Pavao je izvrnuo živo prakršćanstvo,
krivotvorio Isusovo učenje i položio temelj za državnu religiju i
izvanjski kult crkve
Od jednog teologa saznajemo: Savao iz Tarza u Maloj Aziji, jedan
židovski farizej, bio je ogorčen protivnik Isusa iz Nazareta koji
je progonio prakršćansku zajednicu. Savao je jednog dana izjavio da
je u sebi čuo objavu Krista. Ispričao je također da Ga je vidio u
jednoj viziji. Nakon toga Savao se preorijentirao. Navodno da se hoće
boriti za Njega, a ne više protiv Njega. Židovski farizej Savao nije
međutim postao članom prakršćanske zajednice, već je započeo sa svojim
propovijedima bez pripreme, bez dogovora s apostolima i bez znanja
što je proročki Duh objavljivao u prazajednici.
Uskoro se ispostavilo da je Savao, nakon navodnog preobraćenja nazvan
Pavao, izmiješao učenje Isusa, Krista, sa svojim rimskim predodžbama
i zavadio se s nekim prakršćanskim grupama koje su se tu i tamo osnivale.
Savao, sada navodni Pavao, ne dopušta se korigirati niti od prakršćana
niti od proročkog Duha u prakršćanskim zajednicama, sasvim suprotno:
On izvještava o vlastitim „objavama„. I zbog svađe s Petrom, kojeg
je Pavao otvoreno okrivio za licemjerstvo (Gal 2, 11-13), zapalile
su se daljnje nesuglasice, također i u odnosu na konzumiranje mesa
i na prakršćanski obrok.
Radilo se i o valjanosti židovskih vjerskih propisa u prakršćanskim
zajednicama, u koje su također spadale i zapovijedi o jelu. Pavao
je predbacio Petru da ovaj zbog svojih židovskih predodžbi nije sudjelovao
na zajedničkom jelu s preobraćenim poganima, a također zaveo i Pavlovog
pratioca Barnabu. Jeli se Petar prema tome pridržavao židovskih propisa
o jelu s reduciranim konzumiranjem mesa? Ili se potpuno odrekao mesne
hrane, kako su on i ostali apostoli naučili od Isusa?
Pavao naprotiv nije poznavao Isusa i nije znao kako je Isus školovao
Svoje učenike. Pavao je doduše isto tako bio Židov, ali je ujedno
imao rimsko građansko pravo, i jeo je meso bez ograničenja kao i drugi,
prije svega dobrostojeći Rimljani. On nije imao svijest za to da se
netko iz ljubavi i povezanosti prema subližnjima, životinjama, odriče
uživanja mesa. Također ga nije smetalo što je meso prethodno bilo
žrtvovano poganskim „bogovima„, prije nego bi se na mesnoj tržnici
ponudilo na prodaju, jer kako kaže Pavao: Pa bogovi ne postoje. Pavao
je također zagovarao meso kod prakršćanskoga zajedničkog objeda a
vjerojatno i kod večere, sve dok se netko nije tome suprotstavio.
Samo iz tog razloga bi ga se odrekao. Pisao je: „Jedite sve što se
prodaje na tržnici ništa ne ispitujući radi savjesti (1 Kor 10, 25).
Pritom opet nije mislio na patnju životinja, već na žrtvu poganskim
bogovima.
Kršćani mole u Očenašu: Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja.
Ako kraljevstvo Božje treba doći ljudima, tada se čovjek mora i pripremiti
za to. U Božjem se kraljevstvu ne jede meso.
Crkva svakako to pojednostavljuje sebi i svojim vjernicima tvrdeći:
Dolazeći novi svijet i zbog toga i mir s prirodom za kršćansko
vjerovanje su Božje djelo. Ljudi ne mogu ovamo dovesti prilike iz
Božjeg kraljevstva. Tako kaže EKD u „O odgovornosti čovjeka za
životinju kao sustvorenje", 1991, str. 9.
Natrag k Pavlu:
Postajalo je sve jasnije da je Pavao krivotvorio učenje Isusa iz
Nazareta, jer su razlike između Pavla s jedne strane i apostola i
Isusa iz Nazareta s druge strane postajale sve veće. Isus je direktno
poučavao i školovao apostole, Savao, sada navodni Pavao međutim nije
poznavao Isusa. Pavao dakle jedva da je imao unutarnji odnos prema
istinskom prakršćanstvu. Umjesto da se obavijestio o Isusu i koliko
je to bilo moguće orijentirao na Njega kao uzor, Pavao je svoj deficit
u pogledu Isusovih uputa Njegovim apostolima objasnio jednostavno
kao nebitan. Vjerovao je da je u nutrini već sjedinjen s Kristom (Gal
2, 20), i piše samosvjesno o stanju prakršćana svoga vremena: Ako
smo dosad Krista poznavali po tijelu (odnosi se na druge apostole),
sad ga više tako ne poznajemo (2 Kor 5, 16). Savao, koji je sebe
izabrao za Pavla, preprogramirao je Isusovo učenje svojim intelektualnim
rimskim kultnim stanjem. Na primjer Pavao je mislio da krv koju je
Isus prolio prilikom Svoje pogibije, kod Boga ima jednom zauvijek
pomirbeno djelovanje (Rim 3, 25; 6, 10), tako da žrtvovanje životinja
više nije potrebno. Isus dakle kao da je bio „žrtvena životinja„.
U poslanici Rimljanima Pavao kaže: Ali Bog pokaza svoju ljubav
prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za
nas. (5, 8) Riječi dok smo još bili grješnici pokazuju
da je Kristova otkupiteljska žrtva za Pavla imala karakter okajavanja
jedanput zauvijek.
Toliko od teologa.
Isus je naprotiv objavljivao jedno potpuno drugačije učenje. On nije
htio nikakve „ žrtve okajnice„, već je želio da svi ljudi ispunjavaju
Božje zapovijedi i Isusov Govor na Gori, kako bi bili u službi svojih
bližnjih. Pavao je između ostalog mislio također da se čovjek uzdiže
u istinski život „bez zasluge„, pukom vjerom u Isusovu smrt kao spasonosnu
energiju. To je naravno ugodna poruka ljudima koji dopuštaju drugima
da za njih misle, koji se zadovoljavaju riječima iza kojih međutim
ne slijede djela.
Veliki dio Pavlovog učenja je jedna papazjanija njegovih predodžbi,
koje nemaju ničega zajedničkog s učenjem Isusa, Krista. Isus je učio
pridržavanje Božjih zapovijedi i Govora na Gori, jer ljudi trebaju
otkriti Božje kraljevstvo u sebi samima. Tko to čini slijedeći učenje
Isusa, Krista, pronaći će Boga u najvećoj dubini svoje duše, bez svećenika,
dakle duhovno nadređenih; nisu mu potrebni posrednici.
Iz bilo kojih razloga Pavla je spopao prohtjev da preuzme odgovornost
u prazajednicama. On je svoje intelektualne predodžbe unio u zajednicu
ribara, tesara i apostola. Jednostavni vjernici koji su se orijentirali
prema Isusu, Kristu, izgleda da su bili neuvježbani u diskutiranju
i nisu mogli odoljeti napuhanom pismoznancu „Pavlu„. Pavao vješt u
retoričkom umijeću crpio je iz svoga izraelskog teološkog znanja i
time neprimjetno promijenio kršćansko učenje, učenje Isusa iz Nazareta.
On ga je potkopao.
Budući se Pavao postavio iznad prakršćanskih zajednica i donio svoje
predodžbe koje su bile prožete rimskim kultnim postupcima, time je
položio temelj za državnu i narodnu religiju rimskoga svjetskog carstva,
u kojoj središnje učenje Isusa iz Nazareta, Deset zapovijedi i Govor
na Gori, nije više igralo nikakvu ulogu.
Pavao je dakle izvrnuo živo prakršćanstvo u kojem je djelovao proročki
Duh. On je položio kamen temeljac za kultnu crkvu s biskupima i svećenicima
koji su dopustili da ožive stari obred, rituali, ceremonije, mantije,
propovjedaonice i oltari, na posve uobičajeni način, kako su ljudi
bili navikli u svojim dotadašnjim religijama. Poganski kult gradio
je sve više izvanjsku religiju u kojoj pojedinac više nije imao na
umu čistiti svoj hram, dušu i tijelo, nego prepustiti se kultnim postupcima
i slušati one koji su naredili da ih se poštuje i slavi kao pastire
kultne crkve.
Kultna crkva, okretanje vanjštini, slavila je trijumfe - udubljivanje
je posustalo. U temelje kultne crkve Pavao je ugradio učenje o državi
time što je s intelektualno vještim govorom obmanjivao „kršćane„ da
bi se morali pokoravati vlasti ovog svijeta, jer je ona od Boga uspostavljena
i zapovjeđena, koja „služi Bogu„ da s mačem „pravedno kazni„ onoga
koji čini zlo. (Rim 13)
U sljedećih gotovo 2000 godina učenje Savla, „Pavla„ imalo je i ima
katastrofalne posljedice. S Isusom iz Nazareta i živim prakršćanstvom
ono više nema ničega zajedničkog.
Isus i apostoli su učili: Podajte caru carevo, a Bogu Božje! (Mt
22, 21), ali isto tako: Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.
(Dj 5, 29)