Životinje se tuže prorok optužuje
Cijenjeni čitatelji, cijenjene čitateljice, to što sada vidite i
čitate obvezuje Vas da se odlučite - ovisno o tome kuca li Vam srce
za životinje: Za Boga ili za crkvu; jer se dva gospodara ne može služiti.
U ime Boga ili u ime crkve.
U onoj mjeri kojoj ljudi precjenjuju sebe, oni podcjenjuju životinje.
Mnogi ljudi smatraju da su slobodni ljudi. Ali takozvana čovjekova
sloboda odgovara njegovom stanju svijesti, koje često odgovara rubu
tanjura preko kojeg on rijetko može izviriti.
Prema kozmičkim zakonima čovjek je mikrokozmos u makrokozmosu.
U najdubljoj nutrini našeg bitka mi smo bića svjetla, potpuno sazrela
duhovna bića, kojima kao čovjek trebamo ponovno postati, jer Isus
iz Nazareta je govorio: Dakle: budite savršeni kao što je savršen
Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48) Životinje isto tako nose život iz
Boga, ali u njihovom duhovnom tijelu snage života, zakona, Boga, još
nisu potpuno razvijene i aktivne. Životinje se nalaze na nižem stupnju
evolucije u procesu sazrijevanja u djetinji odnos prema Bogu.
Iako smo se na putu našeg postanka čovjekom zasjenili protivnim čuvstvovanjem,
osjećanjem, mišljenjem, govorenjem i postupanjem i zaogrnuli naniže
transformiranim energijama, svojim opterećenjima koje smo sami stvorili,
veza s vječnim bitkom, s čisto duhovnim makrokozmosom, ostaje oslabljeno
sačuvana. Život, Bog, kojem smo nekada pripadali, jest jedinstvo,
sloboda, kozmička neograničenost.
Životinje, naši subližnji, ne mogu se opteretiti. One žive - suprotno
nama ljudima - odgovarajuće svome duhovnom stupnju razvoja.
Tko postane svjestan kozmičkih činjenica, spoznat će da mikrokozmos,
čovjek, ne samo što živi ograničeno, već svoj život životari u tamnici
koja odgovara njegovom uskom svijetu želja i potreba. Sukladno sposobnosti
mišljenja pojedinca, taj gleda isključivo na svoje ograničenje, koje
označava kao „svijet„.
Svoju „slobodu„ čovjek povezuje sa svojom manjom ili većom imovinom,
koju naziva s v o j i m vlasništvom. Njegovo „vlasništvo„ je njegov
mali svijet - konačno njegova „ličnost„ s njenim mišljenjima i predodžbama,
s njenim predrasudama, njenom zavišću, njenom umišljenošću, njenom
vlastitom pravednošću i njenim omalovažavanjem drugih - koju on grčevito
brani. Slikovito rečeno, čovjek podiže oko sebe debele zidove obrane
i odbijanja, i kroz uske puškarnice on sumnjičavo puca misaonim energijama
i emocijama po svakome koji bi mu možda mogao bilo što osporiti. Svoj
„slobodni prostor„, svoje takozvano „vlasništvo„, on ograničava odgovarajućim
znakovima stop, poput obilježavanja polja, ogradama i živicama. Njegovo
„vlasništvo„ tada mu posreduje njegovo „čuvstvo slobode„, koje međutim
nema ničeg zajedničkog s kozmičkom slobodom.
Nasuprot tome životinja je slobodna; Stvoritelj joj je prepustio čitavu
Zemlju, prirodu, koja ne poznaje ograničenja. Na ove riječi netko
bi mogao uzvratiti da životinje, prije svega viša živa bića, također
markiraju svoju okolinu i imaju ograničen životni prostor. Na to se
treba reći sljedeće: Kao prvo oznake životinja sadrže poruke sebi
ravnima. Područje jedne životinje međutim istovremeno je životni prostor
mnogih drugih životinjskih vrsta. Kao drugo u duhovnom životinjskom
obliku još nisu razvijene sve druge sklonosti stvorenja, svi duhovni
aspekti svijesti života - mogli bismo također reći: božanskog zakona.
Stupanj razvoja svijesti možemo nazvati stanje svijesti. Životna područja
životinja, također životinja u zemaljskim tijelima, odgovaraju njihovom
trenutnom stanju svijesti, koje u sebi nosi daljnje stupnjeve evolucije.
Svaki evolucijski stupanj neke životinje odgovara dakle njenom stanju
svijesti, koje makrokozmos, svemirski zakon, sasvim postupno izgrađuje
i dograđuje u životinji. To znači da se svaka životinja razvija dalje
u skladu sa životnim ciklusima koji djeluju u makrokozmosu i prate
evolucijske korake životinja.
Bog, Duh svemira, je život, a život je stalna evolucija. Budući je
Bog beskonačnost, ne postoji zastoj već neprekidna evolucija. To znači:
Beskonačnost je neprekidno u kretanju, u neprestanoj evoluciji.
Kada je ovdje riječ o ponašanju životinja, tada je to izlaganje načelnih,
prirodnih činjenica. Misli se na životinju koju čovjek još nije izopačio
i krivo programirao. Da čovjek nije - samo neposredno dresurom, obučavanjem,
križanjem i uzgajanjem, već i posredno svojim „uzorom„ svojim cjelokupnim
ponašanjem, svojim čuvstvovanjem, osjećanjem, mišljenjem, govorenjem
i postupanjem - odvajkada energetski utjecao na životinje i svoje
negativne programe nametnuo životinji, na to se nadalje nećemo upuštati.
Mi ljudi stanje svijesti životinja nazivamo instinktom, koji im nameće
određene granice. Međutim stanje svijesti životinja nije se razvijalo
pogrešnim ponašanjem, kao što je to slučaj kod čovjeka, već je stanje
svijesti neke životinje prirodno trenutno stanje evolucije, evolucijski
korak tog oblika života.
Nasuprot tome negativno ponašanje nas ljudi upereno je protiv naše
istinske svijesti i sužava je sve više. Mi ograničavamo sami sebe
svojim htijenjem da imamo ono što zovemo svojim vlasništvom, što je
međutim iluzija. Ta se naša iluzija ukida sa smrću, jer kao duša ne
možemo sa sobom ponijeti ništa zemaljskog, niti posjed niti novac
ni ostala imanja.
Naš ego, koji je naš mali svijet, je naše „vlasništvo„; on ima mnoge
varijante.
Naše takozvano „vlasništvo„ može na primjer biti opsjednutost moći,
gramzivost, brutalnost, vlastoljublje, uživanje u mučenju ljudi i
životinja. Svaki se čovjek ponaša u skladu s onim što leži na skali
njegovih ljudskih sposobnosti, u njegovom egu, koji je postao stanjem
njegove svijesti preko njegovog mišljenja i ponašanja. Životinja naprotiv
živi prema svom evolucijskom stanju, baš prema onome što je trenutno
aktivno u njenoj svijesti. To je trenutno stanje evolucije ujedno
stanje svijesti životinje.
Čovjek bi trebao biti slika Božja: ljubav, dobrota, jedinstvo, blagonaklonost
i sloboda. U toj svijesti čovjek bi bio jedno sa životinjama i biljkama,
sa sveukupnim prirodnim carstvima, također i s elementarnim snagama,
sa zviježđima, s kozmosom, svemirom - i sa samim sobom. Zbog egoističnog
stava čovjeka, on je u sebi postao podvojen, izopačen i neslobodan.
Svoje protuprirodno, nisko ponašanje on pokušava prišiti životinjama.
Životinja je međutim slobodna, jer živi „normalno„, odgovarajuće prirodnim
zakonima, na taj način vjerno samoj sebi. Svaka životinja u sebi nosi
svjesno božansku slobodu, koja joj se od jednog do drugog evolucijskog
stupnja sve više otvara. U predviđenim ciklusima makrokozmos upravlja
mikrokozmosom, životinjom, svejedno na kojem je stupnju svijesti.
Zbog toga se životinja osjeća slobodnom.
I čovjek također nosi u sebi kozmičku slobodu. Ona je međutim prekrivena
skučenošću ega, npr. svijetom osjetila zarobljenih u vanjštini i njegovim
zamršenim labirintom misli, što ga ponetko naziva inteligencijom.
Ljubav je najviši izvor bitka. Ljubav, koju je Duh Stvoritelj položio
i u životinje, prepoznaje se npr. po majčinskoj ljubavi sisavaca.
Kako obzirna i brižna je mačka sa svojim mladima, ili lavica-majka,
koja, iako npr. lovi gazelu, svojoj djeci potpuno iskazuje svoj majčinski
instinkt, svoju nježnost i brižnost. Oni po njenom tijelu mogu skakutati
koliko god hoće - ona ostaje mirna i raduje se živahnosti svoje mladunčadi.
I kos također pokazuje svoja materinska čuvstva vrlo, vrlo dugo. Ona
svoje dijete hrani tako dugo dok ono nije u stanju samo naći svoju
hranu, i to bez ikakvog ograničenja. Mislim isto tako na vjernost
životinja, kao vjernost konja, koji se predaju, koji žrtvuju svoj
život, da bi kilometrima nosili čovjeka. Ili vjernost psa, koji npr.
vodi slijepog čovjeka ili pokušava spasiti zatrpanog.
Mogli biste prigovoriti: Mi smo ljudi naučili životinje tome. - Ali
zbog čega nam to uspijeva? Zašto možemo npr. obučiti pse za vodiče
slijepih? To je moguće samo zbog toga što te životinje i mnoge druge
instinktivno posjeduju inteligenciju udovoljiti čovjeku, dakle služiti
mu. Tko je svjestan toga što sve životinje čine za čovjeka, kako se
često žrtvuju da bi čovjeku služile i pomogle, morao bi biti ispunjen
zahvalnošću. Tko međutim popusti zahtjevima svog ega, taj iskorištava
ljude i životinje isključivo za svoje svrhe. Hoće li se tada moći
za njega još reći da je slika Božja, mora se posumnjati.
U svakoj životinji, a također i u svakoj biljci prisutna je moćna
stvaralačka snaga, Bog, sveprisutni univerzalni vječni Duh, inteligencija
svemira. U izrazu životinje, u ljepoti biljke, u oblikovanju kamena
ili u tekućim tvarima, onaj koji ima malo srca za prirodu, mogao bi
naslutiti da bi Zemlja mogla biti raj.
Radi opravdanja pretjeranog iskorištavanja carstava prirode često
se citira riječ Stvoritelja: ... i napunite zemlju, i sebi je podložite
(Post 1, 28) Riječ „podložite„ ne znači međutim da se životinje
muče, šume i biljke uništavaju i razara sve do čega se čovjek domogne.
S riječi „podložite„ misli se na zapovijed očuvanja prirodnih carstava,
čak čitave Zemlje. Nama je zapovjeđeno da s ljubavlju postupamo sa
životinjama i da ih njegujemo. Nama je zapovjeđeno da sve oblike života
na Zemlji, štoviše čitavu Zemlju, poštujemo, cijenimo i ljubimo, jer
sve u svemu je djelo Svemogućega, ljubav prema čovjeku, životinji,
biljci i kamenu, štoviše prema čitavoj Zemlji.
Tko je jednom njegovao životinju, osjeća da je u nutrini postao bogatiji
i svjesniji prirode. Tko međutim podiže tvornice životinjskog mesa,
dakle klaonice, ili ih odobrava, što se pokazuje u tome da jede meso
svojih subližnjih, njegova svijest postaje sve skučenija, jer takav
čovjek osiromašuje u nutrini.
Sve što činimo iz egoizma osvetit će nam se po zakonu: Što čovjek
sije to će i požeti. Bog je ljubav. Iz ljubavi prema nama ljudima
Bog nam je dao Zemlju, majku, koja nas prehranjuje. Tko Zemlji prilazi
s ljubavlju, dakle s nesebičnošću, s predanošću i njegom, taj će također
od Zemlje bogato primati, a time bogato žeti.
„Kolinje kod sv. Egidija„
Kad bi ljudi razumjeli govor životinja, tada bi mogli čuti jadanje
npr. svinja koje su na mesarskom panju bile smaknute za renoviranje
kapele sv. Egidija. Njihove tužbe koje izražavaju njihovu bol, mogle
bi glasiti kako slijedi: Zbog čega se ne zadovoljite time da molite
za dobrovoljne priloge za vašu kapelu? Zbog čega ubijate nas za renoviranje
vaše kuće Božje?
Što bi životinjama odgovorio svećenik kapele sv. Egidija kad bi mogao
razumjeti njih koje ponavljaju sljedeće: Zašto ne moliš za dobrovoljne
priloge za svoju kapelu? Zašto dopuštaš da nas ubijaju zbog renoviranja
jedne kapele, jedne kuće Božje?
Bezdušnost i neuračunljivost čovjeka je naš strah. Užasavamo se
okrutnog dvonošca čovjeka.
Prorok optužuje:
Poglavari crkve sv. Egidija pozivaju na kolinje nakon bogoslužja.
Nude se krvavice i jetrenice s kupusom, juhom od iskasapljenih svinja
i uz to pivo. Tako ponetko misliti: To nije ništa neobično – pa to
je tako uobičajeno. Ubijanje je dopušteno, kako ljudi tako i životinja.
Tko ima srce taj pritom razmišlja. Krvna žrtva svinja prinosi se
za renoviranje kapele sv. Egidija. Kao prvo, krv i krikovi straha
životinja koje osjećaju svrhu kojoj su namijenjene, lijepe se na kapelu
sv. Egidija, kao drugo, začinjeno i pripremljeno meso koje je prožeto
smrtnim strahom prelazi u probavni trakt vjernika. To znači, krvnička
smrt životinja prožima kapelu i vjernike koje se smije opisati kao
duhovno mrtve, jer tko čini takvo nešto da bi potpomogao renoviranje
„kuće Božje„, taj se može smatrati samo duhovno mrtvim.
To su uistinu sjajni primjerci, crkveni dužnosnici sv. Egidija i
njihovih vjernika. Crkveni dužnosnici daju ubijati životinje kako
bi renovirali svoju kapelu, umjesto da svoje vjernike jednostavno
zamole za novčane priloge. Kulinarsko meso od svinjskih lešina izgleda
da se isplati više od molbe za dar od srca za kapelu. Srce crkvenih
glavara i njihovih vjernika pritom je sigurno posustalo. Srca svinja
donose puno više.
Životinje se tuže:
Njihove oči su ukočene od patnje, boli i straha. One osjećaju zbog
čega ih drže. Njihovi pogledi optužuju ljude.
Zašto nas ubijate? Zašto kuhate, pečete i komadate naše tijelo?
Nije li vam Stvoritelj dao bilje i plodove polja i šuma? Što smo vam
učinile da nas držite u zatvorima i hranite svojim otpacima?
Vaše srce je bez čuvstva i nemilosrdno. Kamen sadrži život; vaša
srca su naprotiv kamena. U vašim prsima kuca jedan mišić samo za vas
i za vašu dobrobit. Učite samilost, tako što se stavite na naše mjesto.
Iako smo životinje mi živimo i osjećamo, slično kao i vi, jer život
je osjećanje, čuvstvovanje i opažanje. Mi opažamo motiv vašeg držanja
životinja.
Prorok optužuje:
Čovjek je postao grubijan koji bezdušno obara, ruši i zatvara sve
što bi moglo koristiti njegovoj bezdušnoj lakomosti. Pri tome zaboravlja
da će i on jednog dana živjeti u najužem i onečišćenom prostoru ili
čak u zatvoru, jer što čovjek sije to će i požeti. Ogrješenje o životinje
valja izjednačiti sa ogrješenjem o čovjeka, jer čovjek i životinja
imaju isti dah koji je život, a to je Bog. Držanje životinja radi
koristi jednako je namjernom ubijanju. To je grijeh protiv života,
koji je Bog.
Životinja se tuži:
Zašto sve ovo? Zašto me mučite? Zašto me hoćete dresirati za borbe
pasa? Ja sam stvorenje Stvoritelja, a ne životinja za vašu samovolju,
za vaše igre. Boli me čitavo tijelo, moji mišići i kosti samo što
ne popucaju - bol, posvuda bol. Zašto sve ovo - što sam vam učinio?
Prorok optužuje:
Čovjek, ubojiti bik, odgojio je sebi „bulterijera„ da ga dresira,
kako bi onaj prezasićeni željan senzacija mogao uživati u prizoru
borbe pasa. Mnoge žalosne slike simboliziraju sve bez izuzetka smaknuće
čovjeka prema zakonu sjetve i žetve.
Isus je rekao: Što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće,
to ste meni učinili. U Njegovu braću i sestre ne spadaju samo
ljudi, već i sva ostala stvorenja, životinje, braća i sestre životinje,
jer i one su isto kao i čovjek primile život od Boga. Što čovjek čini
ljudima oko sebe i životinjama, to čini Kristu.
Čovjek zadire u svemoć Božju i muči svijet životinja. To znači da
će svi oni koji muče životinje, dresiraju ih ili puštaju da trče po
pokretnoj traci poput psećeg brata kojeg smo vidjeli na slici, jednog
dana na vlastitome tijelu iskusiti isto ili slično.
Ne tužite se, vi bezdušni, okrutni mučitelji životinja, kad vas jednog
dana budu tjerali kilometrima daleko, tako reći gonili kroz pustinju,
kad vas napadne i rastrgne životinja koju ste nekad dresirali da rastrga
drugove svoje vrste. Ne tužite se kad vas bole udovi i kad vam je
tijelo prepuno rana i bubuljica. Ne tužite se kad ljudi oko vas nemaju
samilosti prema vama, zato jer su oni takvi kao što ste se vi ponašali
i kao što se ponašate prema životinjama. Ne optužujte ni Boga; vi
ste to prouzročili; patite onako kao što ste dopustili da pate čovjek
i životinja.
Životinja se tužila,
prije nego je bila prisiljena na ubitačnu military - utrku konja.
Nemam snage izdržati to što vi ljudi zahtijevate od mene. Nemam
kosti ni mišiće što dopuštaju da moje tijelo to izdrži!
Smilujte se! Stvoritelj svih bića nas životinje povjerio je vama,
da nam pružite ljubav koju je Stvoritelj i vama udahnuo. Gdje je samilosna
ljubav prema vašim sustvorenjima? Jeste li ljubav i samilost zamijenili
za okrutnost, brutalnost i ubojstvo?
Ja idem u prijevremenu smrt zbog vašeg ubilačkog ponašanja. Kako
ćete vi završiti jednog dana i gdje ćete biti jednog dana kada se
život bude povukao od vas, čovjeka?
Prorok optužuje:
Gdje će jednom biti svi oni koji su na takav način jahanjem natjerali
životinju u smrt? Kada će i kako susresti svoju smrt na trkaćoj stazi
svog života? Prema zakonu uzroka i učinka onaj koji je počinio takve
uzroke morati će patnju tih životinja doživjeti i na vlastitom tijelu
ili nakon tjelesne smrti na duševnom tijelu, jer cjelokupno naše djelovanje
kojemu prethodi naše mišljenje i želje, pohranjuje se u našoj duši
i u stanicama našeg tijela.
Ne čudite se vi ljudi, ako naizgled iz neobjašnjivih razloga slomite
kralježnicu. Ne čudite se i ne optužujte Boga ako pretrpite komplicirani
prijelom noge što ne može zacijeliti. Ne čudite se ako vas kao duše
progoni vaš svijet želja, onako kako ste vi jahanjem životinje natjerali
u smrt. Ne čudite se ako kao čovjek ili duša imate propatiti i pretrpjeti
bolove onih koje ste vi mučili, progonili i krvnički ubili, bili to
ljudi ili životinje. Ne čudite se i ne optužujte niti Boga niti ljude
ni životinje - vi sami ste optuženici, jer u vašim tijelima i u vašim
dušama samo niče sjeme koje ste sami posijali.
A ako prizivate milost i milosrđe Božje, tada mislite na Očenaš što
ste ga tu i tamo molili. U njemu se kaže: ... i oprosti nam grijehe
naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim. Ako čovjek međutim
ne postigne oproštenje jer se ne kaje za svoje okrutnosti, što će
mu tada doista pripasti? Samo ono što je posijao. Milost i milosrđe
Božje može primiti samo onaj čovjek koji se pokaje i moli za oproštenje
i isto ili slično više ne čini. Tko vjeruje da nevin pati, taj ostaje
u svojoj patnji i nakon svoje smrti, kao duša.
Životinje se tuže:
Ne optužujem svoje srodnike koji su mi oštetili pernatu odjeću.
Iz očajanja i patnje i zbog skučenosti u štalama, svaka životinja
pokušava dobiti što više mjesta. To je zavaravanje. Ako se jedno ili
drugo stvorenje okrene, izgleda kao da će biti više mjesta.
Naš život je priroda. Ono što nam život prirode nudi, to je naša
hrana. Mi nećemo vaša bestijalna krmiva, koja su puna dopinga samo
za meso, težinu i gramzljivost. Mi se hoćemo slobodno kretati na slobodnome
i jesti – da: jesti a ne „žderati„ - ono što nam priroda poklanja.
Zar vi ljudi ne znate da to što nama činite pada natrag na vas
same? Stvoritelj, koji je život i čija stvorenja smo svi mi, nije
naredio to što vi ljudi na nama činite. Tko vam je nešto takvo zapovjedio?
Prorok optužuje:
Tko je ljudima zapovjedio takvo nešto i slične okrutnosti? Stvoritelj
beskraja nije izdao takvu zapovijed, nego Sotona. Zlo se uvuklo u
srca i u osjetilni svijet ljudi. To je Sotona osjetila koji hoće mučiti
i krvnički ubijati Božje stvaranje. Za te svrhe on treba bezdušne
ljude, koji su isti kao i on, a njih ima sve više. Jer tko više nema
savjesti, nema ni srce za čovjeka i životinju. Kada jednog dana kod
takvog čovjeka proklija sjeme koje je posijao, tada ga „majstor„ mučenja
ostavlja da padne. Tada mu ovaj kao protuuslugu i poticaj na daljnje
protivnosti više ne posreduje orgije za živce okusa, opijenost neumjerenog
jela i pića i nadraženu putenost. On, Sotona, Zlo, koristi čovjeka
za svoje svrhe samo dok mu je ovaj upotrebljiv. Nikne li posijano
sjeme u takvom čovjeku, tada on za Zlo postaje neupotrebljiv i beskoristan.
Potom on propada u prazninu.
Ne tužite se vi ljudi, kad vam tada bude onako kao i mnogim životinjama
koje ste mučili i prema njima krvnički postupali. Ne čudite se ako
vam je tijelo osuto čirevima i bubuljicama. Ne čudite se ako drugi
ne pokazuju samilost. Ne čudite se ako vam s tijela trgaju odjeću
i zloupotrebljavaju vas. Niste li vi isto tako dopustili čupanje pernate
odjeće? Niste li također dopustili da se „kokice„ ubijaju i peku?
Niste li trgali batake s njihovih mrtvih, ispečenih tijela i jeli
- ili mljackajući „žderali„? Ovdje se postavlja pitanje: Tko jede
a tko ždere? Jeli „žderanje„ prirođeno životinjama ili ljudima koji
vjeruju da utjelovljuju više vrijednosti od životinje?
Draga subraćo i sestre, pogledajte jednom konja, kravu, magarca,
kad pasu na livadi. A zatim pogledajte sebe u ogledalu kad pečenim
patkama i guskama i pilićima s roštilja, svojim bližnjim stvorenjima,
trgate noge s pečenih tijela – jedete li ili „žderete„? Tko stoji
više etički i moralno u odnosu na jedenje i žderanje - životinja ili
čovjek? Tko može reći, s obzirom na ove činjenice, da je čovjek etički
i moralno iznad životinje? Tko ima više životne kvalitete s obzirom
na ove anomalije, debeli i ugojeni čovjek koji „jede„ lešine svojih
bližnjih stvorenja, ili životinja, koja se u štalama, klaonicama,
pečenjarama i tavama mora žrtvovati za debljanje i dobrobit „etičkimoralno
uzvišenijeg„ čovjeka?
Životinje se tuže:
Zašto, zašto ova okrutna djela? Jeli vas ljude to naučio Duh prirode,
Duh Stvoritelj? Mi trpimo neizrecive muke, jer tko napokon hoće dospjeti
na kolac za nabijanje i to još živ obješen za noge?
Kada će ljudi shvatiti da mi osjećamo i zbog toga patimo? Vi nam
pripisujete samo instinkt. Međutim instinkt također spada u opažanje.
Mi opažamo što nam činite i tko ili što će nam prići. Mi ne bježimo
od ljudi ne znajući zašto. Instinktivno opažamo tko je čovjek i što
netko namjerava.
Prorok optužuje:
Ove purane žive vješaju za noge. Cijenjeni sugrađani, da biste isprobali
kako je uistinu pri duši ovim vašim bližnjim stvorenjima, objesite
se za noge na grede vašeg potkrovlja. Dok ne nastupi nesvjestica možete
opažati kako vam je i što osjećate. Ako i nakon toga još hoćete jesti
meso purana ili druge peradi, tada se ne nazivajte više čovjekom nego
izrođenim dvonožnim grabežljivcem.
Sada bi ponetko mogao prigovoriti da su ljudi slika Božja a ne izrođeni
dvonožni grabežljivci. Jedan mogući odgovor bi mogao biti: Mnogi od
tih „slika Božjih„ posvetili su se zlu, koje nema ništa drugo na umu
osim Božja stvorenja mučiti, ubijati, križanjem mijenjati životinje
i biljke. Takozvana slika Božja, čovjek, dopustio je da ga zlo mijenja,
dok od slike Božje nije postala slika zla, od koje životinje bježe
a biljni svijet se odvraća.
Na dugi rok zlo neće pobijediti jer jezgra dobrog ostaje, također
i u zlu. Dobro će nadvladati zlo, pa bilo to tek onda kad čovjek tijekom
mnogih zemaljskih života svoju zlu sjetvu iskuša, takoreći prebrodi,
dok ne spozna da treba postati slikom i prilikom Božjom, što on i
jest duboko u svojoj duši, u osnovi svoje duše. Tko postane svjestan
da je slika Božja, počinje ljubiti i životinje, biljke i minerale;
tada će Zemlja odahnuti.
Životinje se tuže:
Ja nisam glupa guska, što mi se također može pripisati.
Duh prirode opskrbio me je inteligencijom. Instinktivno opažam
što će mi se dogoditi. Često se moja vrsta „uzgaja„ samo da bi bila
zaklana za ljudske kopanje. Mi životinje pitamo, i to stalno: Zašto
vi ljudi mučite svoja bližnja stvorenja? Je li se zlo uselilo u sva
srca ljudi? Mi životinje hoćemo također živjeti svoj život kao i svaki
čovjek.
Vi ljudi primate od prirode mnoge darove i to tijekom čitave godine.
Zašto morate toviti nas guske da bi naša jetra jeli kao jetrenu paštetu?
Okrutnost ljudi naša je sudbina. Mi se ne bojimo smrti kad je
naš život ispunjen i primiče se drugom postojanju. Bojimo se kad nas
ravnodušno i hladno ubijaju naša bližnja stvorenja, ljudi, koji međutim
trebaju čuvati Zemlju i ljubiti sve što ona nosi. Mi životinje, vaša
bližnja stvorenja, želimo vas susretati kao prijatelje, takoreći kao
braću i sestre. A vi? Mi vam nismo ništa učinile. Zašto nam to činite?
Prorok optužuje:
Životinje nisu ljudima učinile ništa nažao. Zašto ljudi nanose životinjama
toliko neizrecive patnje? Masa ljudi više nema uzora. Crkveni dostojanstvenici
koji trebaju biti uzor ljudima u etici i moralu postali su nesavjesni
i skliznuli su niz tobogan ega. Na primjer, za Božić s guščjim jetrima
u želucu blagoslivljaju svoje vjernike. Oni doduše govore o umjerenosti
kod držanja životinja, kod klanja životinja, ali i svaka je mjera
već previše, jer ako životinja pati tada se više ne može govoriti
o umjerenosti. Tko će opravdati „mjeru„, životinju što pati, pred
njenim Stvoriteljem? Dostojanstvenik ili „Mojsijeve knjige„?
„Mojsijeve knjige„ velikim dijelom ne sadrže Božju riječ danu preko
Mojsija, nego okrutne upute tadašnje svećeničke kaste koja je svoj
razvrat, svoje poganske kultove podmetnula Mojsiju. Krvoločne predodžbe
tadašnje kaste svećenika višestruko su nadmašene mišljenjem današnjih
ljudi, uključivo njihovih uzora, crkvenih dužnosnika. Ono što su crkveni
glavari objavili u svome djelu nauka i ponašanja, katekizmu, u praksi
često nadilazi mjeru okrutnosti u Starom zavjetu. Stari zavjet, tako
stoji u Katoličkom Katekizmu, ispunjava se u Novome; Stari zavjet
osvjetljava Novi i obratno. Da će međutim to postati tako „svjetlo„-tamno,
dapače mračno, nije si mogao predočiti ni jedan čovjek s karakterom.
Životinja se tuži:
Vi ste mi usadili smrt, bijedu i sve veću bijedu, jad i sve veći
jad, bol, bol i nepodnošljivu muku. Što vam to donosi? Ne čujete li
vi ljudi? Zar ne vidite? Zar ne čuvstvujete? Vi ljudi, stavite se
jednom u moj položaj, u mene. Sa svojom sudbinom ja nisam sam. Milijuni
štakora, miševa tuži se poput mene. Ne čujete li plač, kriku, zapomaganje,
bol vaše životinjske braće i sestara?
Na što ćete se jednom vi tužiti?
Mislite na to: Okrutnost ne donosi okrutnom čovjeku ništa osim
opetovane okrutnosti. Zastrašuju me hladna srca ljudi.
Sada u mome zloupotrebljenom, oskvrnutom, mrtvom tijelu „istražujete„
dokaze onoga što ste izmislili. Što li će biti rezultat vašeg života?
Prorok optužuje:
Ljudi trebaju biti slika Božja. Velik dio čovječanstva postao je
slikom svoje sudbine, jer muke i patnje su bližnjih, životinja, postaju
mukom, patnjom i često okrutnim umiranjem čovjeka.
Tko više nema savjesti duhovno je mrtav, jer je on u svome srcu postao
bezosjećajan, gluh i tup prema životu, koji je uistinu dio svakog
čovjeka. Vaga života važe veoma fino; ona važe pravedno. Kakva li
će sutra biti sudbina mučitelja i ubojica životinja?
Što tjera čovjeka da postupa tako neljudski? Vjeruje li čovjek da
okrutnost nosi dobre plodove? Tko misli da slava i čast u istraživalačkom
radu njegovoj duši donosi trajnu dobit, taj se vara. Eventualno će
„slavni„ danas primiti doktorski šešir, a sutra crni mrtvački prekrivač,
onakav kakva je postala njegova duša.
Toplinu srca mnogi su „žrtvovali„ „znanosti„. Kad bi se međutim radilo
o vlastitoj mačkici ili o tako umiljatom psiću što se drži u krilu,
koji bi se trebao žrtvovati znanosti, što bi „vlasnici„ rekli na to?
Oni bi se sigurno ozlojedili, jer to se ne može učiniti tim životinjama.
Tko je mnijenja da sve druge životinje osjećaju drugačije nego mačkica
i psić što se drži u krilu, njegovo je srce posustalo na putu sebičnosti.
Postanimo ipak napokon svjesni: Svaki čovjek žanje svoje plodove
i on će ih morati i jesti. Ponekima će oni biti jako, jako gorki.
Životinja se tuži:
Zar vi ljudi mislite da mi ne osjećamo što nas čeka kad nas zbijete
u vagone što nas vode u klaonicu?
Poznajete li užas, jezu, paniku od onoga što nadilazi moć shvaćanja?
Mislite li vi ljudi još uopće kad vidite transporte? Čuvstvujete li
još uopće što znači biti izručen nadmoćnom čovjeku gospodaru radi
ubijanja?
Mnogi su ljudi postali donosioci užasa, oni kojima iz očiju plamti
brutalno nasilje, hladnoća i nemilosrdnost. Mi se plašimo onih koji
trebaju ljubiti Zemlju i sve što ona nosi, život. Što sve ne čini
čovjek za jedan zalogaj mesa? Kako je kad za objed jedete moje izmrcvareno
tijelo? Zar nemate nikakvo čuvstvo? Ne znate li da jedete dio izmrcvarene
i na smrt izmučene životinje, koju ste prisilili da postane životinjska
lešina, kojoj se za objedom veselite, potaknuti dobrim apetitom i
željom tijela da u njoj uživate. U zdravlje!
Između ostalog vi jedete također i ono što još prianja uz začinjeno
i dobro pripremljeno meso, kao npr. strah, paniku, patnju i bol. Što
od toga u vas uđe, u vašem će se tijelu i nastaniti. Kad tad naš će
strah biti vaš strah, naša će patnja biti vaša patnja. Vi ćete jednom
također osjetiti što znači panika. Možda će tada poneki mučitelj i
ubojica životinja razumjeti što likvidira danas kao stvar.
Prorok optužuje:
Čovjekova čuvstva i osjećaji su isto tako energije kao i misli, riječi
i djela. Te se energije ne gube. One ostaju kod onih koji su ih stvorili.
Uzrokovatelji, npr. počinitelji, ali isto tako i suučesnici mučitelja
i ubojica životinja, osjetit će to na vlastitom tijelu po zakonu:
Što čovjek sije to će i požeti.
Suučesnici su svi koji šutke trpe mučenje i klanje životinja i od
toga imaju koristi za sebe. Ponavljam - možda će poneko ponavljanje
omekšati jedno zaleđeno srce -: Meso izmučenih bližnjih stvorenja
prožeto je njihovim strahom, njihovom nevoljom, njihovom mukom, njihovim
užasom, njihovom jezom. Te se energije ne rastvaraju u ništa ni pripremom
mesnog jela. Prijemom u probavni trakt onog koji jede meso one djeluju
u ostalim područjima tijela, kao npr. u krvi, u živcima, u mišićima,
organima, u sokovima fizičkog tijela, a također i u naravi. Gdje će
biti noću, kad čovjek duboko spava, duša počinitelja i suučesnika,
duše nasilnika nad životinjama i duše uživalaca? Možda će se netko
probuditi okupan znojem, progonjen u snu, ugrožen od neke neobjašnjive
sile.
Netko misli: „Noćna mora„. Danas, kao čovjek, ovisno o okolnostima
on otresa dojmove koje mu je san posredovao. Kao duša u onostranome
to više neće biti moguće. Situacija koju je jednom sanjao postaje
stvarnost, duša mora učiti iz čovjekovog prijestupa. Nekadašnja noćna
mora postaje realnost, koja znači bolno otplaćivanje.
Životinja se tuži:
Nije li Bog poklonio čovjeku sve što mu treba za život? Zar ne
postoje biljna vlakna i vuna za odjeću protiv hladnoće? Ljudski razbojnici
koji muče i ubijaju, oduzeli su mi život na bestijalan način. Zbog
čega? Moja odjeća, moje krzno, bilo mi je neophodno za život - jeli
vam moje krzno neophodno za život?
Ja bih vrlo rado svoj život živjela onako kako mi ga je dao Duh
Stvoritelj prirode. Vi ste mi ga brutalno uzeli. Kako može za to biti
odgovoran čovjek kojemu je povjerena Zemlja i sve što ona nosi, da
to ljubi i poštuje? Veće svjetlo treba služiti manjem. Kod mnogih
ljudi mi životinje jedva još opažamo svjetlo; samo tamne sjene i oštro
vrcanje agresivnih čuvstava, misli i strasti. Kada će doći kraj mučenju
i ubijanju životinja?
Prorok optužuje:
Čovjek, „razumom nadareno biće„! „Razumom nadareno biće„, čovjek,
mogao bi imati dakle sljedeće opravdanje za mučenje i ubijanje životinja:
Neke životinjske vrste jedu čak sebi ravne, dakle životinje. Budimo
svjesni: Nijedna zdrava životinja ne ubija da bi prisvojila krzno
brata ili sestre životinje. To čini samo „etički i moralno uzvišeniji„
čovjek, koji sebe smatra krunom stvaranja, koji je međutim postao
krvožedan vuk u ovčjem krznu.
Tko je naučio gledati njega ne čudi da naročito bogati, obučeni u
nerc, često osjećaju tako malo topline u svome hladnom sjaju. Mnogim
ljudima nedostaje jasno mišljenje, i to baš onima koji svoj „hladni
sjaj„, svoju imovinu, moraju isticati jer od unutarnjih vrijednosti
mogu malo pokazati. Tako se više ne može apelirati ni na zdrav ljudski
razum da bi se shvatili neki logički tokovi i kozmičke zakonitosti.
Malobrojnima, koji to još mogu shvatiti, budi rečeno:
Život životinja - kao i život ljudi – je život koji je Bog. Bog je
život, i Bog ga je dao svim ljudima, životinjama i biljkama. Zemlja
je život od Boga. Čovjeku je ponuđeno da Zemlju čuva u ljubavi i time
sve što ona nosi. Bog nije zapovjedio ljudima da oskvrnjuju planete
i da muče i ubijaju sve što živi na njima da bi ga žrtvovali svome
egu. Što ljudi čine sa Zemljom, sa životom prirode i sa svojim životom,
njihova je stvar. Postupanje svakog pojedinca postat će njegova sreća
ili nesreća, jer što čovjek sije to će i požeti.
Naša fizička egzistencija i egzistencija svih životnih oblika prirode
je dar Božji. Čovjek međuim uzima znatno više nego što npr. on daje
majci Zemlji. To znači neizbježno izrabljivanje Zemlje i smrt ljudskog
roda koji sam sebe hvali, jednog društva koje je uistinu postalo društvom,
naime brutalno društvo oskvrnitelja, sastavljeno od razbojnika, lopova
i ubojica majke Zemlje. Budimo svjesni: Životinje žive u skladu sa
Zemljom, s prirodom. Velik dio čovječanstva ponaša se poput zvijeri
što se izlegla iz nečistoće Ja, koja sve uništava i proždire.
Tko smatra drskim ovo što sam napisala, mogao bi samome sebi postaviti
pitanje i sam odgovoriti: Što čovjek daje majci Zemlji u ljubavi i
dobronamjernosti? Slika odražava kako se ponaša čovječanstvo: Masa
ljudi otima, pljačka, ubija, grabi sve sebi za volju svog ega; zatim
Zemlji daju otpad, „ostatak„ što se više ne može sebično iskoristiti,
koji je prema okolnostima, kao ovdje, još jučer bio život.
Jeli ovo mrtvo tijelo, npr. nerca, dakle otpadni produkt ubijanja
ili hotimičnog ubijanja? Odlučite Vi kako hoćete. Jedno je sigurno:
Mladi nerc ne može živjeti svoj život nerca onako kako je predvidjela
priroda i Stvoritelj i ne može ispuniti svoju zadaću razvijanja snaga.
Majka Zemlja još daje i daje - šansu za šansom, također i nama ljudima.
Do kada?
Ovaj telić bio je rođen samo da bi bio odmah ubijen. „Herodova premija„
Evropske zajednice to omogućuje: Za svakog telića se isplaćuje premija
od DM 225,- ako se ubije tijekom prvih 20 dana. Budući da Njemačka
ne isplaćuje ovu premiju (ali ipak sufinancira preko blagajne EZ),
telići moraju još podnijeti dugo i mučno putovanje do Francuske ili
Španjolske. Od 1993. na ovaj način umrlo je gotovo dva milijuna teladi.
Ovu kravu utovaruju na brod u tršćanskoj luci, da bi potom završila
npr. u nekoj libanonskoj klaonici.
Očevici govore: Kod istovara životinja u Bejrutskoj luci nakon višetjednog
transporta može se samo još govoriti o preživjelima ili polulešinama.
Zbog višestrukih istovara i utovara što su prethodili mnoge imaju
neliječene krvave rane po tijelu, povrijeđene oči, uganute i slomljene
noge. U luci Bejrut - krajnjoj stanici - teško ozlijeđena goveda,
potpuno iscrpljena, jedva sposobna da hodaju, iz brodova tjeraju batinama
na najbrutalniji način. Često tuku goveda čeličnim polugama i s njima
životinjama bodu oči. Omiljen instrument mučenja za postizanje poslušnosti
jadnih životinja je i elektrošok. Primjenjuje se uglavnom u području
genitalija kao i na očima žrtve. Mnoga goveda tijekom ovog mučenja
padaju od iznemoglosti i žele još samo umrijeti. Pravo na umiranje
uskraćuje im se, jer one moraju jamačno bilo kako - svejedno koliko
su teško povrijeđene - još „živeći„, ili bolje rečeno „umirući„, biti
isporučene u neku od okolnih klaonica. Umiruća goveda koja više nisu
sposobna hodati uslijed takvog mučenja, iz broda se nemilosrdno podižu
čeličnom užadi, tako da se noga za koju su obješeni, trga i lomi pod
težinom njihovog tijela. Što se zbiva dalje nakon istovara pokazuju
sljedeće slike: Životinjama se otvara dušnik, to znači, slijedi takozvani
rez grla, nakon čega životinje pri punoj svijesti polako iskrvare.
Evropljanin koji se zbog ovoga uzbuđuje, može umiriti svoju savjest
time da se ovdje (u Njemačkoj, op. prev.) prije klanja životinje omame
narkozom - inače u klaonicama izgleda točno kao na ovim slikama. Ovo
se umorstvo nastavlja za fino prekrivenim stolovima s nožem i vilicom,
pri čemu nitko nije svjestan kako je npr. njegov „Filet mignon„ izgledao
još kratko prije toga.
„Civilizacija„ prodire sve dublje u posljednje još nedirnute prašume
s cestama i četama drvosječa. S drvom se iz šume odnose i posljednji
čovjekoliki majmuni što žive slobodno - ubijeni i raskomadani.
Mesar vadi psa iz kaveza; pritom on koristi kratku polugu na kojoj
je pričvršćena omča. On okreće životinju tako dugo dok je ne udavi,
slično kao kod vješanja. Nakon toga pas završava na filipinskom jelovniku.
U tvornicama-farmama godišnje se odgaja tisuće pasa. Ne možda u zabačenim
dijelovima Zemlje, gdje se za zaštitu životinja malo tko brine, već
usred Europe proizvodi se „čovjekov najbolji prijatelj„ kao roba široke
potrošnje - za pokusne laboratorije čitavog svijeta. U bijednim uvjetima
ženke moraju donositi jedno leglo za drugim. Neki kupci žele samo
krv; dakle puštaju da psi iskrvare prije nego ih ubiju.
Jedna tvrtka u svom katalogu nudi pokusne životinje - npr. miševe,
kojima je krzno uzgojem odstranjeno. Također se mogu naručiti životinje
kojima su, prema želji, već odstranjeni pojedini organi ili žlijezde.
Životinje koje se najčešće „koriste„ u pokusnim laboratorijima su
kunići, štakori, miševi i morski praščići, iako primjenu nalaze gotovo
sve vrste, npr. mačke, psi i također majmuni.
Do osam od deset primata ulovljenih divlje u jugoistočnoj Aziji umru
prije nego duspiju u laboratorij - stisnuti u male tovarne kutije
na dugom letu do njihovog odredišta.
Usprkos prosvjedima zaštitnika životinja stanovnici sjeverno španjolskog
sela Manganeses de la Polvorosa u subotu su ponovno bacili kozu s
crkvenog tornja u čast seoskog sveca. Stotine stanovnika u nošnjama
okupili su se na glavnom trgu, kako bi prisustvovali spektaklu što
ima dugu tradiciju. Prije „skoka koze„ mladi su uz klicanje mnoštva
paradirali ulicama sa životinjom. Koza je ovaj put prošla bolje nego
nekoliko njenih prethodnica: Preživjela je pad s petnaest metara visine
u razapetom platnu od jedra.