Sveto pismo - Stari i Novi zavjet
- „inspirirano je Svetim Duhom„
Svećenička kasta, Savao i poganin Konstantin žrtvovali su istinsku
kršćansku religiju, religiju putovanja prema unutra da se otkrije
kraljevstvo nutrine, dakle da se otvori srce za sve ljude, također
i za sve životinje, za biljni i mineralni svijet. A sve to i ostala
užasna djela tijekom srednjeg vijeka sve do našeg doba navodno je
zapovjedio Bog. To potvrđuje Vatikan na drugom vatikanskom saboru:
Bog je autor Svetoga pisma. „Sve od Boga objavljeno, što nam se
u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha
Svetoga.„
Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima,
sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima
(čitaj: da pripadaju objavljenoj Božjoj riječi) zato što - po nadahnuću
Duha Svetog napisane - imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve
predane.„ (Drugi vatikanski sabor: „Dei Verbum„ 11, citat prema
Katekizmu katoličke Crkve, br. 105).
Bog je nadahnuo ljudske autore Svetih knjiga. „Pri sastavljanju
Svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih
sposobnosti i moći upotrijebio, da - njegovim djelovanjem u njima
i po njima - kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što
on hoće„ (br. 106).
Crkva navodno duboko poštuje Sveto pismo. Iz Katekizma katoličke Crkve
saznajemo, pored ostalih i sljedeće tvrdnje:
Crkva je uvijek poštovala Sveta pisma, kao što štuje samo Tijelo
Gospodnje. Ona ne prestaje pružati vjernicima Kruh života, koji prima
sa stola riječi Božje i Tijela Kristova. (br. 103)
U Svetom pismu Crkva nalazi stalno svoju hranu i svoju snagu ...
(br. 104).
Budući da sve ono, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju,
valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati
da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu ...
(br. 107)
Da Crkva u svetome pismu „ nalazi stalno svoju hranu i svoju snagu„
obrazlaže se doduše riječima „U svetim knjigama, naime, Otac nebeski
s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima [u njemačkom
izvorniku: svojoj djeci, prim. prev.] i s njima razgovara„
(Drugi vatikanski sabor: „Dei Verbum 21, br. 104) - u vezi s Mojsijevim
knjigama, iz kojih smo već nešto pročitali, ali je upitno je li to
nebeski Otac koji nam u njima dolazi u susret, i dakako ne može biti
govora o „velikoj ljubavi„ s obzirom na okrutne upute i jezovite zahtjeve
kao i oštre prijetnje kaznama.
Ovdje nije potrebno niti je moguće osvrnuti na sve izjave koje se
izruguju istini - i Bogu, Sve-Jednome koji je istina. Besmislenost
crkvenog naučavanja toliko je očigledna da se možemo samo čuditi što
se do danas o njega spotaknulo toliko malo njih, a toliko mnogo njih
ga je prihvatilo bez prigovora.
Nadalje se u Katekizmu katoličke Crkve kaže:
Stari je zavjet neodvojiv dio Svetog pisma. Njegove su knjige
od Boga nadahnute i neprolazne vrijednosti, jer Stari savez nije nikad
bio opozvan. (br. 121)
„I doista, starozavjetni raspoređaj (= ekonomija) bijaše prvenstveno
tome usmjeren da pripravi (...) dolazak Krista, sveopćeg spasitelja„.
Knjige Starog zavjeta, „makar sadržavale što nesavršeno i privremeno„,
ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi;
„izražavaju živu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzvišeni nauci
o Bogu, spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava„;
u njima se napokon „krije Otajstvo našeg spasenja„. (br. 122)
Ovo se može samo potvrditi: krije se, zacijelo veoma se krije ...
U zadnjem odlomku čitamo: Knjige Starog zavjeta, „makar sadržavale
što nesavršeno i privremeno„, ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku
Božje spasiteljske ljubavi ... Prema ovoj izjavi Bog koji treba
biti onaj Apsolutni i Savršeni, nadahnuo je također i nešto nesavršeno.
Osim toga Bog mora da je objavio i nešto „privremeno„. Ako da, tada
bi i Božji zakoni bili privremeni, a Bog promjenljiv duh vremena.
Prema Božjim riječima preko Jeremije svećenička kasta bila je ta koja
je, kako je već izloženo, bila na djelu, koja se dočepala Mojsijevog
imena i pustila da utječe njen tadašnji duh vremena koji vije i djeluje
do današnjeg vremena. To je poganski kult, barbarstvo i ubijanje životinja
i ljudi koji se - npr. u srednjem vijeku ili u Hrvatskoj - nisu dopustili
vezati za katoličku crkvu.
Da bismo dobili uvid u riječi današnje svećeničke kaste moramo čitati
srcem i razumom. U Katekizmu katoličke Crkve piše:
Pri oblikovanju Evanđelja mogu se razlikovati tri razdoblja:
1. Život i učenje Isusovo
Crkva čvrsto drži da četiri evanđelja, „kojima bez sustezanja
potvrđuje povijesnost, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji,
dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio
i učio sve do dana kad je bio uzet. (br. 126)
Da ne bude zabune: Crkva govori o potvrđivanju onoga što je naučavao
Sin Božji kao čovjek; ali ne kaže da ona primjenjuje Isusovo učenje,
dakle da ga utjelovljuje.
U daljnjem tekstu se kaže:
2. Usmena predaja
„Poslije Gospodinova uzašašća, ono što je On rekao i učinio Apostoli
su predavali svojim slušateljima s onim punijim razumijevanjem koje
su sami - poučeni slavnim događajima Kristovim i svjetlom Duha istine
- uživali„. (br. 126)
Apostoli treba da su, dakle poslije uzašašća Gospodina, ono što je
On sam rekao i učinio predali svojim slušateljima, s punijim razumijevanjem.
To doista nije baš moglo biti moguće kad se umiješao Savao, „Pavao„,
i svoj način gledanja donio u katoličku i protestantsku crkvu, jer
i katolici i protestanti ravnaju se više prema Pavlu nego prema apostolima.
Ako su apostoli s punijim razumijevanjem predali to što je Isus rekao
i učinio, što su oni primili iskustvom slavljenja Krista i svjetlom
Duha istine, čemu onda još Pavao koji nije bio apostol? Umjesto da
su apostoli bili mjerodavni za institucije crkve, to je Pavao, „sveti„,
koji je navodno primio upute od Isusa, Krista. Pavao je bio taj koji
je prakršćanstvo, u kojemu je govorio proročki duh, potkopao svojim
„mudrostima„ i unio ih u crkvenu povijest. „Kršćanske crkve„ konačno
nemaju pravo nazivati se kršćanskima, jer one su pretežno pavlinske.
Osim toga postavlja se pitanje zašto je u Rimu Petrova stolica, a
ne stolica Isusa, Krista. Je li Petar ispred Krista ili Krist ispred
Petra? Iz Rima se širi pavlinsko učenje, iako su se Petar i Pavao
rijetko razumjeli; mora li Petar ustuknuti pred Pavlom ili Pavao pred
Petrom - ili su se obojica nagodila da zajedno izvrnu Isusovo učenje,
prakršćanski život u kojem vije proročki duh?
Više nego sve drugo trebala bi nas prestrašiti sljedeća tvrdnja u
Katekizmu Katoličke Crkve, gdje se kaže:
... Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari.
(br. 140)
Ovime je dokumentirano da crkva može u svako doba nastaviti svoja
užasna djela. Ako Novi zavjet ispunjava Stari, tada je Stari zavjet
prije svega u odnosu na „ Mojsijeve knjige „ bio samo početak svake
brutalnosti, okrutnosti i nasilja. Ako se u Novome zavjetu ispunjavaju
„ Mojsijeve knjige„, tada u budućnosti može biti samo još gore nego
što je to bilo u prošlosti i što je sada.
Kad bi Isus, Krist, živio kao čovjek među nama ljudima - bi li Isus
doista bio sporazuman s ovom dokumentacijom crkava i sa životom crkvenih
kršćana, ili bi On ponovio ono što je rekao prije 2000 godina (biblijski
citati izvornika su iz Jedinstvenog njemačkog prijevoda, Mt 15, 7-9,
hrvatski prijevod citata preuzet iz Biblije u izdanju Stvarnosti 1968.,
prim. prev.): Licemjeri! Lijepo je o vama prorokovao Izaija rekavši:
Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli
da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske. Ili
bi On iz Svojih jao-povika ponovio sljedeće (Mt 23, 27-28): Jao
vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim
grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih
kostiju i svakog truleža! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni,
a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti (neposluha prema
Božjem zakonu, u izvorniku, prim. prev).
Jedan dokument iz vremena poslije reformacije dokazuje da su dužnosnici
katoličke crkve u potpunosti svjesni da su krivotvorili Isusovo učenje,
i stoga nisu htjeli dopustiti nikome iz naroda da čita Bibliju. Tri
su biskupa zgotovila stručno mišljenje za papu Julija III u kojem
se kaže: Zaista, u našoj Crkvi nije preostala više niti sjena apostolskog
učenja... uveli smo neko drugo učenje i disciplinu. Najvažnije je
težiti tome da se ne dopusti da itko, makar i najmanje, čita iz evanđelja,
osobito na narodnom jeziku. Dovoljno je ono malo što se čita na misi.
Svatko tko marljivo odvagne što se njeguje u crkvama, i to pojedinačno
promotri, naći će da je naše učenje različito od onoga u evanđelju,
zapravo baš njemu suprotno ... (Hans-Jürgen Wolf, Sünden der
Kirche - Grijesi Crkve, EFB Verlagsgesellschaft, 1. izdanje 1995,
str. 151.)
Oni dakle znaju što čine ...