Prvi prakršćani nisu poznavali ceremonije
ima u čitavom svijetu. On je npr. odaslao muškarce i žene da objavljuju
poruku o dolazećem kraljevstvu Božjem. Poučavao je i školovao nekolicinu
apostola, koji su zatim nakon Njegove smrti osnovali kršćanske zajednice.
U tim je zajednicama, kasnije prazajednicama, govorio proročki Duh
i vodio prve kršćane. Krist je dakle preko proročke riječi vodio Svoje
zajednice. Na posljednjoj večeri, kada je Isus, kao i inače kod takvih
susreta, lomio kruh - a što nam je samo djelomično preneseno predajom
- govorio je: Ovo činite na moju uspomenu! (Lk 22, 19), što
kazuje da ljudi koji Njega slijede trebaju dijeliti kruh.
Što znači: Dijeliti kruh?
U jednoj zajednici Unutarnjeg života, u kojoj su svi međusobno ravni
po položaju, u kojoj je svatko slobodan jer se ne vezuje zavišću,
htijenjem biti i posjedovati i tome sličnim, već rado čini što je
Bog zapovjedio, postoje bratstvo - jedan drugome je brat, sestra i
prijatelj - i jedinstvo, povezanost preko zajedničkog cilja. Tko ima
taj daje; svatko djeluje i unosi sebe prema svojim sposobnostima za
dobrobit cjeline; tako je stvoreno pravedno poravnanje koje nikome
ne daje prednost. To je neosobni život, život u Božjem Duhu, prakršćanski
zajednički život.
Crkva je od događaja lomljenja kruha u životu Isusa učinila ceremoniju.
Naposljetku jednu žrtvu okajnicu, kako bi vjernike vezala uz crkvu
i njene sakramente „nužne za spas„. Ta vezanost ujedno sprječava da
čovjek u svojoj nutrini ide k Bogu i da - na temelju svoje spoznaje,
pokajanja i aktivnog čišćenja - može postići oslobođenje od svojeg
grijeha preko otkupiteljske snage Duha Krista Božjeg.
Samo aktivan, zakonit život donosi nam unutarnju dobit, ispunjava
nam srce, jača nas, oslobađa nas, čini nas radosnima, zdravima i dinamičnima.
To daje smisao, sadržaj, našem životu, - ali nikada geste, rituali,
ceremonije; u njemu se neće ništa promijeniti koliko god da ih još
često ponavljamo.
Prvi kršćani, nešto kasnije prakršćani, koji su se u prvoj prazajednici
u Jeruzalemu pod vodstvom nekolicine apostola duhovno osjećali kod
kuće, i koje je, kao što je već rečeno, vodio proročki Duh, nisu poznavali
niti ceremonije niti rituale, dakle nikakve kultove. Oni nisu ubijali
životinje da ih žrtvuju nekom Bogu; nisu također ubijali kako bi životinje
jeli, štoviše, oni nisu jeli meso. Trudili su se živjeti prema Božjim
zapovijedima i Isusovom Govoru na Gori, kako bi čistili unutarnju
crkvu, hram, dušu i tijelo, da bi u duši i tijelu mogao djelovati
Duh Krista Božjeg. Njihov prakršćanski obrok sastojao se od lomljenja
kruha i molitve. Kruh su dijelili među sobom.