Žrtva otkupljenja koju je Isus podnio.
„Žrtveni jarac"
Današnji crkveni glavari govore o „žrtvi otkupljenja" koju je Isus
podnio. Isus mora da je na Sebe preuzeo prošle, sadašnje i buduće
grijehe; za to je On trpio na križu. U Katekizmu Katoličke Crkve pod
br. 605 se kaže: „Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka
za kojega Krist nije trpio". (Sinod u Quiercyju 853:DS 624) Tko
Ga je dao da trpi? Je li Isus otišao dragovoljno na križ ili ga je
narod nahuškan od svećenika natjerao na deblo križa?
O Otkupljenju preko Krista Božjeg kod Isusovog „Svršeno je" na križu,
u objema „kršćanskim" crkvama može se saznati samo nešto neprikladno.
Prema Katekizmu Katoličke Crkve Isus je uzeo mjesto Sluge patnika
koji «žrtvuje (…) život svoj za naknadnicu», dok nosi «grijehe mnogih»
koje on opravdava «uzimajući na sebe njihove krivice» (Iz 53,
10-12). Isus je nadoknadio za naše krivnje i zadovoljio Ocu za
naše grijehe. (Br. 615)
U vjerskim spisima Evangeličko-luteranske Crkve Martin Luther čak
piše da je on sam „Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta", Iv
1, 29 i „Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju". Izaija
53, 6, i dalje: „jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave
i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu.
Njega je Bog izložio da svojom krvi ..." itd. Rim 3, 23.
Međutim ovo se mora vjerovati jer inače se ni djelom, ni zakonom,
niti zaslugom ne može postići ili shvatiti, tako je jasno i izvjesno
da nas jedino takva vjera čini pravednima ..." (ASII čl 1)
Crkveni otac Ambrozije piše: Budući da je čitav svijet postao
dužnim, on je cijelome svijetu oduzeo grijeh. (AP. IV)
Čovjek današnjeg vremena oslanja se na svoju logiku, dakle hajdemo
i ovdje jednom misliti logično. Bog ne može imati išta tajanstvenoga
jer je On objava u svemu, Njegov zakon je logos i prema tome logičan.
Da je Isus, Krist, bio „oduzeo grijeh svijetu", dakle otplatio grijeh,
duševno opterećenje ljudi – kako se to onda svijet, čovječanstvo,
pokazuje toliko drugačije, često u najpokvarenijim grijehovima? Kako
to onda da Zemlja sa svojom prirodom nije raj, bitak Nebesa, koji
kršćani u Očenašu hoće izmoliti ovamo dolje?
I što se uistinu dogodilo? Isus, Krist, to kaže u Svojim božanskim
objavama u ovome vremenu. Kod riječi na križu „Svršeno je" jedan dio
Njegovoga duhovnog nasljedstva, djelomične snage božanske prasnage,
utekao je kao Otkupiteljsko svjetlo, nazvano i otkupiteljska iskra,
u sve opterećene duše. U Ovo je Moja riječ npr. čitamo:
Iako u svim dušama sja svjetlo spasa, otkupljenja, savršenim će,
unatoč tomu, postati samo onaj koji svoju dušu očisti i održava čistom.
Moj čin otkupljenja nije oduzeo grijehe svijeta, grijehe svih duša
i ljudi. On je snaga i izvor snage svima koji okaju svoje grijehe
i koji ih više ne čine. Otkupljenje je potpora duši i zaštita od rastvaranja
duše. Ono je također svjetlo na putu srcu Božjem. (str. 803.)
Sama vjera u Mene, Otkupitelja svih duša i ljudi ne uzrokuje čistotu
duše i čovjeka. (str. 803.)
Nitko ne dolazi k Ocu u Nebesa, samo preko Mene, Sina Božjeg i
Suvladara Nebesa koji je postao Otkupiteljem svih duša i ljudi.
(str. 768.)
Ali Crkva, koja se sama uzdigla u donosioca spasa, učila je i uči:
Samo oni koji su ponovno rođeni sakramentom krštenja u Kristu, primaju
blagodat Njegove žrtve. Crkva hoće na taj način djelovati kao „sito"
kroz koje prolaze samo njene ovčice.
Iako je on umro mjesto sviju (2 Kor 5, 15), ipak neće svi primiti
blagodat njegove smrti, već samo oni kojima se daje udio u zaslužbi
njegove patnje… (Neuner –Roos. Der Glaube der Kirche (Vjera Crkve),
12. izd. 1986., br. 793.)
Taj udio ljudi stječu krštenjem:
… jer tim ponovnim rođenjem njima se u snazi zaslužbe njegove
patnje poklanja milost preko koje postaju pravednima. (br. 793.)
Alatni uzrok je sakrament krštenja, to je sakrament vjere, bez
kojeg nikada nitko ne prima opravdanje. (br. 799.)
Umjesto da vjernike dovodi Kristu, Crkva ih je vezivala i vezuje
na sebe krštenjem i ostalim sakramentima koje daju svećenici, koje
je navodno Isus za to postavio. Ali Isus je bio protiv svećenstva.
On je rekao: Ne dopustite da vas nazivaju rabbi. On se nije
nikada uzvisio u svećenika.
Kad čitam o „otkupiteljskoj" žrtvi i da je Isus preuzeo na Sebe grijehe
svih ljudi, tada nehotice mislim na žrtvu okajnicu u 3. Knjizi Mojsijevoj,
u Levitskom zakoniku:
Poslije smrti dvojice Aronovih sinova, koji su poginuli prinoseći
pred Jahvom neposvećenu vatru, progovori Jahve Mojsiju. Jahve reče
Mojsiju: Kaži svome bratu Aronu da ne ulazi u svako doba u Svetište
iza zavjese, pred Pomirilište koje se nalazi na kovčegu, da ne pogine.
Jer ja ću se pojavljivati nad Pomirilištem u oblaku.
Neka Aron ulazi u svetište ovako: s juncem za žrtvu okajnicu i
ovnom za žrtvu paljenicu. Neka se obuče u posvećenu košulju od lana;
na svoje tijelo neka navuče gaće od lana; neka se opaše lanenim pasom,
a na glavu stavi mitru od lana. To je posvećeno ruho koje ima obući
pošto se okupa u vodi. Od zajednice izraelske neka primi dva jarca
za žrtvu okajnicu i jednoga ovna za žrtvu paljenicu.
Pošto Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh i izvrši
obred pomirenja za se i za svoj dom, neka uzme oba jarca i postavi
ih pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka. Neka Aron baci kocke za oba
jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu. Jarca na
kojega je kocka pala da bude Jahvi, neka Aron prinese za žrtvu okajnicu.
A jarac na kojega je kocka pala da bude Azazelu, neka se smjesti živ
pred Jahvu, da se nad njim obavi obred pomirenja i otpremi Azazelu
u pustinju. Zatim neka Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj
grijeh; i obavi obred pomirenja za se i za svoj dom: i neka zakolje
toga junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh. (16, 1-11)
U komentaru Jeruzalemske Biblije piše:
Asasel je … ime jednog demona koji prema predodžbi starih Hebreja
i Kanaanaca nastanjuje pustinju, onu neplodnu zemlju u kojoj Bog ne
provodi svoje plodonosno djelo … Treba uzeti u obzir da se životinja
ne žrtvuje tome demonu, već „žrtveni jarac" odnosi grijehe naroda
gdje boravi Asasel. Prenošenje krivice na životinju i ritual grijeha
što se zbiva „pred Jahvom", stih 10., posredovanjem svećenika, stih
21.. Tako kult Jahve preuzima jedan stari narodni običaj, ali pritom
on biva preoblikovan i pročišćen. (Primj. 16a)
Čovjeku mora biti jasno kakvo je to bogohuljenje! Jarac „za Asasela"
treba se „staviti živ pred Gospoda kako bi služio za pokoru i bio
poslan u pustinju." Pritom se u Starome zavjetu, kao što je rečeno,
znalo za zakon uzroka i posljedice koji je Isus, Krist zvao „sjetva
i žetva". Bog ga je sigurno poučavao preko svakog proroka. Jer bez
znanja te temeljne zakonitosti, konačno nitko ne može spoznati svoju
krivicu i osloboditi je se. Niti može shvatiti da ga Bog ljubi i da
je On pravedan.
Prema tome svatko bi morao znati da Čovjek žanje ono što je sam posijao.
Tu žetvu mu ne može nitko oduzeti.
Upotreba „staroga narodnog običaja" žrtvenog jarca u Božjem narodu
kojem je Bog konačno dao Deset zapovijedi, po mojem je mnijenju još
pokvarenije nego kad su poganski narodi činili slično iz neznanja.
I čovjek s čuđenjem čita da je taj gore razloženi običaj čak bio „pročišćen"
prilikom preuzimanja u Jahvin kult.
Jadna životinja, žrtveni jarac, sam tamo u pustinji! Ipak se životinja
ne može opteretiti. Ali zacijelo može čovjek koji sudjeluje ili provodi
taj stari običaj – pročišćen, razumije se! Još: Onome tko postupa
protiv svoga bližnjeg ili subližnjeg, životinje, dogodit će se isto
ili slično.
Tko ima uši za slušanje, neka čuje. A tko ima srce za Krista, našeg
Otkupitelja, neka se orijentira na Ivana: Iziđite iz nje, moj narode,
da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih
zala! (Otk 18,4)
Prema „Mojsiju" Bog je sam postavljao svećenike. Ali je Isus rekao:
Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.
(Iv 14,6) I On je rekao: Kraljevstvo je Božje u vama unutra (Lk
17,21)
I: Ako tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti.
(Iv 8, 51)
I: Pođite za mnom. (Mt 4, 19)
Od Isusa čujemo opet da je On, koji je jedno s Ocem, put, istina
i život, i da nitko ne dolazi k Ocu osim po Njemu. To dakle znači
da nam nisu potrebni crkveni glavari i izvanjske crkve; trebali bismo
se orijentirati na učenje Isusa, Krista, dakle ići njegovim stopama.