Sadržaj o životinjama
u Evangeličkom Katekizmu
U Evangeličkom Katekizmu piše malo toga o životinjama. Za institucije
crkva životinje su samo nešto više od stvari i time nisu vrijedne
podrobnijeg razmatranja. To proizlazi iz članka „Janjetina Božja„
u tjedniku ZEIT. Citiram malobrojne napomene o životinjama iz Evangeličkog
Katekizma za odrasle (5. izdanje 1989.) [u slobodnom hrvatskom prijevodu]:
Čovjek ima nalog da „obrađuje i očuva" vrt. Rad dakle od samog
početka pripada čovjeku. Pomoću njega okolinu koja mu je povjerena
(životinje, biljke, vodu, zrak) on treba koristiti i istovremeno sačuvati.
Ovdje spada i pripovijetka o stvaranju životinja. Bog donosi čovjeku
životinje i povjerava ih njegovoj brizi. …Ljubav i poštovanje za Stvoritelja
trebaju se prepoznati i po načinu kako njeguje stvaranje. Čovjek je
odgovoran Stvoritelju za cjelokupno svoje ponašanje. (str. 40)
Ova izjava u Evangeličkom Katekizmu valjda treba služiti izrugivanju
Boga, ako je stavimo nasuprot onom članku u tjedniku ZEIT.
Dalje iz Evangeličkog Katekizma:
… Na životinji upravo profanost, nesputanost bez tabua prema začeću,
rođenju i smrti izgleda nam ipak kao ono najnečovječnije i biću ponajviše
strano. Ali tek sa čuvstvom srama i s pogrebnim ritualima zapravo
započinje povijest čovjeka. Životinja ne pokriva svoje genitalije,
ne poštuje i ne pokapa svoje mrtve (Illies) (str. 508)
Baš luteranski Katekizam govori o profanosti, o nesputanosti bez
tabua prema začeću - dok je cijenjeni utemeljitelj te religije upotrebljavao
nezamislivo vulgaran jezik, npr. Zašto se ne podrigujete i ne prdite,
zar vam nije prijalo? (Zdravice) Ili iz klevetanja Židova:
Vrag se usrao u hlače i želudac ponovno ispraznio. To je pravo svetište
koje Židovi i tko hoće biti Židov, trebaju ljubiti, žderati, lokati
i obožavati, i opet neka vrag također ždere i loče to što takve pristaše
bljuju, što gore i dolje mogu izbaciti… Vrag ždere dakle sa svojom
engleskom surlom i ždere s užitkom to što gornja i donja njuška Židova
bljuje i štrca. (Erlangensko izdanje Lutherovih spisa XXXII, str.
282) Ili: Ovdje u Wittenbergu na našoj župnoj crkvi u kamen je
uklesana svinja; ispod nje leže mladi prasci i Židovi koji sišu; iza
svinje stoji rabin koji podiže svinji desnu nogu, a svojom lijevom
rukom vuče pirzel preko sebe, saginje se i s velikim marom gleda pod
pirzelom svinji u talmud, kao da hoće nešto žestoko o posebno pročitati
i ugledati…Jer tako se kod Nijemaca kaže o nekome tko razdaje veliku
pamet bez razloga: Gdje je on to pročitao? Svinji, grubo rečeno, u
stražnjici. (Kao gore, str. 298)
Tko čita o nesputanosti bez tabua prema začeću, rođenju i smrti
kao nešto posve neljudsko i biću posve strano, taj nehotice pomisli
na nesputanu seksualnost ljudi bez tabua, koji svoju neobuzdanost
veličaju na televiziji i Internetu i javno izlažu u novinama. Životinja
se pari u određeno vrijeme, čovjek iživljava svoj nagon na kome i
gdje mu se svidi.
Nema ničeg što je više strano biću, naime svome izvornom, duhovnom
biću strano, nego što je to čovjek. Svojom bezbožnošću on je postao
onakav kakav jest. Glavnu krivicu snose crkveni dostojanstvenici koji
su onakvi kakve Bog ne želi. Rođenje jedne životinje po mom shvaćanju
spada u nešto najplemenitije. Životinja rađa prema prirodnim zakonima.
Rijetko viče i zapomaže kod poroda, kao npr. čovjek. A kako izgleda
sa smrću? Životinja zaostaje za stadom, ide na neko tiho mjesto i
umire. Umire dostojanstveno, prema prirodnim zakonima, u usporedbi
s ponekim čovjekom koji vodi svoju smrtnu borbu, jer se tijekom svog
života borio protiv ljubavi za Boga i bližnjega.
Gdje je čuvstvo srama? Sigurno ne kod ljudi! Životinja ne treba osjećaj
srama, ona živi prema prirodnim zakonima. Životinja isto tako ne treba
ni pogrebne rituale. Tako nešto priroda nam ne određuje, samo crkva.
Osim toga životinja ne treba sakrivati svoje genitalije, jer ona njima
ne griješi, u usporedbi s čovjekom. Ili bi trebala kao što je spomenuto
nositi gaćice da ne bi još više zavodila „vraga„, koji ionako svoje
već svlači bez ustručavanja?
Evangelički Katekizam dopušta da se pogleda još „dublje„:
Usporedba socijalnog ponašanja kod čovjeka i životinje pokazuje
da životinja iza sebe nema kao čovjek usporedivo dugo djetinjstvo
kao vrijeme razvoja i diferenciranih procesa učenja i formiranja,
kad postaje spolno zrela. (str. 509)
Kakvu etiketu i kakvo „dostojanstvo„ nosi čovjek, usprkos dugom djetinjstvu?
Što se sve spolnom zrelošću izaziva kod čovjeka, moglo bi ispuniti
knjige. Seksualni razmetljivac ne može se nikako uspoređivati sa životinjom.
To si životinja ne bi dopustila. Kada bismo stavili na vagu vrijednosti
i bezvrijednosti čovjeka i životinje, na koju bi se stranu doista
nagnuo jezičak vage?
Evangelički Katekizam nadalje pojašnjava:
Tko pomisli na velike uspjehe svemirskih putovanja, pitat će:
Kako dolazi zapravo do toga da je jedino čovjek sposoban za takva
ostvarenja? Čovjek je po prirodi tako nadaren da preraste sebe.
(str. 640)
Čovjek je uistinu prerastao sebe. On čini sve da uništi svoj životni
prostor u koji spadaju i životinje.
Tehnički i znanstveni napredak do sada nije pomogao čovječanstvu
da postigne jedinstvo, mir i blagostanje za sve, zdravlje i istinsku
sreću. Ako prerastanje samoga sebe čovjeka shvatimo u smislu oholosti
i bezumlja što prezire ljude i stvaranje, tada se u potpunosti može
potvrditi da čovjek u tom pogledu prekoračuje svoje granice na raznovrsniji
način i neumjerenije nego ikada.
Da bi čovjek po prirodi trebao imati takve sklonosti odgovara nazoru
crkava, ali ne i volji Boga koji je npr. preko Isusa iz Nazareta govorio:
Ako ne postanete kao mala djeca ... i: Trebate biti savršeni
kao što je i vaš Otac na Nebu. On nam je time htio reći da nam
valja ponovno prihvatiti svoje božansko nasljeđe prevladavanjem niskoga
ljudskog, nebožanskog. O čovjekovom osvajanju svemira On nije govorio,
niti o stvaranju novog čovjeka iz retorte niti o stvaranju nove prirode
i nove Zemlje manipulacijom genima i ostalim zahvatima u mudri stvaralački
red Boga.
Tko čita sve ovo i ostalo, kod njega bi automatski moralo pokucati
pitanje, ima li još želje da i nadalje bude luteran.