. Pitajmo: Zašto je toliko mnogo životinja tužno? Jer su svjesno patile ili zato što osjećaju da će neizrecivo patiti, možda kroz pokuse. Iskustva, bol i patnje stoljećima i tisućljećima, nose djelomične duše mnogih životinja. To čini mnoge životinje tužnima, druge agresivnima. Tko je kriv?

Da ih se na milijune i milijarde okrutno ubija, dakle svjesno masovno kolje i koristi za pokuse - što je to? »To je samo životinja«, kaže čovjek, no i životinja osjeća. Životinja koju tuku osjeća; ona plače, ona žali. Vičemo li na životinju - kako li se trzne i pobjegne od nas! Mi vidimo - ona osjeća, ona čuvstvuje. Ona čuvstvuje mnogo finije nego čovjek, i ona zna kada dolazi u klaonicu; ona zna kada je koriste za pokuse.

Možda bi se moglo iz riječi »Ne ubij namjerno« izvesti čak opravdanje za borbe s bikovima, za borbe pijetlova - za sve one prilike gdje ljudi zbog užitka u borbi, u uništenju »neprijatelja« ili iz zabave dopuštaju ubijanje? Ta to nije »namjerno ubijanje«.

Čovjek je okrutan. Zašto se dakle smije ubiti, ali ne i namjerno ubiti? O ovome ‚zašto’ trebali bismo mi kršćani razmisliti.

VI

Šesta zapovijed

Šesta zapovijed glasi oduvijek: »Ne čini preljuba«. U jednoj novijoj Bibliji, »Dobra vijest«, umjesto toga stoji: »Ne uništi brak«. Da li činimo preljub ili uništimo brak - u čemu je razlika?

Uništiti brak znači da se mi, muškarac ili žena, umiješamo u brak našeg bližnjeg time da podstrekavamo ženu protiv muža ili muža protiv žene.

»Ne čini preljuba« znači nasuprot: Ako sam, npr. kao supruga ili suprug, sklopio savez pred Bogom s mojim partnerom, tada sam mu vjeran u mislima, riječima i postupcima. Preljub postoji već onda kada sam u mislima nevjeran, kad si predstavim drugog partnera ili kad si predstavim da s njim njegujem tjelesni kontakt.

No sve to počinje s malim signalima - riječima, pogledima i gestama - koji aktiviraju misli i predstave. Kakve su vrste energije koje teku npr. kod flerta - svejedno kojeg stupnja. Jesu li božanske? Da li s flertom težimo cilju da našem partneru i našem ‚da’ partneru budemo vjerni?

U ovom smislu Isus je rekao u Govoru na Gori: »Ne čini preljuba. Ali Ja vam kažem: Tko jednu ženu samo požudno pogleda, taj je već s njom učinio preljub u svom srcu.«

Također i u mislima mogu dakle učiniti preljub. Shvaćamo: »preljub« i »uništiti brak« nije isto. Biblije izjavljuju dakle različito.

Što je Bog rekao Izraelcima preko Mojsija? Da li je govorio: »Ne čini preljuba«? Ili je govorio: »Ne uništi brak«? Kome više vjerujemo? Bogu preko Mojsija ili korektorima Biblije?

Pitajmo ponovno o dubljim razlozima. Ako se jedna formulacija toliko mnogo promijeni, mora da je nešto uzrok tome. Da li su korektori eventualno bili mišljenja da »nevjerničko ponašanje« - npr. jedna bračna nevjera - ne mora bezuvjetno uništiti brak? Iz toga bi slijedilo da je takvo ponašanje dozvoljeno, dok ne uništi brak.

Zašto su korektori htjeli jamačno dopustiti nevjerničko ponašanje?

Razjasnimo si: Kada žena ili muškarac znaju za nevjerno ponašanje partnera, što osjećaju? Što misle? Što čuvstvuju? Oni osjećaju eventualno neizrecivu bol, razočaranje, uvredu. Iz toga eventualno nastaju neprijateljstvo, mržnja, sukob i svađa s partnerom. Ovim ponašanjem oslobađaju se misli i riječi. Mi znamo da se energija ne gubi - kamo odlazi dakle ova energija? Ona pada dijelom na onog koji misli i dijelom na uzročnika.

Mi prakršćani vjerujemo u riječi Božje preko Mojsija: »Ne čini preljuba.» I mi vjerujemo u riječi Krista Božjeg u Isusu koji je rekao: »Čuli ste da je bilo rečeno ‚Ne čini preljuba.’ No Ja vam kažem, tko jednu ženu samo požudno pogleda on je već s njom učinio preljub u svome srcu.«

Nijedan čovjek nije savršen, zbog toga se tako nešto jednom može dogoditi. Čovjek je možda donio sa sobom nekadašnji preljub kao opterećenje duše u ovaj zemaljski život. Sada on treba ovu krivicu prepoznati u svojim čuvstvima, osjećajima i mislima te je očistiti, no umjesto da je očisti on ponovo čini preljub. Dogodi li se to, onda je odlučujuće kako se on ponaša u toj situaciji. Prepozna li što je prouzročio sa svojim ponašanjem, pokaje li se od srca, očisti s Kristom i to više ne ponavlja - tada mu je od Boga oprošteno. Oprosti li mu i partner, tada je ovaj grijeh izbrisan. Ako mu partner međutim ne oprosti, tada ova krivica i dalje čeka na oproštenje.

Preljub - kako je s onima koji ne žive u braku? Kako je npr. s celibatom? Da li je Bog želio bezbračnost ili je preformuliranje ove šeste zapovijedi između ostaloga eventualno i ustupak na temelju nekoliko svećeničkih posrtaja? Tko je uveo celibat?

Isus, Krist, nije govorio o celibatu. Ne možemo reći: Isus nije bio oženjen, zbog toga ne smiju biti ni takozvani nasljednici. To bi bilo krivo. Isus je došao kao sin Božji da donese Otkupljenje. A Isus, sin Božji, nikada nije rekao da je brak grijeh. On je govorio  z a  brak, ali ne i za brakolomstvo. Zbog toga celibat ne može potjecati od Isusa.

Može li čovjek održavati celibat ako je u svojoj duši donio želju za brakom, za tjelesnošću? Mi prakršćani znamo za reinkarnaciju i znamo da ono što u prošlim inkarnacijama nije bilo očišćeno ponovno donosimo u ovu inkarnaciju. Tako je možda u jednom svećeniku želja za zajedničkim životom s partnericom živa. Ako u čovjeku dakle postoje opterećenja duše iz jednog braka u predinkarnacijama, on će ponovno isto ili slično postupati ukoliko ne želi ovaj griješni potencijal okajati i očistiti sa snagom Gospodina. Ovo vrijedi za sve ljude, a također i za svećenike. Zbog toga i svećenici u tom pogledu puno griješe. 

 Mi ne postajemo slobodni mučenjem samog sebe i potiskivanjem nego jedino spoznavanjem i postepenim prorađivanjem ljudskih, griješnih programa. Nijedan čovjek nije savršen. Istinski kršćanin bori se svakog dana za savršenstvo.

Kakvi smo mi prakršćani u braku?

Mi prakršćani u braku smo vjerni čovjeku kojem smo izgovorili ‚da’. Mi se u našem svakodnevnom životu trudimo živjeti prema Deset zapovijedi i Govoru na Gori. Zbog toga ne odgađamo nesuglasice, nastale u partnerstvu ili braku, dok ne nastane međusobno razočaranje nego ih čistimo svakodnevno.

Jedan prakršćanin opisuje kako on čisti kad mu dođu čuvstva i misli koji su upravljeni protiv njegove partnerice. On kaže: »Ja poznajem zakon odgovaranja i točno znam: To što me na njoj ljuti, što na njoj kritiziram, to mora biti i u meni - bar u jednom određenom dijelu. Prije nego dakle kritiziram trun mog bližnjeg trudim se odstraniti vlastito brvno, time da se pitam što od tog griješnog leži u meni. Znam: Ja mogu samo sebe promijeniti. A kad želim promijeniti bližnjeg, moram se zapitati da li se  j a  ne želim promijeniti.«

Nijedan čovjek nije savršen, pa tako niti prakršćanin koji se svakodnevno trudi živjeti po Deset zapovijedi i Govoru na Gori. Pitamo brata: »Što činiš kad se u tebi odjednom pojavi želja da se približiš drugoj ženi? Što činiš ako ti se odjednom druga žena dopadne i osjećaš da za nju gajiš čuvstva?«

Brat odgovara: »Ja znam da za sve postoji uzrok. Dakle, ja se pitam što je u meni uzrok. Moja čuvstva, osjećaji, misli i eventualno slike to mi govore. To može biti opterećenje, krivica iz ovog ili iz jednog od prethodnih zemaljskih života. Ako to zaista želim saznati i promijeniti, tada ću to i prepoznati. Meni će postati jasno protiv koga i na koji način sam suprotno postupio. Tada se mogu pokajati, moliti za oproštenje, oprostiti i nadoknaditi ono što je još moguće. Tada ću si čvrsto poduzeti da ću u tom pogledu ubuduće drugačije, dakle zakonito, misliti i postupati. Ovo je sada općenito rečeno, ali uzrok može biti različit, već prema tome što sam u prošlosti krivo napravio.

Može se dogoditi da neharmonični ritam tijela ponovno oživi griješne programe. Jer ako sam uravnotežen i u harmoniji, ne dolazi tako lako do prodorne želje za muškom, odn. ženskom energijom. Ta želja mora imati određene uzroke. Ja se tada pitam što se izgradilo u mojem svijetu čuvstava, osjećaja i misli i zašto. U meni postoji možda nezadovoljstvo, razočaranje, možda i neispunjene želje ili slično. To su misli i slike u kojima se prepoznajem, koje onda mogu očistiti. Ja ih ne moram iživjeti, one mi dolaze pred oči kroz dnevnu energiju da ih s Kristovom pomoći dovedem u red.«

Daljnja pitanja bratu: »Kako dovodiš želje u red? Kako čistiš ono što te pokreće i tjera? Prisiljavaš li se više ne misliti na to ili kažeš sebi: Ako se povedem za ovim željama činim samo preljub, zbog toga ću to rađe pustiti. Ili činiš što drugo?«

Brat: »Kad se pojave misli nezakonitih želja koje navaljuju, zavisi o tome kako reagiram na to, kako postupam s tim. Dopustim li slobodan tok svojim mislima i dopustim li da se na jednoj predodžbi želje koja dođe izgrađuju druge, tada pojačavam tu želju. No ja želim dokučiti svoje misli i želje i pogledati u njih kako bih se prepoznao i prevladao ih s Kristom. Zbog toga kažem ‚stop!’ mislima želja, ali ih ne potiskujem. Moram pronaći korijen, u ovom slučaju korijen mog nezadovoljstva. Možda nezadovoljstvo leži u razočaranju na radnom mjestu ili u tome da si neke - eventualno male, bezazlene, zakonite - želje ne ispunjavam; ili odgađam već neko vrijeme jedan razjašnjavajući razgovor koji mi predstoji; ili izbjegavam neku odluku. Postoji puno mogućnosti. Pronađem li korijen i dovedem s Kristom u red ono što mi predstoji, tada je uzrok mojih misli želja očišćen. Tada ću se osloboditi i želje za drugom ženom.«

Mnogo razočaranja u braku i partnerstvu prouzrokuje se time da mi ljudi živimo preblizu jedni drugima, dakle imamo premalo slobodnog prostora.

Mi prakršćani iskusili smo: Ako je za nas vjernost zapovijed u Kristu, tada postoji mnogo mogućnosti za zajedništvo u braku i partnerstvu. Tada pokušavamo stvoriti mogućnosti kako bismo se oboje mogli podjednako razvijati u ličnoj slobodi. Na primjer, svatko bi trebao imati svoju sobu gdje se može povući; sobu koju on namješta kako želi i u kojoj može živjeti  o n a k o  kako bi rado želio. Uvjet je u svakom slučaju vjernost prema partneru. Vjernost možemo održati samo onda ako smo vjerni Kristu, tako što se svakodnevno trudimo ispunjavati Deset zapovijedi i Govor na Gori.

Ključ za miroljubivo zajedništvo leži u usmjerenju na isti cilj. Ako nam je cilj isti mi nećemo ograničavati našeg bližnjeg ili ga navezati na sebe, nego ćemo mu dopustiti slobodu i time postati sami slobodni.

Bog nas je stvorio kao samostalna bića, a ne da živimo ovisni jedan o drugome. Zbog toga mi prakršćani ostvarujemo jednakost također i u tome da se muškarac trudi raditi poslove žene, i da se žena isto tako trudi da ne bude ovisna o muškarcu nego da postane samostalna. To stvara neovisnost i zadovoljstvo kod oboje. Svaki čovjek treba razviti talente i sposobnosti koje su mu dane od Boga. Svatko treba biti prisutan za drugoga, a ne jedan protiv drugoga.

Kaže se: »kako u nebu, tako i na zemlji«. Bog  ž e l i  brak - no ne i ograničavanje. Ne preljub, nego zajedništvo.

Ni mi prakršćani nismo savršeni. Također i kod prakršćana ima svađe u ponekom braku. Međutim, partneri se uvijek trude svađu izgladiti pitajući se: Što je moj udio? To znači: Pogledaj najprije brvno u svom oku prije nego što počneš piliti trun u oku svog bližnjeg.

Mi težimo dakle razriješiti disharmonije, aktivnim zajedničkim prevladavanjem poteškoća pronaći rješenja na kojima se može izgrađivati dalje zajedništvo.

Mi smo doživjeli da partneri, koji se u svom partnerstvu i braku stalno ne slažu, mogu ponovno doći do opuštene i pozitivne veze, ako svaki od njih uredi svoje carstvo unutar kuće ili stana. Partneri se dakle ne moraju rastaviti.

Ako je moguće unutar kuće za svakoga stvoriti ovo malo carstvo, tada se pojedinac može povući kada ima potrebu. Tada može živjeti svoje lično. Nema više stalnih, međusobnih razmirica, razumijevanje i dobrohotnost izgrađuju se ponovno; svatko u miru prorađuje svoje točke, jedan se s drugim izmiri. Tako u puno slučajeva nastupa mir. Uvjet za takav razvoj je ustrajna međusobna vjernost i spremnost za pomirenje.

U našim brakovima i partnerstvima pokušavamo živjeti tako da se zajednički usmjerimo na Krista, da se Njemu posvetimo. Time se stvara temelj za brak, kojeg se isplati održati, kojeg čak ne bismo željeli raskinuti. Zajedničko usmjerenje na Krista daje nam snagu za pravo, duboko partnerstvo. Samo tako je moguće zajednički u Njegovo ime izgraditi porodicu, podizati djecu koja osjećaju zaštićenost u Kristu, koja primjećuju da u životu postoji više od sebičnosti i materijalizma.

Vlada li između partnera harmonija, to se odražava pozitivno i na djecu. Porodična sredina korisna je za razvoj svakog člana porodice - pa i za kućnu životinju. Mirna atmosfera kod kuće zrači u druga životna područja i na širu okolinu. Svjetlo djeluje upravo privlačno jer je svijetlo i toplo. Gdje se održavaju Božje zapovijedi, tamo je zaštićenost u Bogu i međusobno povjerenje, tamo je sloboda. 

No ako jedan partner ne želi ispunjavati ove prakršćanske zakonitosti, ako ima druge interese, tada prakršćani ostaju unatoč tomu dosljedni svojim principima. Oni partnera neće pustiti iz srca nego su mu vjerni, svejedno što on čini - niti onda ako on napusti partnericu ili ona napusti partnera, i on se okrene drugoj ženi ili ona drugom muškarcu. Jer zapovijed: »Ne čini preljuba« kaže: Ja sam se mojem partneru zavjetovao na vjernost, dakle ja ću ga pustiti ako se okrene od mene. Ja međutim, neću prekršiti ovaj zavjet vjernosti.

Ako partner ili partnerica želi ući u drugi brak i želi se rastaviti od žene, muža, tada će prakršćanka ili prakršćanin dati svoj pristanak. Napuštenom prakršćaninu ili prakršćanki je tada ostavljeno na volju da priđe drugoj ženi ili muškarcu, jer napušteni nije počinio preljub. Svakako, i on će morati ispitati svoja čuvstva, misli i želje.

U Govoru na Gori imamo upute pomoću kojih možemo spoznati zašto smo napravili greške i kako ih možemo ponovno očistiti.

Svejedno koje grijehe moramo prepoznati na sebi - postoji obrat. Jer Bog ljubi svu svoju djecu. On ne isključuje nijedno iz Svog srca. Zbog toga ne postoji vječno prokletstvo već obrat milošću Božjom. To znači: ako pogriješimo ne trebamo ostati ležati i ustrajati u tim mislima, tim grijesima - trebamo skupiti hrabrost da dohvatimo ruku Vječnoga i ustanemo; i trebamo u sebi griješno očistiti s Kristovom pomoći i više to ne činiti. To je put u slobodu. To je put do našeg bližnjeg i s našim bližnjim. To je za nas prakršćanski život.

VII

Sedma zapovijed

Sedma zapovijed glasi: »Ne kradi.« Tako stoji u većini Biblija. U Bibliji »Dobra vijest« stoji: »Ne otimaj nikome njegovu slobodu i njegovu imovinu.«

Mi opet spoznajemo da Bibliju ne smijemo uzeti doslovno nego prema smislu. Naučimo li razumjeti smisao, tada također znamo koja mjesta u Bibliji odgovaraju vječnoj istini a koja ne. Riječ Biblije moći ćemo razumjeti po smislu samo ako se sami usmjerimo na Boga time što, korak po korak, ispunjavamo Deset zapovijedi i Govor na Gori. Sve drugo je mišljenje. I ono ostaje mišljenje a nije istina, tako dugo dok mi sami ne težimo istini. Drugim riječima: Što mi iz jedne izjave čujemo ili pročitamo, što mi mislimo ili govorimo, tek je onda istina ako je ispunjeno našim ostvarenjem Božjih zapovijedi.

Koji smisao leži dakle u sedmoj zapovijedi »Ne kradi«?

Krasti znači da mi našem bližnjem nešto uzimamo, nešto mu otimamo. Mi krademo tu i tamo novac našeg bližnjeg, krademo njegovu imovinu. No, mi našem bližnjem krademo također i vrijeme, npr. time što vodimo s njim nebitne razgovore. Mi zadiremo isto tako u njegovo područje života ako ga ometamo da ide svojim putem, time što mu namećemo naše mišljenje i od njega očekujemo da vjeruje u to što mu mi kao mišljenje prezentiramo.

Jedan oblik krađe sastoji se također u tom da bližnjem oduzimamo energiju, time što se s njim - pa bilo to i u mislima - tako dugo bavimo dok ne obrati na nas pažnju i učini ono što mi sami ne želimo činiti. Ukoliko naš bližnji zbog našeg utjecaja ne može ići svojim putem, ukoliko ne može ispuniti svoje zamisli i svoje želje - makar one bile i protuzakonite - tada smo ga navezali na sebe kako bismo od njega uzimali energiju. On treba tada činiti ono što mi hoćemo. U Svom velikom djelu objave »Ovo je Moja riječ, Α i Ω. Evanđelje Isusovo. Kristova objava, koju su u međuvremenu upoznali istinski kršćani u cijelom svijetu« (Zagreb 1994, str. 297.), Krist nas o tome poučava:

»Tko dopusti da ga njegov bližnji vodi na uzici, tko dakle čini ono što drugi kažu iako shvaća da to nije njegov put, kroz njega će živjeti drugi, a on sam živjet će mimo svog pravog zemaljskog života. On ne koristi dane, njega koriste oni kojima je poslušan i zbog toga neće upoznati svoj put kao čovjek na ovoj Zemlji.

Tko navezuje svoje bližnje tako što im nameće svoju volju, može se usporediti s vampirom koji siše energiju svojih bližnjih. On ne poznaje samoga sebe, a istovremeno se navezuje na svoje žrtve - i obratno, žrtva koja dopušta da bude sisana također se navezuje na njega. U jednom od sljedećih života, bilo u zemaljskom ruhu ili kao duše u onostranim područjima, njih dvoje će opet biti dovedeni zajedno - i to će se ponavljati tako često i tako dugo dok jedan drugome ne oproste.«

Zašto je zapravo svaka misao odlučujuća? Zašto ja mogu svom bližnjem preko misli krasti energiju, njegovu duševnu i tjelesnu energiju? Pa moj bližnji ne poznaje moje misli?

Mi smo najčešće još premalo svjesni da su misli snage i da možemo postati krivi već samim mislima prema našem bližnjem. Mi možemo preko misli krasti bližnjem duhovnu i tjelesnu energiju time što mu odašiljemo određene griješne misli, npr. želje. Leži li u duši našeg bližnjeg, možda prikriveno, slično griješno kao u našim mislima, tada u njemu taj potencijal počinje vibrirati, postaje dakle aktivan. On se podiže u njegov svijet čuvstava i misli. Mi smo našim odašiljanjem u mislima potaknuli u njemu ovu reakciju, inficirali smo ga s našim mišljenjem, htijenjem i željama.

Iz toga izrasta daljnje, jer si naš bližnji, koji je postao žrtva naših misli, ispunjuje eventualno jednu protuzakonitu želju, jer smo mu mi tako dugo slali naše misli, dok se kod njega nije probudila odgovarajuća protuzakonitost i postala živom, iza čega on postupa griješno. Što se dogodilo? Mi smo izvršili utjecaj na njegovu duševnu i tjelesnu energiju, čime su tijelo i duša postali slabiji, jer je protuzakonito prerano izbilo. Ne izađe li naš bližnji na kraj s ovim željama i grijesima, koji su za njega opet opterećenje, tada smo i mi sudionici.

Uz to jedan primjer: Muškarac ugleda jednu ženu. U njemu se uzdiže osjećaj da ovu ženu pobliže upozna, da stupi s njom u kontakt. Žena ne misli na njega. On međutim neprekidno misli na nju. Posljedica toga može biti: Ona postaje pažljiva prema njemu, zaokupljena je s njim. Eventualno u njoj nastaju čak iste želje koje su i u njemu budne - prema njoj. Tako je on svojom inicijativom pokrenuo u njoj ovaj vrtlog misli, koji vodi možda čak i do požude.

Izbije li kod ove žene požuda, jer u njoj leži u osnovi slično, ali se ona ne usmjeri na pošiljaoca nego na drugog muškarca, koji opet odašilje prema ženi - tada je muškarac koji je probudio odaslani potencijal sudionik u tako izazvanim grijesima žene, a isto tako i u grijesima drugog muškarca kome je ona odašiljala, u kojemu je bilo prema prilikama potaknuto isto ili slično. Misli su dakle išle od pošiljaoca, muškarca, prema ženi; u ženi je bilo nešto potaknuto; od žene su misli išle k drugom muškarcu, u kojem se također nešto aktiviralo. Možda taj drugi muškarac misli opet na neku drugu ženu ili zbog napetosti postaje protuzakonito aktivan, eventualno čak nasilan. Tko je sada kriv za griješno djelo tog muškarca?

Vidimo, tako može nastati lanac krivnje, u kojem je svaki pojedinac koji sudjeluje u njemu sada povezan svojim udjelom.

U jednom takvom kompleksu krivice može biti utkano mnogo patnje. Jedan od sudionika postat će možda nevjeran svom partneru, drugi ne može više pod okolnostima postići svoj životni cilj, treći pada u samosažaljenje i depresiju i još puno toga.

Polazna točka cijele ove nedaće bio bi u našem primjeru muškarac koji je odašiljao. Tko snosi veću krivicu? On ili bližnji koji su od njega bili potaknuti? Veću krivicu snosi on, jer on je pokrao svog bližnjeg. On je ženi kojoj je odašiljao prouzročio energetsku slabost, tako da su se kod nje ti uzroci prerano probudili.

Makar su uzroci u duši bližnjega, mi ih ipak nemamo pravo aktivirati našim mislima i željama. Zbog toga su misli jako opasne i mi možemo i svojim mišljenjem okrasti našeg bližnjeg.

Ako nismo svjesni ovih ovisnosti, ako ništa ne znamo o misaonom odašiljačkom potencijalu koji u bližnjemu može puno toga prouzročiti, tada smo uvjereni da se nismo ogriješili o sedmu zapovijed »Ne kradi«. Mi nikada nismo ukrali novac, nismo uzeli ni našem bližnjem njegovu imovinu; dakle mislimo da smo bezgrešni u odnosu na sedmu zapovijed.

Postavimo si dakle pitanje: Jesmo li i u našim mislima bezgrešni? Možemo se potruditi i za dublju samospoznaju pitanjem: Kome smo oduzeli energiju našim misaonim odašiljanjem? Na koga smo utjecali našim željama i htijenjem, našim odašiljanjem, na koga smo dakle djelovali da bismo time za sebe nešto postigli?

Misli se da su naše namjere - kako prema sebi tako i prema našim bližnjim - jasnije vidljive i prepoznatljive u našim riječima i djelima nego u našim čuvstvima, osjećajima i mislima. No, i ovdje je potreban oprez, jer privid često vara.

Istražimo li istinske pobude našeg govora i postupanja, tada ćemo možda otkriti da smo postupili podmuklo i tako okrali našeg bližnjeg. Eventualno smo primjerice, našem bližnjem namjerno nešto poklonili kako bismo dobili još veći poklon. Ili smo mu laskali, umiljavali mu se kako bi se složio s nama - da čini ono što želimo u svojim mislima. Laskavci, ljudi bez vlastitog suda i licemjeri htjeli bi uvijek nešto za sebe i okradaju svoje bližnje.

Pogledajmo u svijet. U njemu postoji borba za energiju - npr. novac - bližnjega. Pravedni kružni tok življenja počiva na principu »davanja i primanja«. Ako je ovaj kružni tok uravnotežen, tada primamo onoliko koliko smo prije nesebično dali. Na tome počiva uzajamnost i zajedništvo istinskog kršćanskog života u zajednici - iz toga izrasta blagostanje za sve, opće dobro.

Princip »davanja i primanja« u privrednom životu ne zloupotrebljava se samo tu i tamo. Samo jedan primjer: Postave li se cijene previsoko, to je krađa bližnjeg. Kud god se pogleda - postoji nejednakost. Općenito se više uzima nego daje. Zbog toga će svijet jednog dana izgubiti ravnotežu.

U prirodi je slično. Majka Zemlja se iskorištava. Tisućama godina uzimali smo njene snage - vraćali smo joj skoro ništa drugo nego otrov. Zbog toga je naša hrana djelomično zatrovana i zbog toga ćemo i mi biti postepeno zatrovani. Pokazuju se plodovi, djelovanja onog što smo mi prouzročili. Tako djeluje zakon sjetve i žetve.

Mnoge bolesti - otkuda one dolaze? One ne dolaze samo iz nečiste hrane, iz loše, pokvarene vode, nego iz naše sjetve koja se sastoji od nebrojenih negativnih, to znači protuzakonitih i egoističnih čuvstava, osjećaja, misli, riječi i djela. Voda i loša hrana samo su produkt koji uzimamo i koji onda tijelo, već oslabljeno zakonom sjetve i žetve, potiče na bolest tako da mi tada obolijevamo.

Očito je da su upravo takozvani kršćani u zapadnom, visokociviliziranom i tehniziranom, kapitalističkom, uspješnom svijetu pogazili sedmu zapovijed. Ove razorne posljedice osjećamo sada svi.

Također i ovdje ponovno doživljavamo lanac uzroka. Tko primjerice proizvodi otrov, suodgovoran je za štete i nevolju u prirodnim carstvima i pritom sukrivac, da ljudi obolijevaju od otrova i da zbog bolesti, koja je možda prerano izbila, šalju odgovarajuće negativne misli. Ovaj negativni misaoni i emisioni potencijal potiče opet druge ljude u negativne misli i postupke. Tako se lanac uzroka uvijek iznova nastavlja. Proizvođač otrova je glavni krivac ovog lanca uzroka, no svatko tko u njemu sudjeluje svojim postupanjem ili nepostupanjem - također i ravnodušnošću prema očigledno lošem stanju - snosi krivicu.

»Ne kradi« - slušamo li samo riječi shvatit ćemo malo od onoga što je u njima. Da bismo svaki dan sve više shvatili smisao koji jedino oživljava, mi prakršćani postavili smo si zadaću da korak po korak ispunjavamo Deset zapovijedi i Govor na Gori. Mi težimo istini da bismo istinu sve više i više živjeli i donijeli u svijet istinitost, pravednost prema našem bližnjem i prema prirodi. Tada spoznajemo i istinu u Bibliji.

VIII

Osma zapovijed

Osma zapovijed u većini biblija glasi: »Ne svjedoči lažno protiv svojih bližnjih« ili »protiv svog bližnjeg«. Opet je Biblija »Dobra vijest« iznimka. Ona reducira izreku na samo jedan aspekt. U njoj se može pročitati: »Ne reci ništa neistinito protiv svojih bližnjih.«

Protiv osme zapovijedi griješimo dakle, kad govorimo neistinu o svom bližnjem. No lažno svjedočiti znači također kad svome bližnjem laskamo, kad mu se ulagujemo, hvalimo ga, odobravamo mu, i to pružamo s puno riječi, s puno kićenih riječi, da bismo eventualno postigli nešto za sebe osobno. Naše misli, naše htijenje su tada sasvim drugačije nego naše riječi. To je krivo svjedočenje - neiskrenost. Tako postupamo da bismo svom bližnjem krali energiju, priznanje i naklonost, što nam on inače ne bi dao onako kako mi to od njega želimo. Mi tada ne samo da ne govorimo istinu, već ni svoje iskreno mišljenje; govorimo ono za što pretpostavljamo da naš bližnji želi rado čuti. Spoznajemo da u ovu zapovijed utječu i riječi sedme zapovijedi, »Ne ukradi.«

Što je mišljenje? »Mišljenje« uvijek kaže da mi to ne znamo. Istinu ne poznamo, zato nešto izmislimo što se uklapa u shemu našeg razmišljanja i stoga nam zvuči logično. To je tad naše mišljenje. No budući da mišljenje svjedoči o ne-znanju ono može biti neistinito.

Duhovno gledano - dakle u stvarnosti - jedna je riječ, izjava ili misao, kako smo čuli, tako dugo prazna i šuplja dok riječ dolazi samo iz naučenog, iz intelekta, iz znanja. Ton, težinu i značenje poprima samo tako da čovjek to što govori ispuni životom, dakle istinom - svojim ostvarenjem,  d j e l o m.

Tko dopusti da Božje zapovijedi postanu žive u njegovim mislima, riječima i djelima, taj zna da je to o čemu govori istina, jer on je to sam doživio i iskusio. Njegova čuvstva, osjećaji i misli tada su u skladu s njegovim riječima. Tko naprotiv govori o životu - o božanskim zakonitostima kao i o stvarima svakodnevnog zajedničkog života među ljudima - a sam ih ne primjenjuje u svome životu, pa tako nema ni iskustva o njima, taj ne može izraziti ništa drugo osim pretpostavke, predodžbe, mišljenja.

Istinu, zakonitost unutarnjeg života, može dakle prenositi i dalje predavati samo onaj koji je sam ostvaruje, koji je dakle živi.

Tvrdi se da su svećenici, župnici, biskupi i kardinali jamci za istinu. Da li dakle biskupi, kardinali, župnici i svećenici smiju imati mišljenja? Kao što smo vidjeli, mišljenje nije bezuvjetno i istina. Ako dakle kao jamac ne govorimo istinu tad svjedočimo krivo protiv svog bližnjeg i tako griješimo. Tu se postavlja pitanje: Možemo li svome bratu, svojoj sestri, koji dođu k nama i iznesu nam svoju brigu, svoje grešno, otpustiti grijehe, ako mi sami svjesno ili čak hotimično griješimo?

Svi mi bismo se svakodnevno trebali kontrolirati što govorimo. Jer pred Bogom je svatko jamac. On jamči pred Bogom da to što govori odgovara istini. Ako naše riječi međutim ne odgovaraju istini, ako su one samo pretpostavke ili mišljenje, a mi to znamo, jer naše misli pokazuju nešto sasvim drugo i jer mi možda čak i drugačije postupamo, tad je to lažno svjedočenje. Mi dakle lažno govorimo jer mislimo drugačije. Mi govorimo neistinito i jesmo neistiniti. Mi smo lažljivci.

Samo onaj koji je i sam pošten, dakle istinoljubiv - koji kaže ono što čuvstvuje, osjeća i misli, i odgovarajuće postupa - može razlikovati poštenog, istinoljubivog bližnjeg od lažljivca, stvaraoca mišljenja i zavodnika. Ne težimo li snagama da svoje razmišljanje i ponašanje usmjerimo prema Deset zapovijedi i Govoru na Gori, često nasjedamo stvaraocima mišljenja.

Mi prakršćani postupamo s osmom zapovijedi na sljedeći način: Mi se trudimo promatrati same sebe u svemu što mislimo, govorimo i činimo. U razgovoru sa svojim bližnjim mi se pitamo: Da li je to što kažemo istina ili je lažno svjedočenje? Prepoznajemo same sebe tako što kontroliramo ne samo svoje riječi, dakle ono što govorimo, već i svoje misli sve do naših čuvstava, da li su oni istinski.

Naravno da bi se moglo reći: Kome savjest nije budna za njega je sve istina, on mnogo puta svjedoči lažno protiv svog bližnjeg. Normalno je međutim da nam je savjest budna, onda kad svakodnevno promatramo sebe i svoj život predamo u Kristove ruke, tako što korak po korak ispunjavamo Deset zapovijedi i Njegov Govor na Gori. Tada odmah prepoznajemo da li govorimo lažno, svjedočimo li lažno, ili smo istinoljubivi? To se pokazuje u našim čuvstvima i u našim mislima. Tako nam je to objavio Krist Božji i tko se toga pridržava taj spoznaje samoga sebe i zna da li je vjeran istini, dakle Kristu, i da li je u svojim čuvstvima, mislima, govoru i djelima vjeran osmoj zapovijedi.

Vjernost osmoj zapovijedi kršimo već tada kad svjesno širimo glas, kao na primjer: »Čuo sam, moj bližnji je rekao to i to.« Ako ponajprije ne ispitamo da li je to istina, mi smo već krivi.

A da krivicu ne natovarimo na sebe, šireći kao istinu ono što smo čuli, mogli bismo nadodati: »To bi mogla biti samo glasina.« No u tom slučaju morali bismo sebi postaviti pitanje: Zašto uopće širimo tu glasinu? Što želimo time postići? Ne bismo dakle trebali govoriti o nekom trećem. Ako nešto primijetimo, priđimo svome bratu ili svojoj sestri i upitajmo njega ili nju. Izgovorit ćemo to što nas pobuđuje. Tada smo pravedni prema svome bližnjem i učinili smo korak u ispunjenju principa pravednosti.

Tako trebaju kršćani misliti i živjeti. Tako ispunjavamo osmu zapovijed: »Ne svjedoči lažno protiv svog bližnjeg.«

IX

X

Deveta i deseta zapovijed

Posljednje dvije zapovijedi možemo promatrati zajedno jer su po sadržaju veoma slične. U Skofildovoj Bibliji s prijevodom Martina Lutera deveta zapovijed glasi: »Ne čezni za kućom bližnjega svoga« a deseta zapovijed: »Ne čezni za ženom bližnjega svoga niti za njegovim slugom niti za njegovom sluškinjom niti za njegovim volom niti njegovim magarcem niti za ičim što tvoj bližnji ima.«

U revidiranom prijevodu Martina Lutera iz godine 1984. deveta zapovijed glasi slično: »Ne poželi kuću bližnjega svoga« a deseta zapovijed: »Ne poželi ženu bližnjega svoga, niti slugu, sluškinju, govedo, magarca, niti išta što tvoj bližnji ima.«

U Bibliji »Dobra vijest« deveta i deseta zapovijed već su spojene zajedno. Tamo se kaže: »Ne traži prisvojiti sebi ništa što pripada nekom drugom, niti njegovu ženu niti njegove robove, goveda ili magarce, niti išta drugo što njemu pripada.«

Zapitajmo se: Što mi zapravo pripada? Ako sebe vidim kao ono što uistinu jesam, kao kuću Duha Svetog, kao hram Božji - što mi tada pripada? Meni pripada Božje obilje, Nebo i Zemlja. Sve što jest prisutno je kao suština i snaga u meni, u mome duhovnom tijelu, koje je mikrokozmos u makrokozmosu. To je moje duhovno nasljeđe. Moj Otac, koji je isto tako Otac svih čistih bića, duša i ljudi, dao je svakome od nas bezbrojne snage beskonačnosti kao nasljeđe. Sve ovo je u nama i mi to trebamo ponovno otkriti životom prema božanskom zakonu.

Što je u vanjštini u zemaljskome naše, to je istovremeno naše zemaljsko nasljeđe. To je poklon od Boga kojim trebamo dobro upravljati, no na koji se nikada ne trebamo vezati.

Iz toga proizlazi u odnosu na devetu zapovijed »Ne poželi kuću bližnjega svoga«: Budi zadovoljan s tim što ti je Bog dao, čime smiješ upravljati. Tvoja je zadaća paziti da to zemaljsko što posjeduješ, zakonito umnožavaš i njeguješ, no da ne budeš zavidan na onome što tvoj bližnji ima.

Mnogi su zavidni na imovini svojih bližnjih, jer u našem svijetu postoji neravnoteža, nejednakost. Kad bi svatko imao jednako tad nitko ne bi živio u siromaštvu. Svatko bi manje više bio zadovoljan jer bi konačno imao isto kao i susjed. Njegovo bi eventualno bilo drugačije oblikovano, drugačije izgrađeno, drugačije pripremljeno i namješteno, no promatrano kao energija, on bi imao isto. Tako dugo dok na Zemlji postoji ova neravnoteža, ljudi se ogrješuju o devetu zapovijed: »Ne poželi kuću bližnjega svoga.«

U jedinstvenom prijevodu Biblije čitamo o tome kako su živjeli prvi kršćani u prvome stoljeću nakon smrti i uskrsnuća Isusovog. Tamo se kaže: »Zajednica vjernika bila je jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim vlasništvom nešto od onoga što je imao, već im je sve bilo zajedničko ... Ni jedan među njima nije oskudjevao. Jer svi koji su posjedovali zemlju ili kuće prodali su svoj posjed, donijeli sa sobom utržak i stavili ga apostolima pred noge. Svakome je od toga bilo dodijeljeno onoliko koliko mu je bilo potrebno.« (Dj 4, 32-35)

 Vidimo: Kad ljudi žive kršćanske ideale, zapovijedi zajedništva, jedinstva, bratstva, tad za njih zahtjev devete i desete zapovijedi nije više uopće aktualan, jer oni nisu više vezani na osobno vlasništvo. Sve pripada zajednici i svi rade u zajedništvu za dobrobit sviju.

I današnji prakršćani teže sličnome. Sve više ljudi se trudi živjeti u ovom smislu. Oni udružuju svoju imovinu, tako da svatko može podjednako sudjelovati u onome čime zajednica upravlja i što će dobiti, a isto tako podjednako i primati od onoga što se u zajedništvu privrijedi.

Ako smo rođeni u blagostanju ili su nam životne okolnosti donijele primjerice dobro plaćeno zanimanje, dobro vođen i uspješan posao - da nas je zapalo blagostanje, mnogo imovine, tada to ovisi kako postupamo s time što posjedujemo.

Upravljamo li imovinom na ispravan način i dajemo li drugima ono što nam nije neophodno potrebno, tad i naš nasljednik - sin, kći - može isto tako postupati. On će to primiti od roditelja, dobro će time upravljati, a ono što mu nije neophodno potrebno dat će drugima.

Ako roditelji svoju imovinu nisu stekli na pravedan način, što će se zbivati u daljnjem toku? Prema zemaljskom zakonu nakon smrti roditelja posjed pripada nasljednicima. No kako je s duhovnom zakonitošću? Da li posjed koji nije bio izgrađen s pozitivnim snagama života, davanja i primanja, može trajati?

Pogledamo li u svijet često možemo vidjeti da se pojedina poduzeća u drugoj ili trećoj generaciji raspadaju. Nasljednici možda imaju sasvim druge interese. Tako često se raspada ono što su roditelji stekli na nezakonit način.

Devetu zapovijed »Ne poželi kuću bližnjega svoga« možemo promatrati i duhovno.

Mi prakršćani vjerujemo da je svatko od nas hram Svetoga Duha, dakle Božja kuća. Kako je ako poželimo nekog čovjeka da bismo njegovu kuću, njegov hram - možda tjelesno - onečistili, oštetili i osramotili? Kako je to kad kuću, hram svog bližnjeg smatramo svojim vlasništvom, da bismo s ovim hramom, s ovom kućom radili što želimo?

Koristimo li na primjer ovu kuću u kojoj stanuje Duh Božji - čovjeka - kao roba, nametnemo li mu najteže tovare i poslove, pustimo li svoje bližnje da za nisku plaću rade za nas, a mi se naprotiv odajemo svom bogatstvu, rasipamo i uživamo - tada se osjećamo Bogu jednaki i time kao idol prodiremo u hram, u kuću svog bližnjeg i pretvaramo ga u svoje oruđe.

Jedan pogled na našu zapadnoevropsku povijest: U srednjem vijeku postojalo je kmetstvo. Seljaci su bili na raspolaganju plemićima, da za njih rade a sami su dobivali samo jedan mali dio od onoga što su privrijedili. Sjetimo se i trgovine robljem. Evropljani su u Africi otimali ljude, prevozili ih brodovima u Ameriku i tamo ih kao robu prodavali na dražbi. Posjednici Novog svijeta nadmetali su se za robove na dražbi, za njih su plaćali novac, djelomično su ih držali kao životinje, koristili su njihovu radnu snagu i često ih puštali da sasvim bijedno - vegetiraju.

Povijest pokazuje da je jedna od »kršćanskih« službenih crkava držala robove još i u 19. stoljeću. Ovdje se postavlja pitanje: Tko je usmjeravao ovu instituciju? Da li je to bio Krist Božji, koji je kao Isus učio bratstvu, poput bratstva-sestrinstva, ili su tu djelovale druge snage?

U Africi su lovili ljude i prodavali ih na dražbi - to je dakle bila trgovina robljem. To se danas više ne zbiva na ovaj način. No ne događa li se slično kod krštenja novorođenčadi? Mi se ropstva još nismo potpuno oslobodili, jer: Djeca koja se ne mogu odlučiti jer su još premlada i stoga još nemaju dar odlučivanja, jednostavno se uzimaju i krštenjem vezuju na jednu instituciju, iako je Isus učio: »Najprije poučavajte a zatim krstite«, što znači: Dopusti svom bližnjem da se slobodno odluči želi li prihvatiti ovu ili onu religiju.

Vidimo i shvaćamo da se ne trebamo grčevito držati slova Biblije, inače bi mnogi od nas mogli reći: »Ja ne želim kuću svog bližnjeg, dovoljna mi je moja i zadovoljan sam, ne ogrješujem se dakle o devetu zapovijed ‚Ne poželi kuću bližnjega svoga’. Ja sam dakle dobar kršćanin.« Tko ne kontrolira samog sebe, tko ne dokuči svoje misli, tko u Bibliji ne shvaća smisao riječi, on se uljuljkuje u vjeri da pretežno ispunjava Deset zapovijedi. Kako još može izgledati kršenje devete zapovijedi bit će pokazano na jednom primjeru, povezano s desetom zapovijedi.

U Luterovoj Bibliji imamo desetu zapovijed, koja glasi slično kao i deveta: »Ne poželi ženu bližnjega svoga, niti slugu, sluškinju, govedo, magarca, niti išta što tvoj bližnji ima.« Ova zapovijed kaže da sve ovo i još mnogo toga više ne smijemo otimati svom bližnjem. To se ne mora dogoditi nasiljem ili izvanjskim represalijama. Često se to odvija mnogo suptilnije - preko naših želja i htijenja. Tako se može dogoditi sljedeće:

Bacili smo oko na jedan posjed, na primjer neko zemljište. Dugo vremena, godinama, njegujemo želje u mislima, dok jednog dana naš bližnji u nekakvim prilikama ne stavi svoj zemljišni posjed na prodaju i mi ga možemo kupiti. Mi tad mislimo: »Oduvijek sam želio ovaj posjed mog bližnjeg. Sada slučaj tako hoće, on prodaje zemljište i ja mogu steći taj zemljišni posjed. Koje li sreće!«

Da li je to uistinu bio slučaj ili sreća? Da li nam je Bog pomogao pri ovoj kupovini? Ili su to bile naše želje i htijenje? Nismo li mi eventualno intenzivno sanjali o tome - predočavali si dakle u slikama - da posjedujemo to imanje? Misli su snage, isto tako slike želja; oboje se nastoji ostvariti.

To se može dogoditi na sljedeći način:

Mi smo - moguće godinama - odašiljali misaone želje. Oko ovog posjeda stvorili smo čitavu auru želja, i sada je vlasnik zapao u poteškoće. Tko je potaknuo poteškoće? Možda mi - preko naših misaonih želja. Moguće je da su kod našeg bližnjeg već postojale poteškoće koje su pogodovale ovakvom razvoju događaja. No one bi se postupno pojavljivale a on bi ih tada mogao očistiti korak po korak, i svoj posjed ne bi morao prodati. Dakle i mi smo krivi za ovaj tok prodaje i kupnje.

Nastavim