„To što čovjek čini drugima, čini
samome sebi." Kako se osjeća životinja u svojoj situaciji? Životinja
– upotrebni i potrošni predmet
Pogledajmo još jednom u svjedočanstva Staroga zavjeta, gdje se u
3. Knjizi Mojsijevoj – koja kao što je objašnjeno treba biti istinska
riječ Božja – daju upute i dužnosnicima današnjih institucija crkve,
koju životinju trebaju jesti, a koju ne. Tu se kaže:
Svaku životinju koja ima papke, ali papke razdvojene, i koja preživa,
možete jesti. (Lev 11, 3)
A tri stiha dalje upućuje se poziv lovcima:
Zec, iako preživa, razdvojena papka nema – za vas je nečist. A
svinja, iako ima papak, i to papak razdvojen, ne preživa – za vas
je nečista. Njihova mesa nemojte jesti niti se njihove strvine doticati
– za vas su one nečiste. (11, 6-8)
Dopuna prethodnog citata nalazi se u Levitskom zakoniku 11, 26-27:
I životinje s nerazdvojenim papkom što ne preživaju za vas su
nečiste, i tko ih se dotakne, neka je nečist!
Onda, četveronožne životinje koje hodaju na četiri šape, za vas
su nečiste. Tko se dotakne njihova strva, neka je nečist do večeri
...
Tko je poslušan crkvi, morao bi se držati uputa Staroga zavjeta,
jer po crkvenom učenju on je riječ Božja. Kada bi se vjernik toga
držao, tada bi barem zečevi i divlje svinje imali priliku pobjeći
bez sačme ili metka u tijelu.
Za opravdanje lovstva često se navodi da je potrebno „desetkovati"
postojeće stanje određenih životinjskih vrsta jer bi inače one prevladale.
Duh Božji međutim poučio nas je: Bog je Svoje Stvaranje, prirodu na
ovoj Zemlji tako uredio da se ona sama brine za poravnanje, za održanje
ravnoteže. Bog nije tu zadaću prenio lovcima!
Ribarima i svima koji moru otimaju ono što mu pripada, upućuju se
preko „Mojsija" sljedeće „Božje" upute:
A što u morima i rijekama nema peraja i ljusaka – sve životinjice
u vodi, sva živa vodena bića neka su vam odvratna ... (Lev 11,
10)
Tko dakle jede morske životinje kao rakove i slično, onečišćuje se.
Svaki čitatelj sada može razmisliti je li već danas postao „nečist".
Gdje će doista biti svi oni klerici nakon ovoga zemaljskog života
koji hoće Stari zavjet ispuniti Novim i sjede za lijepo zastrtim stolovima
i jedu lešine zeca, vepra i sličnog ili izjedaju morske životinje
što nemaju peraja i ljusaka, i koji zatim u stanju nečistoće, možda
vrše vjerske obrede? Doduše oni danas zbog svojeg griješenja protiv
onoga što je „sveto" i Svetoga, Boga, više neće biti kamenovani, ali
neće li se prema izjavi klerika „riječ Božja" sačuvana predajom još
uvijek smatrati istinitom i važećom?
Kad bi postojale nečiste, „odvratne" životinje, tada bi opravdano
pitanje moralo glasiti: Zašto je Bog stvorio takve životinje, kad
je On apsolutna čistota?
O svemu tome Isus nije govorio. Isus je ljubio sve životinje. Ne
samo da On nije činio nažao bilo kojoj životinji, nego sasvim suprotno:
On je bio veliki prijatelj svega stvorenog; On je zagovarao i zauzimao
se za životinje.
Mnogi ljudi naprotiv jedva da razmišljaju kada životinje muče i ubijaju.
U Ovo je Moja riječ na strani 378 Isus je objašnjavao da životinje
čuvstvuju i osjećaju, slično kao i mi ljudi:
Kao Isus iz Nazareta govorio sam mnogim ljudima o zakonu života
i o životinjama koje slično kao ljudi osjećaju bol, patnju i radost.
Isto tako kao što čovjek ne treba biti protiv, nego za svoga bližnjeg,
treba biti i za životinje i za njih nositi odgovornost jer one ne
služe čovjeku.
Stalno sam poučavao ljude da su i životinje Božja stvorenja koja
čovjek ne treba prezirati već ljubiti. Tko ih tuče i muči jednom će
na svojoj duši i na svom tijelu iskusiti isto ili slično. Jer što
čovjek čini svojim bližnjima i stvorenjima, životinjama, to čini sebi
samome.
Mnogi ljudi su spoznali svoju surovost i počeli ostvarivati Moje
učenje. Oni su se pokajali i prihvatili životinje kao svoje prijatelje.
A poneki su razumjeli Moje riječi i slijedili Me. (str. 378-379)
Ponavljam riječi Isusa, Krista: „Što čovjek čini svojim bližnjima
i stvorenjima, životinjama, to čini sebi samome." Slijedimo ove Njegove
riječi i povežimo jednom ono što pogađa nedužne životinje sa sobom
samima. Stavimo se u mislima na njihovo mjesto i podijelimo njihovu
sudbinu u čuvstvima, slikama i mislima.
Mogli biste si npr. zamjenjujući neku životinju, postaviti pitanje:
Želite li radije da vas ubiju ili umlate? Tko se ozbiljno uživi u
ovo pitanje ili situaciju da se sada treba odlučiti hoće li napustiti
svoj život smrću ili umlaćivanjem, taj sigurno između smrti i umlaćivanja
neće ništa izabrati, jer biti ubijen ili umlaćen za njega to znači
izgubiti život bez razlike.
I kako bismo reagirali kad bi nas netko uhvatio, zatvorio u kavez
i odlučivao o nama kada smijemo tu i tamo onjušiti slobodu?
Predstavite si da ste u položaju jednoga zlatnog hrčka kojem je prirodno
svojstveno puno kretanja. Vidite i čuvstvujte sebe tako zatvorenog
u uskom prostoru nekoliko tjedana. Za kretanje imate na raspolaganje
samo jedan kotač što vam se brzo okreće pod nogama, tako da trčite
i trčite i trčite na mjestu a da ne idete naprijed. Koliko dugo će
Vas to zabavljati? Tada ćete uskoro primijetiti kako je hrčku koji
dan za danom mora otupljeno trčati u uskom kotaču.
Ili uživite se u situaciju jednog goveda u štali za tov, gdje ste,
zatvoreni, stisnuti sa supatnicima, puni dopinga od tovne hrane prožete
kemijskim sredstvima, svjesni da svakog trenutka može doći mesar koji
Vas zakolje i tijelo Vam raskomada kao žrtveni objed npr. za gojazno
svećenstvo. Vi čujete svoju braću i sestre, druge bikove i krave kako
s vremena na vrijeme prigušeno muču i osjećate da ih pokreću isti
strahovi kao i Vas same. Ali predstojeća sudbina je neizbježna. Vi
ste u rukama koljača čovjeka, izručeni njegovoj sebičnosti, hladnoći
i pohlepi, također i njegovoj pohlepi za zaradom.
Mnogi ljudi idu preko ljudskih i životinjskih leševa - onda kada
ih to osobno ne pogađa. Stoga se ljudi usude da u određenim slučajevima
smiju ubijati ljude i utoliko razumljivije i životinje. Tko ima pravo
svjesno oduzeti život bližnjem, ali i životinji? Tko je stvorio dušu
čovjeka koja je besmrtna? Tko joj je dao dah? I tko je životinji dao
dah a time i život? Nije čovjek, već Bog, Vječni, stvaralački Duh
beskonačnosti. Bog ne oduzima život niti čovjeku niti životinji, jer
Bog je davatelj. I Bog ne prisiljava; On nikada ne primjenjuje silu;
On također ne utječe na nikoga protiv njegove volje. On je sloboda
i dopušta slobodu. Samo čovjek koji nije dao niti čovjeku dušu, niti
životinji život, ubija kuću duše, tijelo, i ubija životinju. Tko je
to čovjeku dopustio? Isus nije govorio o tome!
Tko pravi razliku između „ubijanja" i „umlaćivanja" po mojem sudu
je paranoik koji ne cijeni život drugih i po svemirskom zakonu, koji
je zakon života, prema tome proigrava sam svoj život. Jer: Što čovjek
nanosi drugima, to čini samome sebi.
Isto vrijedi kad se životinje drže u kavezima. Bog je za životinje
predvidio prirodu kao životni prostor u kojem se mogu kretati slobodno
prema svojoj vrsti, kao što to čine i duhovni životinjski oblici u
vječnome bitku. On nije stvorio kaveze za svoju kreaciju. Samo se
ljudi usude zatvarati životinje i puštati ih da na najužem prostoru
s mukom održavaju svoje opstojanje.
Isus, Krist, je po smislu rekao: Sve što dakle očekujete od drugih,
činite također i vi njima! (Mt 7,12) Isusovu izreku možemo
razumjeti i na sljedeći način: To što nećeš da ti čine, ne čini ni
ti drugima. Vrijedi li ova izreka samo u odnosu na nas ljude,
ili s obzirom na Isusovu ljubav prema životinjama, također i u odnosu
na njih?
Bog je ljudima i životinjama dao čitavu Zemlju i time i slobodu.
Ljudi međutim dijele Zemlju na parcele. Svatko traži – legalno ili
nelegalno – da dobije najveći komad. Komad zemlje tada je „njegov
posjed". To je ono što „mu pripada" sa svime što na njemu i u njemu
živi. Ali to što smo na zemlji prisvojili je iluzija, dakle obmana,
jer smrt nam uzima to što smo uzeli od Zemlje.
Za mnoge ljude životinje su samo stvar koja se može kupovati i prodavati,
upotrebljavati ili također i potrošiti – kao roba iz robne kuće. Oni
utore životinje u svijet svojih predodžbi, u tor, u kojem i oni životare.
Tko je naučio uživljavati se u ljude, osjeća da i životinje čuvstvuju
i osjećaju, slično kao mi ljudi. One osjećaju radost, patnju i bol.
Jedna stara indijanska mudrost bi nam mogla pomoći da naučimo razumjeti
i životinje. Ona glasi: Ne osuđuj nikada čovjeka prije nego što
ne iznosiš njegove mokasine najmanje polovicu mjeseca. U vezi
sa životinjama može se reći: Prije nego počneš držati uhvaćene životinje,
zloupotrebljavati ih u svoje vlastite svrhe i mučiti, dakle prisiljavati
ih na određene ograničene ili njihovoj prirodi neodgovarajuće životne
uvjete, isprobaj to na samome sebi. Natjeraj dakle sebe u gore spomenuti
kotač i čuvstvovat ćeš što maleni subližnji mora preživljavati. Tko
želi drugdje steći živi nazor za sudbinu životinja, mogao bi se staviti
u ulogu tovnog teleta ili pilića u kavezu neke peradarske farme ili
tuljanove bebe koja se ugodno sunča na obali, kojoj prilaze ljudi
s toljagom koji mu hoće oderati krzno. Eventualno si još predočite
što čuvstvuje tuljanova mama kad se vrati s ribolova i umjesto svog
djeteta nađe komad sirovog mesa ...