To je okrutni čovjek
To je ta zvijer čovjek, to smo mi, i to će biti patnja ljudi, dok
ne nauče prirodu ne samo „imati rado„ za sebe osobno - kako to katolicizam
propisuje - nego istinski ljubiti.
Riječi „imati rado„ u krajnjoj su opreci prema ljubavi za Boga, koja
je ljubav za bližnjega. „Imati rado„ znači praviti razliku između
jednog i drugog. „Imati rado„ može također značiti da subližnjeg,
životinju, smatramo manje vrijednom. Ako čovjek, koji treba biti slika
Božja, ne teži ljubavi za Boga i bližnjeg, tada onog manje vrijednog,
npr. životinju, koju samo trebamo „imati rado„, tučemo, mučimo i ubijamo
... „Svinje imam rado, jer rado jedem svinjsko pečenje.„ Ili: „Pečenom
piliću rado otrgnem batak, jer ga rado jedem.„
Ljubav prema Bogu, koja neće ništa za sebe, već bližnjeg i subližnjeg
nosi u srcu kao dio sebe samog, je zapovijed istinskog života, bez
boli, bez patnje, bez duhovne smrti.
Stari zavjet se ispunjava u Novome, kaže se u Katoličkom Katekizmu.
Kada će se on stvarno ispuniti? Onda, kad čovjeku bude išlo onako
kako on postupa sa životinjama? Tada je čovjekov kraj ispunjen. Životinje
žive u slobodi, a lav leži pored janjeta.
Ponetko može ovdje još jednom postaviti pitanje krivice. Kao prvo
to je sve do današnjeg vremena ogrubjela svećenička kasta, koja ljude
nije učila ono što su htjeli Bog i Isus, kao drugo bezosjećajnost
i ograničenost ljudi koji su dopustili da drugi, npr. svećenička kasta,
nad njima vlada.