Položaj životinja u evangeličkoj vjeri.
„Janjetina Božja„ - mesar, sekularizirani svećenik?
Prema informaciji jednog poznavaoca protestantske teologije, životinje
u protestantskoj vjeri ne igraju nikakvu naročitu ulogu. U do danas
obveznim vjerskim spisima evangeličkoluteranske crkve od 1530. životinje
se ne spominju.
Samog Martina Luthera njegovi su protivnici optuživali za proždrljivost.
Meso su si u ono vrijeme mogli priuštiti samo viši slojevi, za siromahe
je ono bila iznimka. Vjerojatno je Luther jeo puno mesa - gojaznost
njegovog tijela a također i njegove bolesti ukazuju na to. Za svaki
obrok su mu osim toga servirali dvije litre vina s juga, a uz to je
obilato pio i pivo.
Kada bi u Nürnberg svratio njegov suborac Philipp Melanchton, bio
bi ugošćen kako slijedi: Svinjska glava i pečenje od bubrežnjaka
u kiselom umaku, pastrve i lososi, jarebice s kopunom i štukom u hladetini,
pečenje od vepra s paprenim umakom ... Tako se to zbivalo kad bi došao
gospodin Philipp ... u svakodnevnici je bilo skromnije. (Iz: Priredbe
u Lutherovim zemljama, kulturni magazin za Sachsen-Anhalt i Thüringen,
1997., str. 12)
Kako je ono rekao „mali princ„?: Samo se srcem dobro vidi.
- Eventualno bi nam i danas rekao: Samo se srcem dobro čita, naime
u jednom članku časopisa ZEIT od 2. travnja 1998. s naslovom Janjetina
Božja. U tom se članku radi o vezi što postoji između mesara i svećenika;
on završava rečenicom: Kršćanska teologija je u pogledu tradicije
zaboravljenog stvorenja, koja neljudsko stvaranje isključuje iz radosne
vijesti, u svakom slučaju još nije učinila svoje.
Ovdje je prikaz teksta u odlomcima:
Bratstvo mesarskih pomoćnika u Crkvi mira u Wilhelmshavenskoj
gradskoj četvrti Federwardergroden slavi svoj stogodišnji jubilej.
Vrhunac ekumenske službe Božje je blagoslov nove cehovske zastave
napravljene tim povodom, koja prikazuje kršćansko uskršnje janje sa
zastavom uskrsnuća. „Kriste, ti Janje Božje, koji nosiš grijehe svijeta,
smiluj nam se„, pjevala je zajednica još maloprije.
Ipak jubilarna služba Božja Wilhelmshavenskog mesarskog ceha izaziva
sablazan. Pokret za prava životinja iz susjednog mjesta Schortens
suočava svećenike s iznenađujućim pitanjem: Kako crkve mogu trpjeti
da se Kristovo janje kao simbol blista na zastavi ubojica životinja?
Klerici bespomoćno prosljeđuju to pitanje mesarima, koji se brane
ukazivanjem na duboku starost svoga cehovskog simbola.
Samo jedna epizoda. Ona međutim vodi tjeskobnom pitanju: Što imaju
zajedničkoga mesari i Božji ljudi?
Na pikantan način se mesarsko udruženje poziva na svećeničku ritualnu
praksu žrtvovanja životinja: „Ako postoji zadruga kojoj dolikuje slava
i pohvala, tada je to mesarski ceh, koji je po sebi veoma slavan,
a također i po svom porijeklu; jer kao što je dokazano on potječe
čak štoviše iz reda Levita, koji je u Starom zavjetu klao žrtvenu
stoku, tako da se Svevišnjemu prinosila na oltaru„, kaže se u jednoj
staroj cehovskoj pjesmi mesara, koju citira jubilarni časopis mesarske
udruge iz Heilbronna.„
I pisac članka postavlja sad pitanje: Mesar, sekularizirani svećenik?
...
Najstarije očuvana cehovska zastava, „Venli„ Bernskih mesara iz
15. stoljeća pokazuje oba motiva, Kristovo janje sa zastavom uskrsnuća
i jednog bika nad kojim prijeteći lebde dvije satare.
Sljedeći opis „individualnog pokaznog klanja„ može onome koji čita
srcem mnogo toga reći:
Prasak hica. Metalni klin prodire u mozak svinje. Oči se ukoče.
Životinja se ruši na pod. Dva mesara valjaju tijelo životinje na stranu,
jedan drži zadnje noge što se trzaju, drugi, majstor, prednje noge
i glavu svinje. Munjevito on probija grkljan životinje. Mesareva žena
žurno prilazi s malim željeznim vedrom, kako bi uhvatila šikljajuću
krv životinje. Tijelo koje krvari još se uvijek snažno trza i udara
nogama.
Mesar gladi glavu svinje i objašnjava prisutnoj grupi vegetarijanaca
kao i uokolo raspoređenom televizijskom timu: „Životinja se ne može
braniti. Ona je meni potpuno izručena. Svojom rukom osjećam kako iz
nje život izmiče.„ Za to vrijeme njegova supruga, s iskrivljenim crtama
lica od napetosti i sućuti, zamače ruku u tamnocrveni sok života,
što se još nemirno pjeni u mesarskom vedru. Nakon pola sata životinja
visi naglavce na tronošcu već obrijana i bez utrobe. Napetost preživjelih
sudionika ublažava se jednom rundom rakije. „Ona sada više nije životinja,
sada je meso! Živjeli!„
Mesar, „gospodar života i smrti„: ... On „gladi glavu svinje.„
- „Svojom rukom osjećam kako iz nje izmiče život.„ Dopustite da
Vam čuvstvo govori.
U tvornicama mesa, u kojima se na akord zakolje po 700 svinja
na sat, naravno da ne postoje uvjeti za takoreći „humano„ postupanje
prilikom ovog nezaobilaznog postupka „korištenja„ životinja za prehranu.
Nadalje se u članku kaže: Informativan je odnos između mesara
i crkve, koji se nalazi kao peta odredba u Würtemberškom pravilniku
mesara sačinjenom 1651., a 1701. tiskanom u Stuttgartu. Pod prijetnjom
kazne od jednog guldena zabranjuje se „ubuduće voditi stoku u klaonicu
ili klati za vrijeme propovijedi / a naročito noću„. Ovo nije etična
odredba za životinje, već odredba za zaštitu od galame. Samrtnički
krici stoke za klanje ne smiju smetati niti propovijed niti noćni
mir.
Uskršnje janje sa zastavom uskrsnuća je dakle službeni pečat mesarskog
ceha.