„... neka se iskorijeni." Umrtvljivanje
savjesti. Ili: kako se postaje podložan vlasti svećenika
Također u nastavku „Bog Mojsijevih knjiga" govori protiv Isusovih
učenja i istodobno protiv Svojih vlastitih zapovijedi. U Levitskom
zakoniku se npr. kaže:
Kad se tko dotakne bilo čega nečista – bila to nečist čovječja,
kakva nečista životinja ili bilo kakvo nečisto stvorenje – pa pojede
mesa od žrtve pričesnice koja je prinesena Jahvi, takav neka se iskorijeni
iz svoga naroda! (7, 21)
Loj sa životinje koja ugine, ili koju divlje zvijeri razderu,
može se upotrijebiti za bilo što, ali ga ne smijete jesti. Tko god
jede loj od životinje koja se može prinijeti Jahvi kao žrtva paljenica,
takav neka se iskorijeni iz svog naroda. (7, 24-25)
Pod „iskorijeniti" trebamo svakako razumjeti tadašnji uobičajeni
način ubijanja, kamenovanje. Kamenovanje je još u vremenu Isusa iz
Nazareta bilo uobičajeno u Izraelu. Sjetimo se samo preljubnice koju
je Isus u zadnjoj minuti spasio od kamenovanja. Također su nekoliko
puta i Isusa trebali ubiti ljudi oko Njega primjenom „Božjih zakona
preko Mojsija". „Ali On prođe kroz mnoštvo i otiđe."
U 3. knjizi Mojsijevoj, Levitski zakonik, u 11. poglavlju točno je
navedeno koje životinje imaju vrijediti kao čiste, a koje kao nečiste.
Tamo je zapisano da uživanje nečistog mesa ima za posljedicu nečistoću
čovjeka do večeri tog dana.
Današnjih dana, također i ljudi koji sebe smatraju ljubiteljima životinja,
nerijetko još jedu meso. Oni očito nisu svjesni da npr. odrezak što
ga, već izrezanog na prikladne komade za pečenje, dijelom već začinjene,
kupuju kod mesara, potječe od telenca koje je prije nekoliko dana
još mirno i u harmoniji paslo na livadi. Možda je dragovoljno dopustilo
da ga poglade djeca onoga koji sada u mesnici traži teleći odrezak;
djeca su gledala njegove velike tamne oči s dugim trepavicama i bila
su potpuno očarana. Što je ta životinjica koja nije nikome išta učinila,
sve propatila prije nego je u obliku odreska, jetrene paštete i dr.
došla na tezgu – užas, strah, grozotu, paniku, bol, zaprepaštenje
– to rijetko kome pada na pamet.
Ljubitelji životinja, mi ljudi, držimo domaće životinje koje nas
razveseljavaju – osobito ako su prilagodljive, dakle „lake za održavanje".
Pa ipak, npr. u 1990. u vrijeme godišnjih odmora samo u Njemačkoj
bilo je ostavljeno i napušteno oko pola milijuna životinja, uglavnom
mačaka i pasa. Danas, deset godina kasnije, jedva da bi broj smio
biti niži. Je li to ljubav prema životinji?
Iz božanskog svijeta bilo nam je među ostalim objavljeno:
Budi ... ozbiljan i iskren prema subližnjima. Oni te vide svojim
čistim osjećanjem kao svoga velikog brata svjetla ili svoju veliku
sestru svjetla ... Imajte dakle poštovanja za svoju životinjsku braću
i sestre, za svoje subližnje, jer vam oni hoće biti pravi prijatelji.
Nastojite da s njima postupate onako, kako biste rado željeli da s
vama postupaju. Tada ćete vrlo brzo naučiti da ih razumijete, i oni
će biti s vama u pozitivnoj komunikaciji. (Život s našim rođacima
životinjama. Ti, životinjo – Ti, čovječe. Tko ima više vrijednosti?
str.114)
Čovjekova sposobnost osjećanja je otupljena, njegova savjest jedva
da više zvoni. Ali to se ne odnosi samo na današnje ljude.
Savjest je u čovjeku stražar dobra i zla, prava i neprava. Ako je
intaktna, tada ona reagira neovisno od izvanjskih predodžbi prava,
konačno po mjeri Deset zapovijedi. Ali navike čovjeka i njegova obilježenost
okolinom utječu na njegovu savjest i također je obilježavaju.
Ako ovdje čitamo o okrutnom žrtvovanju životinja i kamenovanju ljudi,
tada ne bismo trebali misliti samo o tome kako je uistinu bilo životinjama
pri duši.
Da bismo si razjasnili što se eventualno zbivalo u nekom tadašnjem
čovjeku, mogli bismo si predočiti sljedeće: Dva su mlada muža iz naroda
jela zečje meso. Oni su bili ulovili zeca i ispekli ga sebi. Prema
poglavlju 10 i 11 Levitskog zakonika oni su dakle bili nečisti do
večeri, čime su se oni pomirili. Ali kada su prijatelji – lakomisleno
i obijesno – kročili na mjesto gdje su se nalazile „svete" žrtve,
jednoga od njih su vidjeli i osudili da bude kamenovan. Drugoga nisu
otkrili. Kamenovanje je bilo izvršeno, jer se u Levitskom zakoniku
22 kaže:
Jahve reče Mojsiju: Reci Aronu i njegovim sinovima da sveto postupaju
sa svetim prinosima Izraelaca; neka ne oskvrnjuju moje sveto ime koje
oni – ta moje je! – moraju svetiti. Ja sam Jahve! Reci im: Ako se
ikad tko od vaših naraštaja primakne u stanju nečistoće k svetim prinosima
što ih Izraelci posvećuju Jahvi, taj će biti uklonjen od moje nazočnosti.
Ja sam Jahve! (22, 1-3)
Stavimo se u položaj preživjelog mladića nakon kamenovanja prijatelja.
Muče ga čuvstva krivice. Opire se protiv presude i stroge kazne, koja
je zapravo i njega morala snaći. On se buni protiv svećenika koji
su donijeli presudu, ali mora ipak shvatiti da oni izvršavaju samo
ono što je „Bog naredio Mojsiju". Dakle sada se njegovo negodovanje
okreće protiv Boga koji je donio tako nemilosrdan zakon. Ali kada
postane svjestan da se Bog smatra „pravednim", da je On najviša instancija
koja ne može griješiti, počinje sumnjati u samoga sebe. Njegovo promatranje
pokazuje mu da svi drugi očito nemaju zapreke da kamenuju; iz toga
on zaključuje da nešto nije u redu s njegovim vlastitim čuvstvom i
osjećajem za pravo, jer, kako svećenici postavljeni od Boga, tako
i plemenska braća vjernici, čuvstvuju i misle drugačije od njega.
On odlučuje da korijenito promijeni mišljenje, da se ubuduće u svim
stvarima striktno orijentira na svećenike i ljude oko sebe, umjesto
da samostalno misli i slobodno odlučuje. Od sada on mjerilo za svoje
mišljenje i postupanje više neće tražiti u sebi samome, nego će se
i onda kad njegovo srce drugačije govori, ponašati kao i svi ostali,
jer „Bog tako hoće".
Vrši se proces prilagođivanja. Mijenja se karakter tog čovjeka. On
sada više kao da ne živi sebe. Njegovo se srce hladi, njegovo čuvstvo
postaje tupo i mutno, njegovo biće tvrdo. Njegova se slika Boga izobličava
i zatamnjuje. On se više ne može uzdati u tog Boga što kažnjava i
što se ljuti, a kamoli da Ga ljubi. Njegove molitve postaju neistinite,
i napokon on je sretan što postoje unaprijed utvrđene molitve koje
se mogu jednostavno ponavljati ...
Nakon nekog vremena se završava prepolarizacija u konformista, u
vazala, u poslušnog pristašu svećenika i „tradicije". Taj čovjek sada
ne samo što ne vjeruje svome unutarnjem mjerilu, svojoj savjesti,
nego misli i postupa napokon po navici unatoč drugačijem uvjerenju.
Čovjek se može na njega osloniti – na njegovo sljedbeništvo, njegovu
lojalnost, njegovu poslušnost, njegovu odanost.
Tako je nekako moglo biti tada. Svakako da je načelno moglo biti tako.
Nevjerojatno je naprotiv, praktično gledano, da bi čovjek mogao dospjeti
u odraslu dob a da već ne bude natopljen i prožet tim sadržajima tradicionalnog
prakticiranja vjere uključivo krvne žrtve životinja i kamenovanje
ljudi.
Upravo opisano unutarnje stanje jednog čovjeka ponovilo se u varijantama
bezbroj puta tijekom povijesti. Nije li to nama nekako poznato?
Sjetimo se npr. srednjeg vijeka u evropskome kulturnom krugu gdje
je inkvizicija vrlo često izazivala slične situacije i konflikte savjesti.
Svećenici doduše nisu više sami klali životinje – oni su davali i
daju na klanje. Oni nisu sami potpaljivali hrpu drva, na kojoj su
bili spaljivani pošteni, čestiti ljudi koji su se zauzimali za Jednoga,
istinskog, milosrdnog i dobrostivog Boga koji je istina, i koji su
se podigli protiv laži. Svećenici su „samo" stajali ispred s podignutim
raspelom, „blagoslivljali", zapjevali hvalospjeve u čast Boga i davali
oprost grijeha i odrješenje od „kazne grijeha" onima koji su bili
dovukli drva za lomaču ...