Ceremonije žrtvovanja „kako je Jahve
naredio Mojsiju". U Starom zavjetu je bio poznat kauzalni zakon. Isus
je bio protiv žrtve životinja
Natrag k žrtvama životinja u Starom zavjetu. Tko želi čitati još
više čarolija tipa voodoo, u Levitskom zakoniku može saznati sljedeće:
Dovede potom ovna za žrtvu paljenicu. Aron i njegovi sinovi stave
svoje ruke ovnu na glavu. Sad ga Mojsije zakolje. Onda krvlju zapljusne
žrtvenik sa svih strana. Pošto isječe ovna na dijelove, Mojsije sažeže
u kâd glavu, dijelove i loj. U vodi opere drobine i noge pa u kâd
sažeže na žrtveniku svega ovna. Bila je to žrtva paljenica na ugodan
miris – žrtva u čast Jahvi paljena – kako je Jahve naredio Mojsiju.
Zatim dovede drugog ovna, ovna za žrtvu posvetnicu. Aron i njegovi
sinovi stave svoje ruke ovnu na glavu. Mojsije ga zakolje. Onda uzme
krvi pa stavi na resu Aronova desnoga uha, na palac njegove desne
ruke i na palac njegove desne noge. Potom Mojsije dovede Aronove sinove,
pa im stavi iste krvi na resu desnog uha, na palac desne ruke i na
palac desne noge. Zatim Mojsije krvlju zapljusne žrtvenik sa svih
strana.
Poslije toga uzme loj, pretili rep, loj što je bio oko drobine,
privjesak s jetre, oba bubrega i njihov loj – i desno pleće; a iz
košare beskvasnih kruhova, što je stajala pred Jahvom, uzme jednu
beskvasnu pogaču, jednu prevrtu s uljem i jedan kolač i postavi ih
na loj i desno pleće. Sve to položi na ruke Arona i na ruke njegovih
sinova pa to prinese kao žrtvu prikaznicu pred Jahvom. Potom Mojsije
opet to uzme s njihovih ruku i sažeže u kâd na žrtveniku povrh žrtve
paljenice. Bila je to žrtva posvetnica na ugodan miris, žrtva u čast
Jahvi paljena. (8, 18-28)
Kome nisu dosta ovakvi jezivi prizori može u Levitskom zakoniku čitati
dalje:
Aron se primače žrtveniku i zakla tele za svoj vlastiti grijeh.
Zatim mu Aronovi sinovi donesu krvi. On u nju zamoči svoj prst i stavi
je na rogove žrtvenika. Potom ostalu krv izli podno žrtvenika. A loj,
bubrege i privjesak s jetre žrtve okajnice sažeže u kâd na žrtveniku,
kako je Jahve naredio Mojsiju. Meso i kožu spali na vatri izvan tabora.
Zakolje poslije toga žrtvu paljenicu, od koje mu sinovi Aronovi pruže
krv. On njome zapljusne žrtvenik sa svih strana. Dodaju mu i žrtvu
paljenicu, dio po dio, a tako i glavu, i on je sažeže u kâd na žrtveniku.
Drobinu i noge opere pa ih na žrtveniku sažeže u kâd povrh žrtve paljenice.
(9, 8-14)
Dalje se kaže:
… dodaju mu i loj s junca i ovna, pretili rep, loj oko drobine,
bubrege i privjesak s jetre. Metnuvši te masne dijelove na grudi,
sažga ih u kâd na žrtveniku. A grudi i desno pleće Aron prinese kao
žrtvu prikaznicu pred Jahvom, kako je Mojsije naredio. (Lev 9,
19-21)
„Kako je Jahve naredio Mojsiju ..." A danas? Krštavaju se djeca,
navodno po Kristovoj zapovijedi; postavljaju se svećenici iznad jednostavnih
vjernika navodno po punomoći danoj od Isusa, Krista; bira se „Sveti
otac" i tvrdi da ga je Isus odredio; i i i ...
Isus se distancirao od tradicije žrtvovanja. On je u odnosu na farizeje
citirao dvaput proroka Hošeju: Više volim milosrđe nego žrtvu (Mt
9, 13 i Mt 12,7), preko kojega je Bog u Starom zavjetu bio rekao:
Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.
(Hoš 6, 6)
U Ovo je Moja riječ čitamo:
8. ...Došao sam ukinuti žrtve i gozbe krvi. Ako ne prestanete
žrtvovati i jesti meso i krv životinja, gnjev Božji neprestano će
na vas padati, kao što je padao na vaše pretke u pustinji, koji se
bijahu odali uživanju mesa, te su se ispunili truleži i izjedale su
ih pošasti. (str. 192)
Na strani 70 te velike Božje objave je zapisano:
Jer tko dovede svoj život u sinovstvo i kćerinstvo Božje, on neće
ubijati - ni ljude ni životinje.
Isus je govorio više nego jasno protiv uputa u „Mojsijevim knjigama".
Slično je govorio, kao što smo već čuli, i Bog preko proroka Jeremije.
U izjavama Isusa, Krista Božjeg razabiremo da je ime proroka Mojsija
bilo korišteno za okrutni poganski kult. U knjizi Ovo je Moja riječ,
objavljeno od samog Krista, piše:
„Ja sam došao ukinuti žrtve i gozbe krvi", znači: Ja sam došao
poučavati vas evanđelju, zakonu ljubavi i Svojim ga primjerom živjeti,
kako biste shvatili da je u nutrini bogat duhovnom snagom samo onaj
čovjek koji se drži Božjih zakona. Ljudi koji posjeduju unutarnje
vrijednosti neće oskudijevati u ničemu. Jer tko je bogat u svome srcu,
taj je sa svojim bližnjim a ne protiv njega – a time je za Boga, za
život koji jest obilje. Ljudi s unutarnjim vrijednostima su također
i sa životinjskim i biljnim svijetom a ne protiv stvorova Božjih.
Tko je protiv svoga bližnjeg, borit će se protiv njega i ubiti ga.
A tko je protiv svoga bližnjeg taj nije ni za ostali život – niti
za životinje niti za biljke i kamenje.
Tko je protiv života u meni, Kristu, taj gladuje i žeđa za uspjehom,
bogatstvom, moći i ugledom. Za svoje gozbe i pohote nepca on ubija
životinje i jede njihovo meso. Time on pokazuje da je daleko od Boga.
Bogu, Vječnome i žrtve životinja su grozota. On neće da Mu se
žrtvuju životinje. Bog je dao život svim oblicima bitka, dakle i životinjama.
Zbog čega Mu se trebaju one žrtvovati kad On, život sam u njima obitava?
Međutim kad bi čovjek žrtvovao svoje ljudsko ja, svoje strasti
i požude Meni, Kristu, i kad bi težio i vodio život Bogu po volji,
dakle život posvećen Bogu, tad bi to pridonijelo jedinstvu svih životnih
oblika. Bog je Duh ljubavi i slobode! Stoga bi svaki čovjek trebao
žrtvovati svoje ja. Tek će onda on postati blage ćudi i ponizna srca
i doći do velikog jedinstva: Boga. Bog u svojoj djeci voli takav razvoj
čovjeka prema Njemu.
A tko se vječnome Bogu Ocu-Majci posvećuje tako što svoje ljudsko
pretvara u božansko, taj neće klati životinje i jesti njihovo meso
niti će zlonamjerno ubiti životinju. Takvi ljudi će i biljnom svijetu
pristupati s nesebičnom ljubavlju jer je i on stvaralački dar Boga
Svojoj ljudskoj djeci. Biljke i plodovi polja i šuma rado se daruju
čovjeku i hoće mu služiti kao hrana i lijek za njegovo bolesno tijelo.
„Gnjev Božji" dolazi iz svijeta predodžbi pogana koji je u Starom
zavjetu bio još veoma živ: Vjerovalo se da će se „bogovi" osvećivati
ljudima. Bilo bi dobro kad bi grešan čovjek prepoznao da je on sam
stvorio takozvani „gnjev Božji". „Gnjevni Bog" je ljudsko ja, koje
se osvećuje za ono što je samo uzrokovalo; jer što čovjek sije to
će i žeti.
Također i riječi „oko za oko, zub za zub" bivale su i bivaju krivo
tumačene. Čovjek se ne treba osvećivati svome bližnjem i isto istim
vratiti. Njemu je zapovjeđeno oprostiti svome bližnjem, moliti ga
za oproštenje i isto ili slično više ne činiti. Tko ne slijedi ovu
zapovijed sam se podvrgava zakonu otplaćivanja. On glasi: „Oko za
oko, zub za zub". Tada će on žeti „oko za oko, zub za zub" – ono što
je posijao. (Str. 192-194)
Zakon sjetve i žetve koji nam dopušta da spoznamo uzroke svoje sudbine
u sebi, Bog je poučavao još preko starih proroka. Kod Izaije se npr.
kaže: Jao onima koji na se krivnju vuku volovskom užadi i grijeh
kolskim konopcem (Iz 5, 18). U jedinstvenom prijevodu (njemačkom,
prim. prev.) Staroga zavjeta, u Knjizi Mudrosti, može se pročitati:
… da bi spoznali kako se svatko kažnjava onim čime i sagriješi
(11, 16). Bog ne kažnjava niti daje upute koje su grijeh. Naš
grijeh je naša samostvorena kazna, naš vlastiti sud.
Isus je dakle htio ukinuti okrutnosti na ljudima i životinjama. Današnji
predstavnici crkvenih institucija dopuštaju međutim, da ih se i nadalje
provodi na ljudima i životinjama, samo s drugim metodama koje su svakako
još nešto okrutnije. Time oni potvrđuju to što se u tom pogledu događa.
Zauzimanje nekolicine za interese životinja je izuzetak koji potvrđuje
pravilo.