U Katekizmu Katoličke Crkve:
„Bog je povjerio životinje upravi čovjeka ...„
Tko kod takozvanih „kršćanskih„ crkvi traga za srcem za životinje,
taj se jednako tako uzaludno trudi kao i kod traganja za srcem za
ljude. U Katekizmu Katoličke Crkve 1994, u tom traktatu iz Rima od
oko 800 stranica, samo na stranicama 591 i 600 čitamo o životinjama
slijedeće:
Sedma zapovijed zahtijeva poštivanje cjelovitosti stvorenja. Životinje,
kao i biljke i neživa bića, po prirodi su namijenjene općem dobru
prošloga, sadašnjeg i budućeg čovječanstva. Uporaba rudnih, biljnih
i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od poštivanja
moralnih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je
Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; ono se mjeri brigom za kakvoću
života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; i zahtijeva
religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja. (br. 2415)
Životinje su stvorovi Božji. Bog ih okružuje svojom providnosnom
skrbi. Samim svojim postojanjem one ga blagoslivlju i slave. I ljudi
su dužni prema njima biti dobrohotni. Sjetimo se s kojom su nježnošću
sveci, kao sveti Franjo Asiški ili sveti Filip Neri, postupali prema
životinjama. (br. 2416)
Bog je povjerio životinje upravi onoga kojega je stvorio na svoju
sliku. Zakonito je dakle služiti se životinjama za hranu i za izradbu
odjeće. Može ih se pripitomljivati da bi čovjeku pomagale u njegovu
radu i dokolici. Ako ostaju u razumnim granicama, medicinski i znanstveni
pokusi na životinjama moralno su prihvatljivi, jer pridonose njegovanju
ili poštedi ljudskih života. (br. 2417)
Protivno je ljudskom dostojanstvu zadavati životinjama uzaludne
patnje i rasipati njihove živote. Nedostojno je također trošiti za
njih svote koje bi ponajprije morale olakšavati ljudske nevolje. Može
se voljeti životinje; ne može im se davati osjećaji koji se duguju
samo osobama. (br. 2418)
Gospodarenje nad rudnim, biljnim i životinjskim blagom svijeta,
što ga je Stvoritelj dao čovjeku, ne može se odijeliti od poštivanja
moralnih obveza, uključujući obveze prema budućim naraštajima.
(br. 2456)
Životinje su povjerene na upravljanje čovjeku, koji je dužan prema
njima biti dobrohotan. One mogu služiti pravednu zadovoljavanju čovjekovih
potreba. (br. 2457)
Doima se paranoično kad se npr. čita: Životinje, kao i biljke
i neživa bića, po prirodi su namijenjene općem dobru prošloga, sadašnjeg
i budućeg čovječanstva. Bog, koji je život, nikada nije stvorio
nešto neživo. U čitavome stvaranju ne postoji „neživo biće„ i „neživa
priroda„. To je, kao i mnogo toga, interpretacija ljudi koji ne shvaćaju
život, koji sami izigravaju stvoritelja i svoju igru tjeraju s ograničenim
vjernicima, s onima koji ne naprežu svoj mozak da dokuče svu tu paranoičnu
dvoličnost. Da je Bog stvorio neživa bića ili nežive aspekte prirode,
tada ne bi bilo sveobuhvatnog života, koji je Bog, već jedan dio „beživotne
mase„; međutim ne postoji oblik, ni tvar, ni masa bez života. Život
održava oblik. Raspadne li se oblik, tj. masa, tada život prelazi
u drugo agregatno stanje.
Bog je neograničen, vječan život. Bog je ljubav. Svoju je ljubav
On položio po smislu u sljedeće riječi: Podčinite si zemlju. - Priroda
je Božje stvaranje. Ona nam služi za radost. Trebamo nastojati da
sebe vidimo kao jedinstvo s prirodom i da prema tome živimo. Ali takozvano
zajedničko dobro koje izriču crkve je izrabljivanje radi čovjekove
dobrobiti na račun životinja, biljaka i minerala.