Duh Mojsijevih knjiga provijava u
crkvama danas. Paralele s krvavim magijskim ceremonijama voodoo-čarolije
Isus je došao, kao što je sam rekao, da ispunjava zakon Božji. On
je to činio Svojim življenjem i svojim djelovanjem. I On je poučavao
kako mi ljudi možemo nebeski zakon ispunjavati u pojedinačnim koracima
u svakodnevnici; bitno svjedočanstvo o tom sačuvano predajom je Njegov
Govor na Gori.
Prije nego se osvrnemo na pitanje kako je došlo do toga da mnogi
takozvani kršćani nisu išli istinskim kršćanskim putom, putom slijeđenja
Krista, vratimo se još jednom Mojsijevim knjigama. Pouke i upute zapisane
u njima, kao i religiozno-društveni sistem vlasti djelovale su stalno
sve do Kristovoga zemaljskog hoda u Isusu, premda je Bog uvijek iznova
slao Svoje glasnike, proroke, da narod pouči i pokrene u istinsko
vjerovanje i življenje. Zasljepljivanje i opterećivanje ljudi što
je proizišlo iz toga bilo je jedan od glavnih razloga što Isusa nisu
prihvatili i primili Njegovi suvremenici i što je morao krenuti putom
preko Golgote. Također i nakon Njegove tjelesne smrti među prve prakršćane
uskoro su se ušuljale protivne struje i konačno se nametnule.
Novo kršćanstvo, koje se doduše nazvalo po Kristu, ali nije bilo
s Kristom, pokazuje dakle drugačije pojavne oblike od religiozno-društvenog
života opisanog u Mojsijevim knjigama. Ali što je s korijenima? Oni
uvijek donose plodove iste vrste, istog sadržaja. A Isus je rekao:
„Po njihovim plodovima ćete ih poznati."
Koji duh provijava u ceremonijama o kojima se može čitati u Mojsijevim
knjigama, možemo saznati u sljedećem citatu iz 3. knjige Mojsijeve,
Levitski zakonik:
Ako njegov prinos za žrtvu paljenicu bude od krupne stoke, neka
prinese muško bez mane; neka ga dovede k ulazu šatora sastanka da
pred Jahvom bude primljen. Neka stavi svoju ruku na glavu žrtve paljenice
da mu za njegovo ispaštanje bude primljena. Neka zatim zakolje junca
pred Jahvom, a Aronovi sinovi, svećenici, neka prinesu krv. Neka njome
zapljusnu sve strane žrtvenika koji stoji pred ulazom u Šator sastanka.
Potom neka se žrtva sadre i rasiječe na dijelove. Neka sinovi Aronovi,
svećenici, nalože vatru na žrtveniku i na vatru metnu drva. Neka zatim
sinovi Aronovi, svećenici, naslažu dijelove, s glavom i lojem, na
drva što su na vatri na žrtveniku. Drobina i noge neka se operu u
vodi, a onda neka svećenik sve sažeže u kâd na žrtveniku. To je žrtva
paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.
Ako bi htio prinijeti za žrtvu paljenicu od sitne stoke – od ovaca
ili koza – neka prinese muško bez mane. Neka ga zakolje pred Jahvom,
žrtveniku sa sjeverne strane. Neka zatim Aronovi sinovi, svećenici,
zapljusnu žrtvenik krvlju sa svih strana. Potom neka je rasijeku na
dijelove, a svećenik neka ih, s glavom i lojem, naslaže na drva što
su na vatri na žrtveniku. Drobina i noge neka se operu u vodi; onda
svećenik neka sve prinese i na žrtveniku sve sažeže. To je žrtva paljenica,
žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.
Ako bi htio prinijeti Jahvi ptice kao žrtvu paljenicu, neka onda
prinese grlicu ili golubića. Neka ga svećenik prinese k žrtveniku
i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na žrtveniku sažeže. Zatim
neka mu krv iscijedi žrtveniku sa strane. Neka mu gušu i perje ukloni
i pobaca ih na istočnu stranu žrtvenika, na mjesto za otpatke. Neka
ga raspori duž obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga
svećenik na žrtveniku sažeže na drvima što su na vatri. To je žrtva
paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris. (1, 3-17)
„Žrtva paljena Jahvi na ugodan miris ". Zašto se mora Gospodina
umirivati s tim takozvanim „ugodnim mirisom", koji svakako nije bio
miomiris, štoviše bio je smrad? Prema Isusovom učenju Bog je ljubav,
pomirenje, samilost i dobrota, skladnost u svim stvarima. Zašto se
onda mora Njega smirivati? Poznato je da se takozvane divlje životinje
– tu i tamo zovemo ih još zvijeri –s komadima mesa umiruju ili namame
u zamku. Da li se mislilo ili htjelo izazvati dojam da se Bog, Apsolutni,
Pra-Vječni, može manipulirati, kakvi mi ljudi često jesmo ili imamo
na pameti da druge manipuliramo? Takav pokušaj svjedoči o udaljenosti
od Boga.
Bog nema slabosti. Stoga se Njega ne može manipulirati.
U 3. knjizi Mojsijevoj, Levitskom zakoniku, čitamo dalje:
Kad tko želi prinijeti Jahvi žrtvu prinosnicu, neka njegov dar
bude od najboljeg brašna; neka ga polije uljem i na nj stavi tamjana.
Neka ga onda donese Aronovim sinovima, svećenicima. Zatim neka zgrabi
šaku od toga brašna i ulja, i sav tamjan, pa neka svećenik na žrtveniku
to sažeže u kâd za spomen žrtvu. To je žrtva paljena Jahvi na ugodan
miris! A što od žrtve prinosnice ostane, neka pripadne Aronu i njegovim
sinovima – najsvetije od žrtava Jahvi paljenih. (2, 1-3)
Ostatak žrtve prinosnice, koji je pripadao Aronu i njegovim sinovima,
bio je sigurno najbolji dio. Je li danas drugačije? Najsiromašniji
još i danas jedu mrvice sa stola bogatih, kojima se mogu ubrojiti
i crkveni „dostojanstvenici".
„Sveto", čak „veoma sveto" pripadalo je svećenicima. Je li njih postavio
Bog, npr. preko Mojsija? Oni su si sami dodijelili dostojanstvo „svetih",
i to još i nasljedno, bez obzira na "dostojnost" pojedinca.
U Levitskom zakoniku se dalje kaže:
Ako tko prinosi žrtvu pričesnicu te ako prinosi goveče – žensko
ili muško neka je bez mane što prinosi pred Jahvom. Neka stavi svoju
ruku na glavu svoje žrtve i zakolje je na ulazu Šatora sastanka. Neka
zatim Aronovi sinovi, svećenici, zapljusnu krvlju sve strane žrtvenika.
Od žrtve pričesne, kao žrtvu paljenu, neka prinese loj što omotava
drobinu, sav loj što je oko drobine; oba bubrega i loj što je na njima
i na slabinama; pa privjesak s jetre: neka i njega s bubrezima izvadi.
Zatim neka Aronovi sinovi, te dijelove sažegu na žrtveniku sa žrtvom
paljenicom koja bude na drvima na vatri. To neka je žrtva paljena
Jahvi na ugodan miris.
Ako tko prinosi za žrtvu pričesnicu od sitne stoke Jahvi, neka
prinese bez mane, bilo muško ili žensko. Ako na dar prinosi ovcu,
neka je prinese pred Jahvom. Neka stavi svoju ruku na glavu svoje
žrtve i neka je zakolje pred Šatorom sastanka. Zatim neka Aronovi
sinovi zapljusnu njezinom krvlju sve strane žrtvenika. Od žrtve pričesnice
neka prinesu žrtvu paljenu Jahvi: njezin loj, cio pretili rep, otkinuvši
ga tik uz hrptenjaču; loj što omotava drobinu, sav loj što je oko
drobine; oba bubrega i loj što je na njima i na slabinama; pa privjesak
s jetre: neka i njega s bubrezima izvadi. Onda neka svećenik to sažeže
na žrtveniku u kâd – kao hranu vatre u čast Jahvi.
Ako prinosi kozu, neka je prinese pred Jahvom: neka stavi svoju
ruku na glavu svoje žrtve i neka je zakolje pred Šatorom sastanka.
Neka zatim Aronovi sinovi zapljusnu njezinom krvlju sve strane žrtvenika.
(3, 1-13)
Kod ovakvih i sličnih uputa za krvave ceremonije s magijskim karakterom
nehotice se pomišlja na voodoo čarolije. U Dudenu pod Voodoo čarolije
piše sljedeće: Sinkretičan, magijsko-religiozan tajni kult na Haitiju,
prožet katoličkim elementima, s porijeklom iz zapadne Afrike. U
Meyerovom leksikonu se kaže: Ime široko rasprostranjenoga sinkretičnog
tajnog kulta na Haitiju, u kojem glavno mjesto zauzimaju ekstatički
plesovi koji trebaju sudionike kulta dovesti do identifikacije s božanstvima.
Ako je voodoo čarolija prožeta katoličkim elementima, onda se to
„obogaćivanje" kulta sigurno nije dogodilo slučajno. Da nije možda
tu vladao zakon privlačenja istovjetnoga? Tada bi se svaki platiša
crkvenog poreza morao zamisliti zašto plaća crkveni porez.
U Levitskom zakoniku čitamo:
Kožu od junca, sve meso od njega, njegovu glavu, njegove noge,
drobinu i nečist – svega junca – neka izvede na čisto mjesto izvan
tabora, gdje se pepeo izasiplje, i neka ga spali na vatri od drva;
tu na pepelu neka se junac spali. (4, 11-12)
Ovdje nam se dakle kaže što je „čisto mjesto"!
Tko želi čitati dalje okrutne priče strave i užasa najmračnije poganske
tradicije može si predočiti sljedeće:
Zgriješi li tko tako što čuje riječi proklinjanja a odbije da
svjedoči iako je mogao biti svjedokom jer je i sam vidio ili doznao,
pa tako nosi krivnju na sebi; ili ako tko dirne kakav nečist predmet,
strv nečiste zvijeri, strv nečista živinčeta ili strv nečista puzavca
– i u neznanju postane nečist i odgovoran; ili kad se tko dotakne
nečistoće čovječje, bilo što mu drago od čega se nečistim postaje,
i toga ne bude svjestan, kad dozna, biva odgovoran; nadalje, kad tko
nepromišljeno izusti zakletvu na dobro ili zlo – na što se već čovjek
nepromišljeno zaklinje – i toga ne bude svjestan, onda, kad dozna,
biva odgovoran; ako dakle tko postane odgovoran u bilo čemu od toga,
neka prizna počinjeni grijeh. I neka prinese Jahvi kao žrtvu naknadnicu
za počinjeni grijeh jednu ženku od sitne stoke, janje ili kozle, kao
žrtvu okajnicu. Neka svećenik izvrši nad njim obred pomirenja koji
će ga osloboditi od njegova grijeha.
Ako mu sredstva ne dopuštaju da pribavi glavu sitne stoke, neka
Jahvi, kao naknadnicu za počinjeni grijeh prinese dvije grlice ili
dva golubića; jedno kao žrtvu okajnicu, a drugo kao žrtvu paljenicu.
Neka ih donese svećeniku, a on neka najprije prinese ono što je određeno
kao žrtva okajnica. Stisnuvši ga za vrat, neka mu slomi šiju, ali
neka glave ne otkida. Neka krvlju žrtve poškropi žrtvenik sa strane,
a ostatak krvi neka iscijedi podno žrtvenika. (Levitski zakonik
5, 1-9)